Prijetnje smrću: Kad se i riba dijeli na jugoslavensku i hrvatsku

Hrvoje Klasić
Klasić kaže kako se radi o velikom problemu jer se stvara klima straha u kojoj je bolje ne 'talasati' (Al Jazeera)

Društveni angažman pojedinaca, grupa i intelektualaca te civilni aktivizam svih vrsta jedni su od ‘osigurača’ i ‘ispravljača’ funkcioniranja demokratskog društva u kojem razne političke, interesne i druge skupine pokušavaju ‘progurati’ neke vlastite interese, svjetonazore ili sustave vrijednosti i nametnuti ih putem raznih oblika utjecaja i poluga moći.

No, u turbulentnim društvima, kao što je hrvatsko, ali i neka druga društva u okruženju, takvi pojedinci i skupine, o novinarima da se ni ne govori, nerijetko su meta onih koji svoje interese ili stavove pokušavaju nametnuti i nasiljem ili barem prijetnjama, pa i prijetnjama smrću.

Oni koji mrze ne ograničavaju se

Hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, glasan kritičar, između ostaloga, povijesnog revizionizma i relativizacije ustaštva, tako je nedavno primio prijetnje smrću – niti su mu prve i vjerojatno ne posljednje, kao što nije niti prvi, a vjerojatno niti posljednji kojemu se to u Hrvatskoj događa.

Klasić kaže kako je zadnjih godina imao više prijetnji, a s posljednjom je i izašao u javnost u trenutku kada se, kaže, raspravlja o tome postoji li ozbiljan problem s atmosferom u društvu ili se radi samo o incidentnim pojavama.

“U stvari sam ovime htio pokazati prije svega premijeru [Andreju Plenkoviću] i svima koji tvrde da je atmosfera u društvu dobra, ali da postoje incideti, da u stvari to i nije baš tako. Atmosfera u društvu je jako dobra ako šutite, ako zažmirite na bilo kakvu nepravdu i okrenete glavu od problema. Međutim, ukoliko se na bilo koji način razlikujete od onih koji si nasilni i agresivni, ukoliko dovedete u pitanje neke dominantne narative, onda vidite da atmosfera nije nimalo normalna”, navodi Klasić.

Navika na nenormalnost

Za sada se u njegovom slučaju, navodi Klasić, sve zadržalo na verbalnim napadima i prijetnjama, no našao se u nekoliko situacija u kojima je, kaže, možda samo o njegovoj reakciji ovisilo hoće li prerasti u nešto gore.

“Kada mi je u jednom restoranu, bio sam s dvije kolegice s fakulteta, prišao čovjek i pljunuo na stol za kojim smo sjedili. Ili u centru Zagreba, prije godinu-dvije sam hodao Ilicom, a dvojica korpulentnijih mladića, čak možda i mojih godina, išli su desetak metara iza mene i dobacivali najružnije pogrde i vjerojatno očekivali da se ja okrenem”.

U tome je, kaže, najnenormalnija činjenica što su takve prijetnje postale normalne, odnosno što se javlja navika na takve situacije i pojedince ili skupine koje ih kreiraju.

“Mislim da se protiv svake mržnje i agresije mora boriti jer one doista jesu na korak, posebno kada ih se tolerira, kada u jednom trenutku postanu toliko normalne da se onda jednostavno taj prag tolerancije prema mržnji počne povećavati, i onda će možda krenuti sa time da vam netko možda samo udari šamar, pa će vam samo razbiti glavu i tako dalje”.

K tome, oni koji su nasilni, agresivni i mrze, ističe, ne ograničavaju se na jednu skupinu.

“On se neće zaustaviti samo na homoseksualcima, Srbima ili antifašistima ili doktorima povijesnih znanosti koji govore o povijesti drugačije nego što bi oni htjeli”.

Klima straha

Radi se, ističe, o velikom problemu za javni angažman jer se stvara klima straha u kojoj je bolje ne ‘talasati’ i ulaziti u previše konfliktne situacije.

