Oglasi

Prijeti li ćirilici izumiranje?

Od prvih pisanih spomenika ćirilicu nalazimo jednako na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, Srbije i dijelom Hrvatske.
Nestaje li ćirilica iz svakodnevne upotrebeAl Jazeera

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je na mitingu „Budućnost Srbije“ poručio da zemlja na čijem je čelu u 21.vijeku neće voditi ratove, neće ugrožavati suverenitet susjeda, ali će itekako zaštiti ćirilicu. Interesantno je saznati gdje je i od koga to pismo ugroženo, sistemski ili stihijski? Čiji je „ekskluzivitet“ i zašto ga se drugi odriču?

„Od prvih pisanih spomenika ćirilicu nalazimo jednako na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, Srbije i dijelom Hrvatske. To je stara ćirilica, prilagođena prvobitno staroslavenskom jeziku, a od prvih pisanih spomenika tadašnjem narodnom govoru. Tokom srednjeg vijeka ćirilica se, zbog različitih ortografskih rješenja, dijeli na istočnu, koja se koristi na prostoru današnje Srbije, te zapadnu, koja se koristi u Bosni i pograničnim dijelovima Hrvatske. Na prostoru Hrvatske vrlo brzo se odustaje od ćirilice u široj upotrebi i koristi se glagoljica. Nakon dolaska Osmanlija ćirilica se u Bosni (i dijelu Hrvatske) pretvorila u bosančicu, kao poseban oblik ćirilice“, objašnjava Zenaida Karavdić sa Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu.

Jezik i pismo su identitetsku markeri

„I jezik i pismo se, kao jaki identitetski markeri vrlo često svuda u svijetu koriste kao oružje u nacionalističkim sukobima. Tako je i na našim prostorima. Pa se jezik koristi kao isprika za segregaciju u školama ili pismo za raspirivanje nacionalističke politike. Recimo, hrvatski ekstremni nacionalisti su u Vukovaru ćirilicu denuncirali kao "pismo koje je došlo s tenkovima", što je potpuno besmisleno - em je riječ o povijesnom slavenskom pismu, među ostalim i o hrvatskom, em je
službeno pismo u JNA bila latinica. No opet, činjenice su pritom potpuno irelevantne, niti je ikoga zapravo briga za samo pismo ili jezik. Da nije to, bilo bi nešto drugo - vjera, povijest, književnost, običaji, bilo što. Nacionalizam je još od 19. stoljeća moćna transklasna politička ideologija koja fetišiziranjem novostvorenih nacionalnih zajednica teži uglavnom zadržavanju postojećeg stanja u pojedinim zemljama (da moćni i imućni ostanu takvi), često isprepletena s religijom, koja kao ideologija iste funkcije postoji već otprije, i naravno da ih političke elite koriste gdje god mogu. Jezici i pisma su samo neke od žrtava te ideologije“, kaže Mate Kapović.

Objašnjava i historijske razloge za podjele jezika i pisama: „Prvo se Hrvatska pismom odvojila od Bosne i Srbije time što se opredijelila za glagoljicu, koja je postala simbol nacije, prvenstveno u bogoslužju, kao hrvatski specifikum u odnosu na sve druge kršćanske zemlje. Pored toga, Hrvati u Bosni i u graničnim prostorima s Hrvatskom, koristili su bosančicu kao svoje pismo. Međutim, utjecaj Zapada na kraju je preovladao, pa odavno preovladava latinica. Kako je Zapad imao manji utjecaj u Bosni, prvenstveno zbog postojanja Crkve bosanske, koja nije bila podređena ni Rimu ni Konstantinopolju, latinica nije imala prilike da se raširi kao u katoličkoj Hrvatskoj. Dolaskom Osmanlija, počinje se koristiti i arebica, kao oblik arapskog pisma prilagođen bosanskom jeziku, ali ni ona, kao ni bosančica, nije preživjela dolazak Austro-ugarske, koji praktično predstavlja taj Zapad koji je donio latinicu i u Bosnu, pa paralelno s ćirilicom su postojala kroz većinu dvadesetog stoljeća, postepeno preuzimajući primat. Jedino na prostoru Srbije kroz historiju ćirilica nije imala alternative – glagoljicu je, kao i u drugim slavenskim zemljama, potisnula još u 12. stoljeću i praktično do savremenog doba i latinice nije bila ugrožena nijednim drugim pismom. To je i glavni razlog zbog čega mnogi Srbi, ali i nesrbi, ćirilicu vezuju isključivo za srpski jezik“, zaključuje Karavdić.

Ćirilica pripada svim narodima

Ćirilicu su u raznim oblicima kroz historiju podjednako koristili i Bošnjaci i Hrvati i Srbi od prvih pisanih spomenika, tako da ona, gledano dijahronijski, podjednako pripada svim narodima. No, politika na Balkanu kreira i najbizarnije situacije. Dok jedni prisvajaju pismo, drugi ga postepeno odbacuju, stvarajući mit da ako nešto upotrebljavaju oni drugi, mi nećemo. Tako se stvara situacija u kojoj je bolje ne znati, negoli znati. I dok se u modernom svijetu čovjek vrijednuje po tome koliko jezika, a pogotovo pisama zna, kod nas i ono što znaš, počinješ zanemarivati. 

