Prijedorski Messi iznad Korićanskih stijena

I kažete: nije bilo genocida u Prijedoru? (Reuters)

Sabahudin Kuburaš Kuba ima dvadeset godina. Kleči iznad Korićanskih stijena i gleda ambis pod sobom.

A taj bezdan spleten u kamenu, jelikama i mrtvim ljudima po granama načičkan, kao kakvim nakaradnim ukrasima sa kojih se okapava krv, e taj bezdan je napunjen urlicima preživjelih kojima je u padu polomljena kičma.

Gleda Kuba taj pakao ispod sebe ne vrelom augustovskom suncu, 21. u mjesecu, ‘92. godine.

Malo se pogne, povije u leđima, kako je to inače radio kad je najbolji bio. Jer znao je, kad se pogneš, kad se spustiš, težište ti je najniže. Imaš punu ravnotežu, a iz ravnoteže možeš izbaciti bilo koga.

I to je sve što je ostalo Sabahudinu Kuburašu Kubi iznad pakla Korićanskih stijena. Ta ravnoteža, to nisko težište, koje slabo ko može pojmiti. A onda mu je prišao Darko Dado Mrđa, nekadašnji učitelj plesa…

* * *

Kažu da vještina Lionela Messija nije u njegovoj, kako se to voli kazati, fudbalskoj inteligenciji. Kažu da to nije niti navježban jak i precizan šut ili eksplozivnost prvog koraka. Kažu da argentinski lav ne plijeni nekom vansportskom harizmom. Svašta ljudi pričaju, ali biće da je sve to zajedno. Messi je nekako i brži i gromovitiji i eksplozivniji i inteligentniji od ostatka fudbalske planete. A opet, oni koji se razumiju u fiziku tijela, a ponajviše u balet, u igru kao vrhunsku ljudsku aktivnost, znaju Messijevu tajnu. “Samo” nisko težište, povijena leđa i unca Božije magije, daju mu tu superiornost nad rivalima. “Samo” to i ništa više. I ne postoji u kolektivnom pamćenju generacija svjetskih nekog drugog do li Maradone, koji je magiju tako prenosio na zeleni teren. U tome se slažu svi.

A moglo je drugačije… Mogli smo upamtiti još jednog čovjeka…

Magija Sudan Kube

Na stadion “Trgoprodaje” često je dolazio dječak Sabahudin Kuburaš, malo pogrbljen, prgav i ničim drugačiji od ostale raje iz Donje Puharske. Prije bi se reklo da je riječ o kakvom ugursuzu, seoskom djetetu sklonom kavgi i čarkama, a ne nekakvom budućem fudbaleru. I Sabahudin je bio otprilike to, seosko živo i aktivno dijete, ali sve dok ne utrči na teren.

A onda je nastajala magija. onda je Sabahudin postajao Sudan Kuba, mladić egzotičnog nadimka i nestvarne loptaške igre. I kud ćeš boljeg opisa od priče jednog od onih koji su morali čuvati Kubu.

Refik Hodžić, briljantni novinar i aktivista, koji je u djetinjstvu imao čast i sreću da igra “flastera” na Kubi kaže:

“Svaki jadnik koga bi zapalo da igra ‘flastera’ na Sudanu (a mene je to nekako redovno zapadalo) neizbježno bi doživljavao čudnu mješavinu divljenja i mržnje dok je protiv svoje volje lebdio u pogrešnom pravcu, daleko od Sudana i lopte u njegovim nogama, nošen inercijom pokrenutom neobjašnjivim driblinzima, trikovima i gipkim pokretima tijela. Šta nam je samo radio, majko mila!

Onizak, trunku pogrbljen, pomalo krivih nogu, brz i pokretan, neuhvatljiv, po kretnjama i kontroli lopte ličio je na argentinskog čarobnjaka koji će se roditi deceniju i po kasnije. Golmanima su topovska đulad ispaljena Sudanovim ‘startaskama’ nemilosrdno uništavala svaku mrvu samopouzdanja. Ko god bi imao nesreću da se zadesi na golu protiv ekipe u kojoj bi Sudan igrao kasnije bi dugo šutio, utučen i mrzovoljan, a mi ostali bi ga za utjehu u tišini pustili da prvi pije vode sa Safetove pumpe, što je inače bila privilegija čuvana za najboljeg strijelca”.