“Razmislite koliko ste povjesničara čuli u zadnjih pet godina u javnosti da govore, recimo, o problemima povijesnog revizionizma, Domovinskog rata, ali da govore na način drugačiji od onoga kako to, recimo, prevladava. Postoje moji kolege koji znaju puno više od mene i koji su se bavili konkretnije čak nekim temama, međutim imaju drugačiji karakter, boje se za posao, boje se za djecu. Ja sam sam i kad ja dobijem telefonski poziv u tri u noći ili ujutro sa ‘Za dom spremni’ ili pismo da će meni doći na sprovod je jedno, ali kada zamislite možda nekoga s obitelji kome dođe takvo pismo i kaže da će mu se djeci možda nešto dogoditi, taman i da je to ‘pucanj u prazno’, svatko tko je roditelj mislim da zna kako bi reagirao”.

Stoga upozorava da uza sve stručnjake i intelektualce postoji krug od svega nekoliko ljudi koji komentiraju određene probleme.

“Kao doktor znanosti se ipak bojite reći nešto o onome čime se znanstveno bavite”, zaključuje Klasić.

Zoran Pusić iz Antifašističke lige Hrvatske odavno je naviknuo na brojne prijetnje, pa i one smrću. Radi se, kaže, o neugodnom iskustvu na koje različiti ljudi različito reagiraju, pogotovo ako se događa često.

Gubljenje vjere u ljudski rod

“Meni je tako da gubite vjeru u ljudski rod, da naprosto izražavanje drugačijeg mišljenja, ali gotovo uvijek tolerantno i s argumentima, može izazvati takve bjesomučne ispade nasilja. Recimo, posebno ranih 90-ih moja aktivnost je bila oko zaštite ljudskih prava, odnosno prije toga pokušaja da ne dođe do rata, odnosno da se ljudi uvjere da je to besmisleno. To je izazvalo takve reakcije da su nekakvi tipovi objavljivali smrtne presude za mene, objavljivali u novinama, kao plaćeni oglas”, navodi Pusić.

Na automobil su mu, primjerice, ispisivali ustaško ‘U’, a na garaži mu i danas velikim slovima piše riječ ‘Veleizdajnik’.

“To sam brisao nekoliko puta, onda sam već prestao brisati, čovjeku je već muka od toga”.

No to, po njegovom iskustvu, ovisi i o dijelovima Hrvatske u kojima se nalazi – nedavno je na premijeri Dnevnika Diane Budisavljević u Puli, kaže, sreo mnoštvo nepoznatih ljudi koji su bili vrlo ljubazni. U Dalmaciji ga je, pak, dočekalo drugačije iskustvo.

Pusić: Na političarima da mijenjaju trend

“Moja žena je gledala da li će kupiti neku ribu ili ne, a ja sam rekao: Pa nemoj večeras, za dva dana nam dolazi kći pa ćemo onda… Da bi jedan čovjek koji je stajao sa strane rekao: Ha, on kupuje samo jugoslavensku ribu, on neće hrvatsku ribu”.

I on i smatra da u današnje vrijeme relativno mali broj ljudi istupa protiv nepravilnosti u društvu – prijetnje izazivaju nemiješanje. U tome je važna uloga političara na visokim funkcijama, poput premijerske ili predsjedničke, jer daleko više utječu na javno mnijenje od aktivista. 

“U tom smislu je odgovornost političara velika jer političari mogu promijeniti taj trend neusporedivo brže nego jedan relativno mali broj ljudi koji se gotovo uvijek svodi na iste ljude koji protiv toga protestiraju, koji probaju argumentima ukazati kakva je to opasnost za Hrvatsku. Svi će citirati Umberta Eca i njegov esej o fašizmu, o tome kako fašizam nastaje, bez da prepoznaju da se to događa u mnogim zemljama, da ćete mnoge elemente toga naći u današnjoj Hrvatskoj, u današnjoj Srbiji, u današnjoj BiH, i da je dužnost odgovorne demokratske vlasti da te stvari primiri, da razvoj usmjeri u suprotnom pravcu od onoga kojem takvi događaji prijete”.

Oni, navodi, dokazano mogu dovesti do trenutka kada se događanja više ne mogu zaustaviti mirnim putem, a primjer su fašizam ili nacizam.

Ustrašeno javno mnijenje i nametanje stavova

“Kada je javno mnijenje ustrašeno, kada takvi tipovi kontroliraju medije, nameću svoje stavove i ljudi se tome pokore. To se dogodilo visokociviliziranim i kulturnim nacijama u Europi 30-ih godina i uopće nije garantirano da se to ne bi moglo ponoviti”, zaključuje Pusić.

Slično u cijeloj regiji

Kolege iz Srbije, navodi Puharić, više puta su bili izloženi prijetnjama kada su  u Beogradu organizirali odavanje počasti žrtvama Srebrenice, ukazivali da ratni zločinac govori na tribini vladajuće stranke ili za vrijeme festivala ‘Miredita, dobar dan’. Situacija je, navodi, slična u svim državama regije – svaki pojedinac ili organizacija koja se odluči propitivati sudjelovanje vlastitih institucija u ratovima 90-ih ili nastoji uspostaviti suradnju i pomirenje među društvima Balkana, kaže, naići će na slične reakcije.

To je, smatra, rezultat prošlih i sadašnjih politika koje se vode u ovim državama i koje egzistiraju upravo na podjelama i međuetničkoj mržnji. No, vjeruje da prijetnje i izljevi mržnje prema aktivistima za ljudska prava neće spriječiti da pojedinci ili organizacije koje se tim bave prestanu s radom ili utihnu.

“Upravo suprotno, mislim da to potiče snažnije reakcije koje staju u obranu vrijednosti koje su danas ugrožene. Kao što sam već ponovio za povećanje broja prijetnji i atmosferu mržnje odgovorni su prvenstveno političari na vlasti koji potiču sustav vrijednosti temeljen na isključivosti i nacionalizmu što formira javni diskurs, kulturne sadržaje pa i obrazovni sustav. Teško je za očekivati da se iz takvog sustava vrijednosti može izgraditi tolerantno društvo i zato ga je potrebno mijenjati”.

Inicijativa mladih za ljudska prava je mreža pet organizacija iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, BiH i Kosova i od 2003. bave se temama pomirenja, tranzicijske pravde, suočavanjem s prošlošću i regionalnom suradnjom mladih.

Nastoje srušiti prepreke za suradnju i upoznavanje mladih koje su stvorene kroz sukobe 90-ih.

Između ostaloga, kroz njihove programe razmjene do sada je, kako kaže Nikola Puharić iz Inicijative, do sada prošlo više od 15.000 mladih iz regije, a ušli su u uži izbor od tri najbolje nominacije za nagradu ‘Vaclav Havel’ za ljudska prava.

No, i njihovi su aktivisti, kaže, često bili izloženi prijetnjama smrću, fizičkim napadima i sudskom progonu jer su ukazivali na nepoštivanje ljudskih prava i žrtve njihovog kršenja.

Poruke nasilja i mržnje

“Većinom se radi o prijetnjama smrću i nasiljem koje najčešće budu upućene elektroničkom poštom i putem društvenih mreža, no pojedinci su u stanju otići i korak dalje pa su našim kolegama iz Srbije u jednom navratu na zid ispred ulaza u ured ispisali grafit s porukama mržnje. Takve poruke nasilja i mržnje su konstantne, što dovoljno govori o tome koliko je još vremena potrebno da se naša društva suoče s prošlošću”, navodi Puharić.

Veći broj prijetnji se, kaže, pojavljuje u vrijeme aktivnosti koje su najsnažnije usmjerene na pomirenje i suočavanje s prošlošću.

“Naš ured u Hrvatskoj najviše prijetnji dobije krajem srpnja i početkom kolovoza kada provodimo aktivnosti u sjećanje i prepoznavanje žrtava zločina počinjenih u vojno-redarstvenoj akciji ‘Oluja’. Veliki broj prijetnji dolazi od strane ekstremnih nacionalističkih krugova i organizacija te simpatizera fašizma i nacizma”.

‘Politički vrh potiče prijetnje’

Najviše ih zabrinjava što je takvo ponašanje, kako navodi, potaknuto i ohrabreno od političkog vrha.

“Ne postoji jasna i konstantna osuda mržnje i prijetnji od strane predsjednice [Kolinde Grabar-Kitarović] i premijera [Andreja Plenkovića] već upravno suprotno, oni takvo djelovanje toleriraju, opravdavaju pa i potiču kroz izraze simpatije prema ratnim zločincima ili ustaškom režimu i njegovu djelovanju”.

Porazno je, kaže, da je postalo normalno da branitelji ljudskih prava i pojedinci zbog svojeg identiteta ili političke pripadnosti primaju velik broj prijetnji što, smatra, pokazuje da je država zakazala u zaštiti građana.

“Oni se ne osjećaju sigurno živjeti i djelovati ovdje, a u isto vrijeme društvena klima je orijentirana prema mržnji i nasilju”, zaključuje Puharić.

Izvor: Al Jazeera