„Ćirilica je, uz glagoljicu i latinicu, nesumnjivo jedno od povijesnih hrvatskih pisama. Njome je pisana, primjerice, Povaljska listina s Brača, jedan od najstarijih hrvatskih tekstova. Iako u znanosti to nije nimalo sporno, ćirilica u nekakvom općem simboličko-identitetskom imaginariju Hrvatske ne figurira kao naše povijesno pismo, za razliku od glagoljice, koja se povremeno simbolički upotrebljava kao svojevrsno ornamentalno pismo. Jasno je i zašto je tako - ćirilica se danas pretežno povezuje kao pismo istočnih slavenskih naroda, a ponajviše sa Srbima. A u nacionalističkom imaginariju ono što ima veze sa Srbima, ne može imati veze s Hrvatima. Kad se raspiruju nacionalističke strasti, fakti i znanost su najmanje bitni, dakako“, smatra Mate Kapović, profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Zašto pismo koje je staro hiljadu godina i preživjelo polumilenijske okupacije, a sada ima apsolutnu podršku vlasti i sistema sa obje strane rijeke Drine, brine svoju brigu za opstojnost?  Da li je to realnost ili apsurd? Snježana Kordić, lingvistica i predavač na nizu fakulteta u Njemačkoj je mišljenja da pojedinci inzistiraju na forsiranju ćirilice pozivajući se na njenu upotrebu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pa da zato ona mora biti neizostavni dio nacionalnog identiteta. Čak da se štiti i dekretima, što može proizvesti i kontraefekat.

Pismo je simbol

„Pismo je, pre svega simbol, pa onda i sve ostalo. Simbol vizuelne identifikacije s određenom kulturom, nacijom i civilizacijskim krugom. Suvišno je postavljati pitanje o potrebe zaštite ćirilice. Na to je još 1.800.godine odgovorio bosanski franjevački provincijal, fra Jakov Matković, protiveći se sve učestalijim zahtevima Vatikana da katoličko stanovništvo u Bosni prestane učiti ćirilicu. Bila bi velika sramota ne znati naš rođeni slovenski jezik i naša starodrevna slova, poručio je tada fra Jakov“, napominje Vanja Stanišić.

„Ćirilica je odavno na globalnom planu izgubila utakmicu s latinicom, a isto tako i u našem zajedničkom jeziku. Jer voljeli mi to ili ne, činjenica je da je za milijune ljudi koji su zadnjih desetljeća školovani u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori ćirilica isto što i klinasto pismo, nerazumljiva. A latinicu znaju svi, čak i njeni najljući protivnici u Srbiji. Većina ljudi u Srbiji svakodnevno više koristi latinicu od ćirilice, pa se može reći da je latinica postala srpskije pismo od ćirilice. Tko u Srbiji proganja latinicu, taj radi protiv vlastitog naroda“, poručuje Kordić, navodeći primjer džamija u Turskoj gdje se koristi arapsko pismo, dok je latinica u upotrebi u svim ostalim djelatnostima u zemlji, pa time ništa nije smanjen turski nacionalni identitet.

Ugroženost ćirilice

„Istog dana kad je održan miting u Beogradu, srpski predstavnici Zajedničkog vijeća općina u Hrvatskoj posjetili su Ministarstvo obrazovanja u Zagrebu i apostrofirali temu jezika i pisma. I drugi vodeći predstavnici Srba u Hrvatskoj zadnjih dana u medijima ističu, kao i govornik na mitingu, da im je prioritet ćirilica i srpski jezik kao navodno drugi jezik naspram jezika Hrvata. Time pokazuju da se kreću unutar koordinata koje su zadali nacionalistički kroatisti - da svaki narod govori drugi jezik, što nije istina. Otvoreno su suprotstavljeni potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku, među kojima su i brojni istaknuti intelektualci srpske nacionalnosti i brojni novinari tjednika srpske manjineNovosti. A ujedno podupiru i nastavak jezičnog apartheida, razdvajanja učenika po nacionalnosti u ime toga što navodno govore drugim jezikom“, zaključuje Kordić.

Ćirilica se koristi samo u RS-u

„Iako formalno ravnopravna latinici, ćirilica se u Bosni i Hercegovini praktično koristi samo u Republici Srpskoj. Na prostoru Federacije naći ćemo je na imenima gradova na cesti, često prekriženu, kao što i u RS-u nailazimo na prekrižene latinične natpise. U školama se uči u prvim razredima osnovne škole, a njena dalja upotreba zavisi od upornosti nastavnika, i to isključivo maternjeg jezika – nisam čula za slučaj da se na času recimo biologije piše ćirilicom. BHT je jedina televizija na kojoj možemo naći ćirilicu. Iako je to nesumnjivo, i možda prvenstveno, odraz raširenog stava da je ćirilica ekskluzivno srpsko pismo, razlozi za to su donekle i pragmatičke prirode. Zbog interneta i engleskog jezika, te prilagođenosti tehnologija, latinica je dominantna“, kaže Zenaida Karavdić.

U Srbiji lingvisti spremno nude poruke o ugroženosti, referirajući se na jezike i pisma naroda širom svijeta: „Gašenje ćirilice na ovim prostorima i njena zamena latinicom je deo mnogo širih procesa vesternizacije – imperijalnog, neokolonijalnog širenja latiničnog pisma i gašenja nacionalnih kulturnih obeležja u mnogim zemljama. Šta mislite o mogućoj latinizaciji arapskih zemalja? O tome da arapsko stanovništvu u sledećoj generaciji ne bude više u stanju da čita arapsko pismo? Da li je svejedno što zapadnoevropski, evro-atlantski neokolonijalizam u ovome gazi i zatire kulturna obeležja islamske civilizacije i muslimanskog sveta od Turske do Indonezije i Malezije, te većeg dela crne Afrike“, pita Vanja Stanišić, sa Instituta za srpski jezik SANU-a.

Tražeći najtanju nit kojim bi se ovdašnji narodi povezali sa nekim Fincem, Portugalcem, Irancem... po sličnosti jedne riječi ili načina izgovora, zaboravljamo da tražimo iste takve niti kojima bi razlikovali jezike i pisma na Balkanu, koje manje-više svi razumijemo.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.