I ovo nije još jedna priča o “našim talentima, koje niko ne prepoznaje”. A, ne!

Sabahudina je prepoznala bivša Jugoslavija. Kao junior dobio je odmah mjesto u FK “Rudar” Ljubija, koji je bio najjači prijedorski klub i koji se takmičio u Drugoj saveznoj ligi Jugoslavije. I to je bila samo priprema. To je bila odskočna daska za dijete koje se, tada su to znali svi, spremalo za Barcelonu, Real ili Manchester. Jer, vršnjaci su njegovi odavno batalili loptu, a on je bjesomučno punio statistike i protivničke mreže. Kao mašina koja nije za ove naše lige, za ove naše uslove, za ove naše stadione.

Znalo se to!

Genocidna instrukcija učitelja plesa

I sad mladić Sabahudin onako pomalo iskrivljen i pogrbljen kleči iznad Korićanskog pakla. A onaj učitelj plesa, Dado Mrđa gleda, pa prepoznaje taj položaj. Vidi bolje od drugih svojim zločinačkim očima, kako se vara inercija, kako se tijelo priprema da obmane i gravitaciju. Jer čudesan je taj Sabahudin, taj Sudan Kuba koji kleči pod nogama zločinca. Veći je on u svom iščekivanju smrti i od Mrđe, nikad ostvarenog instruktora plesa i od njegovih kerova iz iz Interventnog voda prijedorske policije. A to Mrđu dovodi do ludila i bijesa. Istog onog bijesa kao kad te majstor nasamari u fudbalskoj igri. To Mrđu žesti.

Ovaj, ovaj mladić pod njim je za Barcelone, a Mrđa, pa on nije ni za Prijedora. Ovo dijete od dvadeset godina će dotaći svijet svojom fudbalskom magijom, a Dado Mrđa, pa on može samo zlom da obilježi teritoriju ovih šumskih pustahija na Vlašiću. Sudan Kuba je genije, a Mrđa tek hrđa…

Rafal je bila posljednja Mrđina instrukcija. Ne iz plesa, nego iz genocida.

***

Messi podigne ruke ka nebu. Nije važno igra li za Argentinu ili sa Barcom plete po protivniku. Pozdravi Onog gore i one gore. A među njima je i Sabahudin Kuburaš, među njima je ona karika koja je nedostajala nogometnoj igri.

Svijet pamti dva Argentinca. Možda, nije pretjerano reći, možda je Kuba karika koja nedostaje – nama i svijetu.

I nećete naći u sportskim almanasima ime Sabahudina Kuburaša, ali ćete čuti priče onih koji su ga vidjeli i koji su igrali sa njim ili protiv njega. Čudo i genije…

A danas ga ukopavamo.

Ostao je Refik Hodžić bez fudbalskog uzora, ostali smo svi mi bez nasljednika Maradone, ostali su najbliži bez svoga Sudana Kube.

Nakon 27 godina, tijelo Sabahudina Kuburaša biće ukopano u Prijedoru.

Da biste shvatili snagu genocidnosti, evo nekoliko podataka. Ljudi nisu brojevi, ali se brojevima može dokučiti razmjera ništenja ljudstva.

Danas će između ostalog biti sahranjeno 11 dvadesetogodišnjaka. Pazite dobro, neko je onako usput pobio cijeli jedan fudbalski tim na čelu sa Sabahudinom Kuburašem. Neko je pobio, između ostalog, čitavu jednu generaciju djece koja su čuda mogla napraviti. A taj neko, taj Dado Mrđa, taj učitelj plesa, nikad plesom znan, slobodan je čovjek, zajedno sa svojim kodželatima. Oni su samo u jednom danu ubili 200 ljudi iz Prijedora i regije. Ponajboljih – od profesora, doktora, advokata, sportista. Urbicid, elitocid pod okriljem genocida. Jer Dado Mrđa je tek šraf u genocidnoj mašineriji smrti.

I kažete: nije bilo genocida u Prijedoru?

U Prijedoru će danas biti pokopani:

1. Zulić (Latif) Nedžad (1970)

2. Zulić (Uzeir) Mesud (1966)

3. Balić (Selim) Jusuf (1951)

4. Beriša (Smail) Razim (1964)

5. Čolić (Muho) Hamdija (1961)

6. Muretčehajić (Hase) Idriz (1958)

7. Zulić (Alija) Mirsad (1961)

8. Zulić (Alija) Suad (1965)

9. Bajrić (Ramo) Šerif (1941)

10. Bajrić (Šerif) Zafir (1971)

11. Mujkanović (Redžep) Fahrudin (1963)

12. Sivac (Ibrahim) Merzuk (1961)

13. Šljivar (Halil) Omer (1963)

14. Sikirić (Smail) Mesud (1966)

15. Hodžić (Redžep) Rasim (1955)

16. Mujkanović (Esad) Senad (1971)

17. Grabić (Meho) Mustafa (1969)

18. Grabić (Meho) Vejsil (1971)

19. Bešić (Adem) Bećir (1931)

20. Jezerkić (Avdaga) Ahmet (1952)

21. Kahrimanović (Fehim) Dursum (1958)

22. Bešić (Meho) Nihad (1971)

23. Kešić (Hasan) Senad (1964)

24. Blažević (Hamdija) Ahmet (1962)

25. Garibović (Sadik) Samir (1973)

26. Bašić (Muharem) Rasim (1941)

27. Mehmedagić (Bećo) Ale (1951)

28. Jakupović (Mustafa) Armin (1967)

29. Jakupović (Mustafa) Dedo (1950)

30. Trnjanin (Ibrahim) Zijad (1946)

31. Bešić (Muhamed) Nihad (1966)

32. Kahrimanović (Edhem) Almir (1963)

33. Mrkalj (Omer) Himzo (1942)

34. Salihović (Hilmo) Nedžad (1970)

35. Kapetanović (Mustafa) Alija (1970)

36. Ališić (Mehmed) Edin (1966)

37. Turkanović (Hamdija) Suad (1960)

38. Sivac (Munib) Nedžad (1971)

39. Sivac (Munib) Edin (1966)

40. Sivac (Šefik) Kasim (1968)

41. Krivdić (Zijad) Muharem (1971)

42. Fazlić (Refik) Almir (1960)

43. Mujkanović (Murat) Fadil (1940)

44. Bešić (Smajo) Nedžib (1954)

45. Pervanić (Omer) Mesud (1956)

46. Crnić (Derviš) Uzeir (1937)

47. Tadžić (Ibrahim) Zijad (1953)

48. Hegić (Avdo) Mesud (1955)

49. Vehabović (Miralem) Mirsad (1966)

50. Pervanić (Zaim) Mustafa (1942)

51. Kuburaš (Ćazim) Sabahudin (1971)

52. Elezović (Kasim) Fahrudin (1947)

53. Elezović (Salih) Hajrudin (1947)

54. Elezović (Hajrudin) Jasmin (1971)

55. Elezović (Muharem) Emir (1970)

56. Elezović (Muharem) Edin (1968)

57. Medić (Hilmija) Šefik (1949)

58. Muranović (Salih) Samir (1968)

59. Garibović (Emin) Zuhdija (1966)

60. Čejvan (Hasan) Alija (1950)

61. Čejvan (Ibrahim) Zijad (1967)

62. Mahmuljin (Arif) Ibrahim (1963)

63. Garibović (Osman) Šefik (1957)

64. Hrnić (Mumin) Harun (1967)

65. Kulašić (Mustafa) Husein (1970)

66. Muretčehajić (Jusuf) Edin (1971)

67. Kadirić (Meho) Zuhdija (1959)

68. Jaskić (Jasim) Fehret (1960)

69. Kulašić (Omer) Abaz (1950)

70. Krivdić (Mehmed) Nihad (1953)

71. Đonlagić (Kemal) Emir (1973)

72. Kljajić (Ahmet) Meho (1954)

73. Kljajić (Meho) Suad (1973)

74. Jakupović (Rešid) Ibrahim (1954)

75. Oruč (Osman) Refik (1970)

76. Gutić (Hasan) Mirsad (1968)

77. Avdić (Sulejman) Rasim (1939)

78. Bešić (Hamid) Zilhad (1941)

79. Blažević (Sulejman) Šerif (1947)

80. Softić (Edhem) Ekrem (1963)

81. Blažević (Sejdo) Džemal (1970)

82. Čolić (Đemal) Hasan (1971)

83. Kararić (Emin) Zebir (1945)

84. Kararić (Ahmet) Isak (1959)

85. Šljivar (Imšir) Omer (1960)

86. Blažević (Avdo) Elvir (1972)

***

Sramimo li se?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera