Prijedorska ‘ludnica’ i olako zaboravljeni genocid

Tri najveća logora - Omarska, Keraterm i Trnopolje - formirani su naredbom od 26. maja 1992. godine (Al Jazeera)

“Ovo je ludnica! Mi smo lud narod!”, rekao je za večerom svojoj supruzi Ljubici Milan Kovačević jednog od onih dana u proljeće 1992. godine. Vratio se kući umoran i skrhan. Cijeli dan je slao naredbe, autobuse i kamione da prevoze mještane okolnih sela u logore ili da skupljaju leševe i zatrpavaju ih na skrovita mjesta… Pa zvao telefonom i dogovarao rute kojim će vršiti deportaciju žena i djece što dalje od “srpskog Prijedora”.

Riješiti se 60.000 ljudi nije uopšte jednostavan zadatak, bez obzira što ti ne pružaju nikakav otpor. Ljubica je to svjedočila na suđenju Milomiru Stakiću, koji je bio njenom mužu šef. Obojica su bili optuženi za genocide u bosanskohercegovačkom gradu Prijedoru, ali Milan Kovačević nije dočekao da mu sude – umro je u pritvorskoj jedinici u holandskom Hagu 1. augusta 1998.godine.

Anesteziolog Milan – Mićo Kovačević je bio grdosija, “imao je oko 100 kilograma, građen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišići pretvarali u salo. Pucao je od sirovosti i drčnosti”, tako ga je opisao američki novinar Peter Maass, koji ga je imao prilike upoznati u ratu. Rodio se u Jasenovcu, u zatočeništvu, u Drugom svjetskom ratu. U Kriznom štabu opštine Prijedor, koji je donosio sve glavne odluke, on je bio drugi čovjek, onaj izvršni za sve svakodnevne poslove.

Najgadniji karakteri u gradu

Kovačević se udružio sa sebi sličnim surovim likovima, poput načelnika policije Sime Drljače, koji je, po opisu Maassa, bio “drugi najgadniji karakter u Prijedoru”, a tu je bio i njihov šef Milomir Stakić, ljekar koji je, za razliku od njih dvojice, bio gebelsovski proračunat i hladnokrvan masovni ubica. Takvi ljudi su preuzeli na sebe zadatak da “razdvoje narode” po uputama iz strateških ciljeva srpskog naroda koje je Radovan Karadžić objelodanio u Banjoj Luci 12. maja 1992.godine.

Sve pripreme su već bili obavili. Proglasili su 7. januara 1992. godine paralelnu skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor i u nju imenovali provjereni kadar Srpske demokratske stranke. Mobilizirali su lokalne Srbe i popunili 43. motorizovanu i 5. kozarsku brigadu. Rasporedili su topove i minobacače na rubovima srpskih sela. Podigli su rezervni sastav policije i imali na raspolaganju oko 1.700 odanih policajaca.

Tridesetog aprila 1992. godine preuzeli su potpunu kontrolu nad gradom. Zauzeli su sve institucije i grad opasali mitraljeskim gnijezdima I kontrolnim punktovima. Okolna muslimanska i hrvatska sela su tako postala male nepovezane enclave, nesposobne da se same odbrane. Lokalni mediji, koje su stavili pod kontrolu, proizvodili su strah od “novog Jasenovca i starih ustaških zločina”. Neprijatelj je dehumaniziran na nivo gamadi koju treba istrijebiti.

Četiri stotine granata

Uspostavom linije razdvajanja na rijeci Uni, zauzimanjem većeg dijela teritorije Bosanske Krupe u aprilu 1992. godine, nesrpsko stanovništvo u dolini rijeke Sane i cijeloj banjalučkoj regiji je bilo odsječeno. Srpska vojna nadmoć u ovom dijelu Bosne i Hercegovine je bila višestruka. Pogotovo iz razloga što lideri Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, zaokupljeni raspodjelom osvojenih fotelja, nisu ništa učinili na vojnom organiziranju i pripremama za rat, koji je bio neminovan nakon ratova u Sloveniji i Hrvatskoj. Njihov odgovor na SDS-ovo preuzimanje kontrole nad gradom, koje je bilo od strateškog značaja za dalje vojne akcije, bio je veoma skroman. Formirane su slabo naoružane seoske straže te punktovi na prilazima u muslimanska i hrvatska sela. I ništa drugo.

U takvoj situaciji su punktovi bili kontraproduktivni. Bili su rizične tačke, jer su se nalazili na putnim komunikacijama koje su koristili i Srbi radi dolaska u svoja naselja. To će se vrlo brzo i pokazati, kada na jednom od tih punktova došlo do incidenta, u kojem su ubijena dva srpska  vojnika, a još četverica su ranjena. Taj incident na prilazu selu Hambarine 22. maja poslužit će kao “opravdanje” za napad srpskih snaga i planirani progon cjelokupnog nesrpskog stanovništva.

Srpska strana je postavila ultimatum da mještani muslimanskih naselja na lijevoj obali rijeke Sane isporuče vinovnike incidenta i predaju cjelokupno naoružanje koje imaju. Znali su dobro da nema u tim naseljima nikakve vlasti, policijskog ili vojnog autoriteta koji bi mogao ispuniti te zahtjeve, pa su istovremeno vršene sve pripreme za napad. U sat vremena u podne 23. maja sa desetak položaja ispalili su oko 400 granata iz topova i minobacača.

‘Čišćenje’ Kozarca

Kada se kanonada utišala, krenuli su u tenkovsko-pješadijski napad i veoma brzo ušli u selo. Upotrijebili su dva tenka i jedan transporter te jednu jedinicu od oko 80 pripadnika. Nisu imali niti jednog povrijeđenog, što dovoljno govori o otporu na koji su naišli.

Sutradan isti scenarij su ponovili u Kozarcu. Opet je “opravdanje” bila zaustavljena kolona na putnoj komunikaciji Prijedor – Banja Luka i jedna ispaljena “zolja” na tenk u zaseoku Jakupovići. Za napad su iskoristili veće vojne snage, ali ni u Kozarcu nisu naišli na mnogo veći otpor. Stanovništvo se skrivalo u improviziranim zaklonima, ili se u kolonama kretalo prema napadačima radi predaje.

U prvim napadima poginula su dva srpska vojnika, a tokom cijele kampanje na Kozarac i okolna naselja ukupno pet lica je stradalo na srpskoj strani. Na muslimanskoj strain gubici su se mjerili u stotinama, a među poginulima su pretežno bili civili te policajci i pripadnici Teritorijalne odbrane koji su se prethodno predali.

Omarska, Keraterm i Trnopolje

Slabašan otpor u potpunosti je skršen u četiri dana, preciznije – toliko je srpskim snagama trebalo da zauzmu najveća muslimanska naselja u Prijedoru. Do kraja maja sva naselja s muslimanskom i hrvatskom većinom su predala naoružanje Teritorijalne odbrane i rezervne policije, ali i lovačko i lično naoružanje. Tek jedan manji dio stanovništva je zadržao oružje i sakrio se u u okolne šume, radilo se o nekoliko desetaka cijevi.

Jedna takva grupa, pripadnici takozvane kurevske čete pokušali su 30. maja osloboditi grad. Uspjeli su četiri sata držati dijelove grada pod kontrolom, ali su se morali povući, jer nisu dobili nikakva pojačanja. U razmjeni vatre smrtno je stradalo 15 srpskih vojnika i policajaca i niti jedan civil. Odmazda je bila krvava, već u toku istog dana uništen je Stari grad u Prijedoru, a muslimanske kuće i stanovi su napadani i u drugim dijelovima grada.

Pokrenuta je kampanja progona i neprijateljstva prema civilima, bez obzira što su izrazili lojalnost srpskim vlastima. Jedno po jedno naselje je dolazilo na red, pod izgovorom da se hvataju “zelene beretke”. Muškarci su odvođeni u logore. Tri najveća logora – Omarska, Keraterm i Trnopolje – formirani su naredbom od  26. maja. U tim kritičnim danima, kada su muškarci odvojeni od žena, počinjen je najveći broj silovanja, a silovanja su se dešavala i po logorima. U pljačkama muslimanskih i hrvatskih stanova učestvovale su kompletne porodice. Ulice su bile zakrčene traktorima i zapregama kojim su se prevozile opljačkane stvari.

Kao stoka u vagonima

“Riješiti” se preko 50.000 ljudi u tri mjeseca je veoma složen i zahtjevan “posao”. Radi se o stotinama tona tereta i samo za transport je trebala ogromna mehanizacija. Većina lokalnog prevoza ljudi u logore ili na mjesta gdje će biti strijeljani obavljana je u autobusima dva prijedorska autotransportna preduzeća. Srpske vlasti su vršile koncentraciju civila na nekoliko tačaka, odakle su organizirani konvoji za deportaciju.

Jedan konvoj prema Doboju je organiziran željeznicom i stanovništvo je potrpano u teretne vagone za stoku. Tri dana su ih mrcvarili, baš kao u najgora vremena nacizma. Kasnije su te stočne vagone zamijenili velikim kamionima, gdje je pod ceradom u ljetnim mjesecima bilo jednako nepodnošljivo.

Nisu od nacista prepisivali samo metode transporta, tu su bili i logori u kojima su nedužne ljude bez ikakvog povoda mučili i izgladnjivali do smrti. Pronađene su brojne masovne grobnice u kojima su skrivali tijela nakon masovnih pogubljenja. Posljednjeg dana maja 1992. godine vlasti su naredile nesrbima da označe kuće bijelim čaršafima. Te kuće će uskoro postati mete napada i pljačke.  Onima u gradu, ukoliko bi se kretali, naređeno je da moraju nositi bijele trake na rukama, na način kako su Jevreji bili označeni u vrijeme holokausta.

Udruženi zločinački poduhvat

Nesrpsko stanovnišvo koje nije odvedeno u neki od logora živjelo je u getu, naseljima iz kojih se nije moglo izaći, dobiti medicinska pomoć, nabaviti namirnice. U takvim getima su ljudi čekali u strahu da dođu na red da ih odvedu u logore ili pošalju u progonstvo. Prethodno su morali potpisati da se odriču cjelokupne imovine, koja je potom bila opljačkana, a najčešće i potpuno uništena.

Marko Pavić, koji decenijama nakon rata vlada Prijedorom i koji je autentični nasljednik ratnih lidera, poput Kovačevića, rekao je na jednoj konferenciji o ratnim zločinima u Prijedoru u junu 2005. godine: “Moram reći i to da iz Prijedora niko nije osuđen za genocid. U svoj toj nesreći koja se dešavala našim građanima, možda je to dobro. Možda smo u toj nesreći stali, nismo otišli dokle su neki otišli…”

Izvjesno je da su prerane smrti Milana Kovačevića i Sime Drljače utjecale na to da li će neko u Prijedoru biti osuđen po tački genocida ili ne, njih dvojica su svakako bili najgrlatiji u iskazivanju namjere da se nesrpske zajednice djelimično ili potpuno unište. U udruženom zločinačkom poduhvatu ubijeno je 3.176 ljudi, od čega 256 žena i 102 djece. Protjerano je više od 53.000 ljudi, kojima je prethodno opljačkana i uništena imovina. Cjelokupna naselja i kulturna zaostavština Muslimana i Hrvata su bili nestali. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, sa sjedištem u Hagu, u više navrata izjasnio se da je postojao udruženi zločinački poduhvat i da su progoni, masovna ubistva i drugi zločini u Prijedoru dostigli razmjere genocida.

Tenkovima na nenaoružane civile

Odgovornost SDS-a za zločine u Prijedoru nije utvrđena isključivo na sudovima. Milomir Stakić je prilikom nasilnog preuzimanja vlasti preuzeo odgovornost za sve ono što će se kasnije dešavati. U obraćanju na lokalnom radiju 30. aprila 1992. godine rekao je: “Odlučili smo da preuzmemo vlast u opštini Prijedor, a time i punu odgovornost za miran, bezbjedan život svih građana i naroda u našoj opštini, za zaštitu njihove imovine, za uspostavljanje pravne države.”

Tadašnje srpske vlasti su u više navrata garantirale bezbjednost građanima u prilikama kada bi ih pozivali da predaju naoružanje, ali bi obećanje potom pogazili i slali tenkove i nemilosrdnu pješadiju na razoružano stanovništvo.

U toj “ludnici”, kako ju je imenovao Milan Kovačević, učestvovalo je na stotine, ako ne i hiljade udruženih Prijedorčana koji su živi i do danas nisu pozvani na odgovornost. Neki članovi ratnog Kriznog štaba opštine Prijedor (u kojem su bili Stakić, Kovačević i Drljača) nalaze se na važnim funkcijama, poput Dragana Savanovića, direktora Željeznica RS-a, njegov ratni kolega Slavko Budimir je donedavno bio direktor pošte u Prijedoru, a Ranko Travar direktor ribnjaka “Saničani”, dok je Rade Javorić do prošle godine bio direktor Centra za socijalni rad. Ratni komandanti Vladimir Arsić i Radmilo Zeljaja mirno žive svoje penzionerske dane u Srbiji.

Nikad se nisu odrekli ‘ludila’

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je propustilo u 12 godina svog rada optuži nekog od tih visoko pozicioniranih u hijerarhiji zločina. U dosadašnjim procesima nisu se usudili nikog iz Prijedora optužiti po tački genocida, kao što to često rade za događaje u Srebrenici. Teret dokazivanja genocida prebacili su na leđa svojim haškim kolegama u predmetima protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Zvanični Prijedor se nikada nije odrekao tog nacionalnog “ludila” i prijedorskih “ludaka” iz devedesetih, kako ih nazva jedan od njih. Ratni zločinci jesu dugoročno obezbjedili svojim sunarodnjacima vlast i demografsku dominaciju u Prijedoru, ali to nije nikakva obaveza za današnje političare. Odnos snaga u vlasti Prijedora ne može biti ugrožen bilo kakvim demokratskim procesom i suočavanjem s prošlošću. Osuda zločina i eliminacija iz javnog života onih koji su zločine počinili može srpskoj zajednici donijeti samo prosperitet.

Današnji Prijedorčani mlađi od 40 godina ne moraju biti taoci teške ratne prošlosti Prijedora. Oni nisu bili ti koji su se 1992. godine udružili u zločinačkom poduhvatu, pa iskoristili nadmoćnu vojnu silu, Banju Luku i Beograd iza leđa, razoružali komšije druge nacionalnosti, a onda ih napadali selo po selo, ulicu po ulicu, punili masovne grobnice, ubijali nemoćne, ubijali žene i djecu. To nije bilo nikakvo junaštvo, već najveća sramota koja se mogla nanijeti srpskom narodu nakon ogromnog broja nedužnih žrtava u Drugom svjetskom ratu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera