Pričom o vojsci EU-a Macron diže borbenu gotovost birača

Formiranje 'prave evropske vojske' se neće dogoditi za vreme vlasti Merkel i Macrona, pa čak i ako najmlađi francuski predsjednik osvoji i drugi mandat (EPA)

Još od vremena izvođenja Euripidovih tragedija u antičkoj Grčkoj pa sve do današnjih političkih predstava na međunarodnoj sceni, kreatorima dramskog zapleta oduvek je trebala neka neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rešava do tada nerešiv problem. Za Euripida je ta neočekivana sila bila Deus ex machina, iliti Bog iz mašine, lik u tragediji kojeg je kran unosio na scenu i time zapravo predstavljao Božiju volju koja rešava neraspletiv čvor. Za lidere Evropske unije to je najava formiranja evropske vojske.

Čim evropske vođe pomisle da su došli u bezilaznu situaciju i da ne znaju kako da drugačije održe poljuljano zajedništvo u EU, oni potegnu svoju političku Deus ex machina. Evropska vojska je proteklih godina praktično postala simbol za bezidejnost evropskih lidera kako da se suoče sa unutrašnjim problemima. Kadgod je potrebno skrenuti pažnju javnosti sa dramatične razjedninjenosti država članica EU, u govorima se pojavljuje ideja o formiranju zajedničke evropske vojske.

Najnoviji euripidovski udar na evropsku javnost stigao je najpre od francuskog predsednika Emmanuela Macrona, koji je istakao da „nećemo zaštititi Evropljane ukoliko ne odlučimo da imamo pravu evropsku armiju“. Samo koji dan kasnije, za „pravu evropsku armiju“ založila se i nemačka kancelarka Angela Merkel i to u govoru pred poslanicima Evropskog parlamenta, posvećenom budućnosti EU.

Macron i evropska vojska

Formiranje zajedničke vojske bio bi logičan nastavak evropskih integracija i EU bi tako postala bezbednosno ali i diplomatski samostalnija, naročito u svetlu činjenice da aktuelni predsednik SAD Donald Trump često otvoreno stavlja u pitanje da li će u slučaju potrebe braniti evropske saveznike u NATO-u. Međutim, to što je nemačko-francuski dvojac uskliknuo za formiranje „prave evropske vojske“, sudeći prema nekadašnjim pokušajima ali i aktuelnoj situaciji, to se neće dogoditi za vreme njihove vlasti, pa čak i ako najmlađi francuski predsednik osvoji i drugi mandat.

Ali zašto se onda uopšte u ovom trenutku toliko zalažu za formiranje vojske EU? I šta su uopšte prepreke za takvo nešto?

Što se tiče Macrona, u ovom trenutku priča o vojsci EU njemu odgovara na bar dva nivoa. Jedan je taj što s njom nastoji da u javnosti održi imidž svojevrsnog vodećeg evropskog lidera i borca za reformu EU, naročito u svetlu činjenice da je dosadašnja „kraljica Evrope“ najavila da do 2021. ide u političku penziju. Drugi nivo je to što je njegovo pominjanje formiranja evropske vojske zbog izazova iz Kine, Rusije, pa čak i SAD, Trump shvatio kao pretnju i krenuo u žestok tviter-okršaj sa predsednikom Pete republike.

Ova zategnutost samo odgovara stanaru Jelisejske palate, jer svako ko se suprotstavi Trumpu može samo da ubere političke poene u dobrom delu Evrope. Stoga priču o vojsci Macron može da potencira još neko vreme, ali sa približavanjem evropskih izbora ovu temu će najverovatnije krenuti da zaobilazi. Naime, nije neka tajna da francuska javnost tradicionalno nije tako spremna da upravljanje svojom vojskom prepusti nekom drugom pa bi njegovi protivnici to mogli da iskoriste u predizbornoj kampanji.

Što se tiče nemačke kancelarke, koliko je njena želja za formiranjem vojske zapravo bez previše konkretnog entuzijazma može se uvideti u detaljnoj analizi njenog govora. Iako je svojim rečima izazvala ovacije većine ali i negodovanje pojedinih poslanika, Merkel je zapravo rekla da bi „trebalo da radimo na viziji da jednog dana napravimo pravu evropsku vojsku“. Čini se da nije moglo više kondicionala da bude u jednoj rečenici, budući da ističe da je to tek „vizija“ da bi „jednog dana“ EU imala svoju „pravu vojsku“.

Vojska EU za Merkel samo ‘vizija’

Osim toga, Merkel se odmah potrudila da ne naljuti velikog američkog brata pa je istakla da vojska EU „nije protiv NATO, već dobra dopuna NATO-u“ te da „niko ne želi da dovodi u pitanje klasične veze” pa se zapitala zašto evropska vojska ne bi učestvovala u zajedničkim snagama NATO-a kao što sada pojedinačno čine države članice.

Da je vojska EU za Merkel samo tek „vizija“ za „jedan dan“ negde u budućnosti svedoči i to da je u govoru jedino za pitanje oporezivanja internet kompanija i kreiranja bankarske unije navela da se konkretni rezultati očekuju do kraja ove godine. Doduše, to je nešto što su Merkel i Macron već delom dogovorili sredinom ove godine pa se ove reči mogu tumačiti kao poruka francuskom predsedniku da zasad samo za te stvari od brojnih njegovih predloga reformi EU može očekivati kompromis i podršku Berlina, uzimajući u obzir nestabilnost njenje vlade kao i borbu za njenog naslednika na čelu stranke. Sa govornice u Strazburu, Merkel je Macronu na posredan način rekla da će za ambicioznije reforme morati da sačeka njenog naslednika.

