Prijetnja kulturi u Trumpovoj eri

Čak je i po standardima Trumpove historije u kojoj nakon bombastičnih prijetnji uslijedi javno ili privatno opovrgavanje istih, preinaka predsjedničke prijetnje da će napasti iransku kulturnu baštinu nakon atentata na iranskog generala Qassema Soleimanija neskladna.

Da ponovimo, kada je Iran zaprijetio odmazdom za Soleimainovo ubistvo, Trump je na Twitteru napisao da je SAD „naciljao 52 lokacije iranske baštine…neke na veoma visokom nivou & važne za Iran i iransku kulturu“, koje će biti „POGOĐENE VEOMA BRZO I VEOMA NEMILOSRDNO“ ako Iran uzvrati udarac.

Tek je nakon što su ministar odbrane Mark Esper i državni sekretar Mike Pompeo neutralizirali njegove prijetnje izjavivši da će se SAD, zapravo, ponašati u skladu sa zakonima rata, Trump priznao na iznenađenje svijeta da „ako je zakon takav, ja volim poštovati zakon“.

Je li američki predsjednik konačno naišao na zakon koji mu nije ugodno kršiti? Možda je, imajući u vidu svoje brojne međunarodne nekretnine i poslovne interese, on shvatio da bi činjenje neupitnih ratnih zločina poremetilo njegov postpredsjednički plan puta? Da je glavni zapovjednik pročitao Priručnik za zakone rata koji je izdalo Ministarstvo pravde, možda bi primijetio da je zaštita „kulturnih znamenitosti“ spomenuta stotinama puta.

Ko i šta zaslužuje zaštitu?

Kroz veći dio zabilježene historije, ubijanje civila i uništavanje (a jednako često i pljačkanje) kulturnih znamenitosti i blaga bilo je normalni dio ratovanja. Tek su nakon američkog Građanskog rata „obijesno“ ubijanje i/ili zloupotreba civila i uništavanje nezaraćenih zona počeli biti eksplicitno zabranjeni tokom ratova u SAD-u.

Slične zabrane su elaborirane u brojnim međunarodnim konvencijama i statutima i fokusiraju se na zaštitu civila, privatne i javne imovine i, najnovije, lokacija od historijskog i kulturnog značaja, a najpoznatije su Haške konvencije iz 1899. i 1907, te Nirnberški principi, Ženevske konvencije i Statut Međunarodnog krivičnog suda.

Ali sve ove regulative uključuju važne izuzetke koji opravdavaju ubijanje civila i uništavanje imovine ako su takvi postupci opravdani „vojnom nužnošću“ – rupa u zakonu doslovno toliko velika da kroz nju može proći dugodometni bombarder, što se vidi po masovnim zvjerstvima u kampanjama „strateškog bombardovanja“ tokom Drugog svjetskog rata, uključujući atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, i intenzivno bombardovanje većeg dijela jugoistočne Azije tokom rata u Vijetnamu.

Pustošenja tokom kolonijalne ere i Drugog svjetskog rata dovela su do niza međunarodnih konvencija, rezolucija Vijeća sigurnosti, i kodeksa vojnog ponašanja da bi se jasnije zaštitila kulturna baština. Rane 1950-e su također označile trenutak kada je svijet, ili barem međunarodne institucije, počeo ozbiljnije shvatati zaštitu kulturne i historijske baštine.

Kada se 1960-ih javila opasnost od plavljenja važnih egipatskih lokacija Abu Simbela kao rezultat planirane izgradnje visoke brane Asuan, to je dovelo do kreiranja „lokacije svjetske baštine“ kao zvanično priznate, zaštićene i podržane kategorije od kulturnog i prirodnog značenja i do prikupljanja i izdvajanja velikih količina novca od svjetske zajednice za taj cilj.

Godine 1972. uspostavljena je Konvencija o svjetskoj baštini, kojom upravlja UNESCO i koju je u konačnici potpisala velika većina svjetskih država, i koja štiti kulturne i prirodne lokacije od „izvanredne univerzalne vrijednosti…tako izuzetne da prevazilaze nacionalne granice i koje su od zajedničkog značaja za sadašnje i buduće generacije cijelog čovječanstva.“

Sa takvim pravnim režimom na snazi, napadi na kulturnu baštinu, od srpskog bombardovanja Dubrovnika 1991. do uništavanja historijskih lokacija u Timbuktuu na Maliju od strane oružanih grupa 2012-13, su procesuirani kao ratni zločini. Godine 2017. je Vijeće sigurnosti, uključujući SAD, jednoglasno usvojilo Rezoluciju 2347 kojom se osuđuje uništavanje kulturnih i religijskih znamenitosti od strane ISIL-a i Al-Kaide u Siriji i Iraku, i poziva na mjere njihove zaštite. Nažalost, godinu dana kasnije SAD se povukao iz UNESCO-a.

Mračnija strana naslijeđa

Teško bilo koja humana osoba može osporiti značaj zaštite lokacija svjetske baštine, i možemo se samo nadati da sve ove konvencije, rezolucije i zakoni i dalje sprečavaju Trumpa i druge lidere da unište još svjetskog materijalnog i izgrađenog naslijeđa.

Ali ako se vratimo na događaj koji je doveo do kreiranja liste svjetske baštine – izgradnju visoke brane Asuan – mračnija strana ovog naglaska na štićenje materijalne, izgrađene i umjetničke kulture i naslijeđa postaje očita. Iako se svijet udružio da izdvoji velike sume da razmontira, premjesti i rekonstruiše Abu Simbel i File i napravio političku i finansijsku infrastrukturu da zaštiti druge lokacije širom svijeta, deseci hiljada siromašnih i marginaliziranih nubijskih Egipćana koji su hiljadama godina živjeli u predjelu Nila koji je poplavljen zbog brane grubo su istjerani iz svoje domovine i još boluju od ožiljaka njihovog raseljavanja i bore se s vladom za povratak.

Fokus na umjetnost i artefakte koje su proizveli ljudi prije nego ljudi koji ih stvaraju još jednom napadaju sa najnovijim (srećom prekinutim) nasiljem. Istim vojnim zapovjednicima koji su vjerovatno informisali Trumpa da neće bombardovati Širaz ili Jazd nije smetalo da veći dio iračke infrastrukture sravne sa zemljom i da se uključe u ilegalni rat koji je koštao stotine hiljada iračkih civila života, ili novijeg datuma podrže masovno uništenje Jemena od strane Saudijaca (da ne spominjemo izraelsku beskrajnu okupaciju ili egipatsko zatvaranje i mučenje cijele generacije svojih građana).

Slično tome, svjetski lideri kao što su francuski predsjednik Emmanuel Macron i premijer Justin Trudeau glasno su se protivili Trumpovim prijetnjama Iranu. Ipak i dalje posluju sa nekim od najrepresivnijih pa čak i ubilačkih režima. Razmotrimo i koliko je sirijske kulture predsjednik Bashar al-Assad uništio sa Soleimanijevom – da ne spominjemo ruskom – pomoći.

Redefinisanje kulture

Kako je veliki kritičar i romanopisac Raymond Williams objasnio u svom značajnom filozofskom rječniku Ključne riječi, korijen „kulture“ leži u latinskim riječima cultura i colere, čija su primarna značenja „nastaniti, kultivirati, zaštititi, poštovati sa obožavanjem“. Ove originalne konotacije vidimo u savremenim riječima kao što su „kultivirati“ i „kolonija“, koje su direktno vezane za engleski i francuski termin „kultura“ koji se pojavio u 15. stoljeću.

To jeste, od početka je „kultura“ bila „imenica procesa: njegovanje nečega“. Nedugo nakon tog konotacija kultiviranja proširena ja da uključi proces ljudskog razvoja i edukacije. Tek je krajem 18. i tokom 19. stoljeća kultura postala više apstraktna imenica, proizvod ljudske aktivnosti prije nego sama aktivnost.

Tokom ovog perioda, kultura je postala povezana (i zabunom zamijenjena) za „civilizaciju“, daleko veći, statičniji i suštinskiji entitet kao u tezi „sukob civilizacija“ koju su popularizirali neokonzervativci poput Bernarda Lewisa i Samuela Huntingtona i sa svom štetom povezanom s tim.

Ako će kulturkrieg (kulturni rat) između SAD-a i tragični gubitak života koji je već proizveo imati ikakve pozitivne posljedice, to je da nas podsjete da su prijetnje našim najvećim kulturološkim postignućima u većoj mjeri prijetnje ljudima bez kojih oni ne bi postojali, i koji, kao pojedinci i kolektivi, i dalje kreiraju i izvode kulturu iznova, dan za danom.

Kako može potvrditi bilo ko ko je bio dovoljno sretan da posjeti iransku svjetsku baštinu, provede vrijeme sa običnim Irancima svih klasa i iskusi vibrantnu savremenu kulturu ove zemlje – uključujući kulturu protesta i neslaganja koja ostaje nepokorena deceniju nakon represije prodemokratskog Zelenog pokreta – Iranci ne čuvaju samo drevnu prošlost, već jednako kultiviraju budućnost koja se treba smatrati zajedničkom ako će se čovječanstvo suočiti sa herkulijanskim izazovima koji mu predstoje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera