Priče iračkih demonstranata: Ovako smo se suprotstavili represiji i smrti

Snage sigurnosti ispaljivale su suzavac na okupljene demonstrante (Al Jazeera)

Farah Salem, Bagdad

Šestog decembra prošle godine na mostu Al-Senak i Trgu Al-Khilani, nedaleko od Trga Tahrir, u centru Bagdada, Hassan je trčao zajedno s “nepoznatim” prijateljima iz ulice u ulicu, iz kvarta u kvart. Kroz grad se nije mogao kretati sam, jer je bio “gost na demonstracijama”. Došao je iz grada Basre kako bi se pridružio protestima, a svojoj rodbini je rekao da s prijateljima putuje na turističko putovanje u sjeverni Irak.

Dok je bježao od vatre neidentificiranih napadača na trgu, Hassan nije znao da će taj dana biti upamćen kao “masakr na Al-Seneku”, u kojem su “nepoznate naoružane osobe” koristile bojevu municiju, koju su nekoliko sati bez prestanka ispaljivali na demonstrante. U napadu su poginule 24 osobe, a deseci su ranjeni.

Riječi “pazi se” dopirale su sa svih strana u momentu sukoba sa “snagama sigurnosti”, prema riječima Hassana, koji dodaje da je većina prisutnih na trgu bila bliska, iako se nisu međusobno poznavali. Hassan, student na Univerzitetu u Basri, opisuje svoj šator u kojem je danima protestirao s kolegama prije nego što su se vratili u svoj rodni grad.

“Opremljen je skromnim dekama i grijalicama, kao i osnovnim potrepštinama, poput limenki gaziranih pića, koje su postale naš odani pratitelj, jer uklanjaju posljedice suzavaca nakon jednog ispiranja lica”, kazao je.

Tvoje smo kćeri, domovino!

Hassan, koji nije želio otkriti svoje prezime, kaže kako je stvari počeo razumijevati drugačije nakon oktobarskih demonstracija i da se promijenio njegov nekadašnji san o napuštanju Iraka i opciji migracije. Počeo je ozbiljno razmišljati o budućnosti u svojoj zemlji, nakon što je vidio zrake nade, jer se “revolucija nastavlja i nije završila”, rekao je.

Bagdad i gradovi na jugu svjedočili su 13. februara masovnom izlasku žena na demonstracije, kako bi osudile pozive vođe Sadričkog pokreta Muqtada al-Sadra da se ne miješaju s muškarcima na mjestima okupljanja demonstranata, koje je iznio u “Dokumentu o reformskoj revoluciji”, te kako bi potvrdile svoju ulogu i aktivno učešće na protestima.  

Farah al-Qaisi, uposlenica hitne pomoći i jedna od učesnica na demonstracijama u glavnom gradu Bagdadu, kaže: “Nisam znala šta trebam činiti. Počela se širiti vijest o snajperistima, a broj žrtava se povećavao. Osjećala sam da mogu pružiti pomoć, s obzirom na moju profesiju, ali me zabrinutost porodice za moju sigurnost isprva sprečavao da učestvujem.”

Situacija nije bila nimalo jednostavna za Farah i njene prijateljice, jer je to bio prvi put da se pokaže koliko je bitna uloga iračkih djevojaka i žena na terenu. Uposlenice hitne pomoći bile su vrh koplja koji je slomio strah kod demonstranata i uklonio sa puta višegodišnju zatvorenost i suzdržanost iz socijalnih i sigurnosnih razloga.

“Prvi put sam udahnula suzavac 29. oktobra, kada je stigla vijest da na mostu Al-Sanak ima ranjenih… Požurili smo prema povrijeđenima gdje god da su bili čim bismo začuli zvuk dimne bombe, koji je bio specifičan. Situacija je, naravno, bila ozbiljna. Imali smo opremu za liječenje površinskih rana i gušenje, poput uobičajenih stvari, kao što su zavoji, maske i fiziološka otopina”, priča Farah.

Sudjelovali bez znanja porodica

“Još mi je pred očima lice tog demonstranata. Imao je manje od 14 godina i zadobio je jako gušenje izazvano suzavcem. Bio je uplašen i zbunjen, jer je na demonstracije izašao bez znanja svoje porodice”, dodala je Farah.

Veliki broj studenata demonstranata aktivno je sudjelovao u protestnom pokretu bez znanja svojih porodica, imajući u vidu ozbiljnost situacije na protestnim skupovima, što je natjeralo mnoge roditelje da zabrane djeci učešće. Zabrane su ponekad nastajale i zbog različitih mišljenja između novih i starijih generacija te ugla gledanja na proteste i njihovu efikasnost.

Bagdad i gradovi na jugu svjedočili su 13. februara masovnom izlasku žena na demonstracije

Nasiriyah, južni Irak, jedan je gradova koji je svjedočio najkrvavijim danima protesta nakon Bagdada. Snage sigurnosti su tu koristile bojevu municiju protiv demonstranata, kako bi ih rastjerale sa ulica u okolini centralnog trga Al-Habobi. Početkom decembra su izbili krvavi incidenti, u kojima je poginulo više od 25 ljudi, a ranjeno 400, prema vladinim izvorima.

Bloger Hussein al-Ghurabi iz Nasiriyaha, oženjen i zaposlen kao advokat, boravio je u šatorskom kampu na trgu Al-Haboubi i učestvovao u protestnom pokretu još od njegovog početka u gradu.

Hussein je jedan od stotina mladih koji su igrali važnu ulogu u upoznavanju javnosti s dešavanjima i širenju informacija kroz objavljivanje fotografija i videosnimaka preko društvenih medij, te poticanju ljudi da izađu na trgove gdje su se okupljali demonstranti.

Tri mjeseca pripremala hranu za demonstrante

“Iznenadile su me priče o altruizmu i svijesti prisutnoj kod većine demonstranata i demonstrantkinja. Većinu toga sam dokumentirao kroz fotografije i videosnimke, koje sam objavljivao na svojoj stranici na Facebooku. Jedna od njih je i priča o ženi koja je neumorno pripremala hranu i hljeb za demonstrante tri mjeseca bez prekida. To je jedna od najdivnijih priča o požrtvovanju.”

Hussein smatra da je najvažnije obilježje iračkih protesta bilo to da je “duh patriotizma nadvladao pitanje vjerskih podjela u narodnim masama”. Dokaz toga je i činjenica da su “troškove šatorskih kampova i osnovnih potrepština za demonstrante, poput hrane ili opreme potrebne za boravak u kampovima, snosile porodice i donatori koji pripadaju određenim vjerskim strujama. To je fenomen sličnom onome koji se događa tokom posjete hodočasnika Kerbeli, kako bi obilježili vjerski skup Erbein, koji prati velikodušnost u darovanju”.

Iako se protestni pokret u svim centralnim i južnim pokrajinama još uvijek nije završio i unatoč nepostojanju jedinstvenog vodstva koje okuplja narodni pokret pod svojom zastavom sve do danas, većina posmatrača slaže se s tima da su trenutni protesti narodni pokret u kojem se Irak neće vratiti onome što je bio prije njegovog pokretanja.

Izvor: Al Jazeera