U međuvremenu, unutar EU, ne manjka protivnika ideju o zajedničkoj vojsci. Među prvima se oglasila Austrija, čije ministarstvo odbrane je odbacilo takvu ideju, insistirajući na njihovoj vojnoj neutralnosti. Među protivnicima su i izrazito proameričke članice EU, poput Poljske i baltičkih zemalja, koji se plaše da bi izmicanje američkog bezbednosnog kišobrana ugrozio njihovu bezbednost.

I tako je priča o vojsci zapravo i dalje na nivou svojevrsne neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava do tada nerešive problem za evropske elite. I to je tako zapravo već skoro sedam decenija. Prvi vojni sporazumi o formiranju zajedničke evropske vojske potpisani su samo nekoliko godina posle završetka Drugog svetskog rata, ali je formiranje evropske vojske u kojoj je trebalo da učestvuju Francuzi, Nemci, Italijani, Belgijanci, Holanđani i Luksemburžani zaustavljena u francuskom parlamentu 1954. godine.

Ipak, na kraju Hladnog rata 1989. godine, Pariz i Berlin formiraju zajedničku francusko-nemačku brigadu od oko 6.000 vojnika, a šest godina kasnije Nemci sa Holanđanima uspostavljaju zajedničke trupe od nešto više od 40.000 vojnika. Ove formacije nisu uvek bile tako brze i uspešne u misijama, ali su političari temu evropske vojske pokretali kadgod je trebalo da podignu borbenu gotovost svojih birača, naročito u poslednjih desetak godina.

Izlazak Velike Britanije iz EU-a

Dok su u pregovorima o menjanju osnivačkih ugovora, od samita u Nici do onog u Lisabonu, vrlo stidljivo uključivali odbrambenu komponentu u EU, evropski lideri su bili glasni o ovoj temi kadgod bi pao moral građana i porasle sumnje u ispravnost politika koju vodi EU.

Tako je u jeku svetske finansijske krize 2007. godine nemačka kancelarka za najtiražniji nemački tabloid Bild rekla da „ćemo, u okviru EU, morati da se približimo kako bi osnovali zajedničku evropsku vojsku“, dok je slično govorio i tadašnji francuski predsednik Nicolas Sarkozy. Početkom 2009. u trenutku kada se evrozona približavala dužničkoj krizi, ovu temu je vaskrsla tadašnja visoka predstavnica za bezbednost i spoljnu politiku EU Catherine Ashton uz popriličnu podršku tadašnjeg šefa diplomatije Guidoa Westerwellea.

Ipak, ideja je pala u zaborav sve do početka 2015. kada ju je obnovio predsednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker, očigledno nezadovoljan što sankcije protiv Rusije nisu promenile njeno ponašanje po pitanju Krima i sukoba u Ukrajini. Juncker je tada isticao da bi vojska EU doprinela ugledu EU na međunarodnoj sceni, ali i poslala poruku Moskvi.

Sredinom 2016. kada je Velika Britanija izglasala izlazak iz EU, ponovo se pominje ideja o vojsci EU, a Juncker obnavlja svoju inicijativu krajem te godina kada je za predsednika SAD izabran Trump. Tada, međutim, navodeći drugačiji razlog – da Amerikanci više neće brinuti o bezbednosti Evrope.

Na temelju tog straha, Evropljani minule dve godine čine nekoliko malih koraka ka zajedničkoj armiji – formiraju zajednički odbrambeni fond za projekte kao što su razvijanje bespilotnih letelica, potom u Briselu formiraju vojno sedište EU da bi krajem prošle godine 25 država članica potpisalo sporazum o evropskoj odbrambenoj uniji što je sagledano kao jedan korak ka zajedničkoj vojsci.

Daleko od armije EU-a

Međutim, sve to je i dalje vrlo daleko od armije EU. I to pre svega zbog toga što je liderima EU poprilično teško da se usaglase o ključnim pitanjima: Ko je ta politička institucija koja će odlučivati gde se šalju vojnici? Ko odlučuje ko je neprijatelj na kojeg bi trebalo pucati i od kojeg bi naši vojnici mogli da poginu? Kako usaglastiti to da, primera radi, Poljska u Rusiji vidi bezbednosnu pretnju a Mađarska saradnika? Kako sve to usaglastiti sa NATO? Kako usaglasiti različite kulture korišćenja sile tako da trupe budu efikasne? Kakav će status imati vojno neutralne članice EU? I možda za političare najvažnije, kako se odreći ovog dela nacionalnog suvereniteta u korist Brisela a da građani to prihvate?

Iako je Trump pogurao EU mnogo bliže ovoj ideji, Merkelin skori odlazak i vidna razjedinjenost unutar EU tome ne pomažu, čak i ako Macron istinski želi da bude formirana „prava vojska EU“. Kada se saberu sva izdvajanja za odbranu svih država članica, EU je po tome koliko novca izdvaja na odbranu odmah iza SAD, koje su svetski rekorder. Ovo trošenja na odbranu se, međutim, ne preliva u njenu stvarnu vojnu moć, a kamoli na diplomatski uticaj na međunarodnoj sceni.

Dakle, ideja je i te kako opravdana, ali zasad se ni ne nazire kako bi lideri EU mogli da reše sva otvorena pitanja. Naročito ne sada kada su razjedinjeni kao nikada pre. Merkel to dobro zna. Zbog toga i priča o „viziji“ o vojsci „jednog dana“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera