Priča o Sarajevskoj uspinjači kroz pet fotografija
Kao dio programa organiziranog povodom otvaranja Trebevićkežičare, proglašeni su pobjednici konkursa u kojem se od građana i građanki tražilo da pošalju fotografije Sarajevske uspinjače iz svojih privatnih fotoalbuma.
Na adresu Gradske uprave Sarajeva, koja je bila organizator programa, stigao je veliki broj fotografija, a o najboljima među njima odlučivao je žiri u sastavu: Tarik Samarah, Samina Tanović i Kenan Tuzi.
Pored tri glavne nagrade, žiri je izabrao i dvije fotografije kojima je dodijelio specijalna priznanja.
Start 1959. (prva nagrada)
Sarajevski list Oslobođenje je 4. maja 1959. godine objavio kratki tekst o događaju koji se zbio u Sarajevu prethodnog dana, pod naslovom “Puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo – Trebević”.
U podnaslovu teksta navedena su imena članova političara koji su prisustvovali tom događaju te je pisalo: “Uspinjačom se na Trebević stiže za 12 minuta – 800 izletnika može se prevesti za jedan čas u oba pravca – Savremeni uređaji obezbjeđuju sigurnu vožnju”.
Svečanost organizirana povodom puštanja žičare u pogon počela je 3. maja 1959. godine u 11:00 sati.
Oslobođenje je izvijestilo o tome kako se prilikom tog događaja okupilo mnoštvo ljudi, dok je veliki broj Sarajlija, očigledno sa zanimanjem, pratio ovaj događaj “iz svojih kuća, okolnih ulica i bašta”.
Nakon što su se prisutnim obratili tadašnji gradonačelnik Sarajeva Ljubo Kojo i Ibrahim Slavić, direktor Gradskog saobraćajnog preduzeća, koje je preuzelo brigu o Sarajevskojh uspinjači, prva kabina krenula je ka Vidikovcu.
Tačno u 12:20 sati, kada se kabina ukazala u zraku, prolomio se buran aplauz okupljenih ljudi koji je odjekivao Bistrikom.
Tekst o ovom važnom događaju završava riječima:
“Iz Sarajeva na Trebević uspinjačom, sa koje se otkriva veoma lijep pogled na grad i okolinu, putuje se samo 12 minuta. U 50 kabina, koliko ih ima uspinjača, za jedan sat, u oba pravca može se prevesti 800 izletnika. Uspinjača je snabdjevena sa svim sigurnosnim signalnim uređajima, kao i akumulatorom za slučaj nestanka struje. Na polaznoj i trebevićkoj stanici izgrađene su čekaonice, u kojima se nalaze i mali bifei.”
Uz tekst o svečanom puštanju u saobraćaj Trebevićke žičare bila je objavljena i fotografija koju je 3. maja 1959. godine oko 11.00 sati “škljocnuo” Milutin Vasiljević Lilo.
Fotografija kojoj je dodijeljena prva nagrada vlasništvo je Zijada Lokvančića, dok je njen autor nepoznat.
Kompozicijom podsjeća na onu već spomenutu fotografiju objavljenu u Oslobođenju i moguće je da je njen autor isti.
Moguće je da je kabina broj 38 upravo bila prva kabina koja se uputila ka vrhu.
Prijateljstva i ljubavi (druga nagrada)
Od 12:20 sati, kada je uspinjača puštena u saobraćaj, pa do 20:00 sati istog dana do omiljenog izletišta Sarajlija prevezeno je oko 3.000 ljudi.
List Oslobođenje 6. maja informira o sljedećem:
“Svi oni koji su toga dana htjeli da se provozaju uspinjačom u tome nisu uspjeli. Najmanje 2.000 Sarajlija ostalo je pred polaznom stanicom s neispunjenom željom. Slika prvog dana ponovila se i u ponedjeljak. Red za uspinjaču počeo se stvarati već u 12:00 sati. Od 14:00 do 20:00 sati na Trebević je prevezeno nešto preko 2.500 građana.
Kao što je poznato, uspinjača sada radi po privremenom redu vožnje: od 14:00 do 20:00 časova. Kako kažu u Gradskom saobraćajnom preduzeću, u najskorije vrijeme uspinjača će raditi preko cijelog dana. Međutim, već sada treba reći da se građani žale što uspinjača ne saobraća bar do 22:00 sata. Bez sumnje, ove primjedbe imaju rezona.”
Iz medija saznajemo i da je za prva tri dana obavljeno 9.418 vožnji…
Jedna od tih uspomena nalazi se na drugonagrađenoj fotografiji, čiji je vlasnik Mirza Ljubuškić.
Po svjedočanstvu njenog vlasnika, fotografija je nastala u proljeće 1974. godine unutar kabina žičare na Vidikovcu.
Na fotografiji su Ljilja iz Mostara i Jasna iz Sarajeva.
Ljilja se udala u Mostaru i danas živi u Malmeu, Švedska.
Jasna je sve vrijeme opsade bila u Sarajevu, gdje živi i danas.
Uvijek je bilo vandala (treća nagrada)
Sarajevska žičara s vertikalnom visinskom razlikom od 500 metara bila je jedan od najznačajnijih objekata ove vrste na prostoru bivše Jugoslavije.
Pripremni radovi na njenoj izgradnji počeli su još 1956. godine, dok su građevinski i montažni radovi trajali oko godinu dana.
Bio je to značajan poduhvat tog vremena, a u njenu izgradnju uloženo je 221.000.000 tadašnjih dinara.
Veliku ulogu u izgradnji žičare imali su stručnjaci iz tadašnje Čehoslovačke, odakle je stigao pogonski dio, koji je isporučilo preduzeće Transeksport.
Ipak, Sarajevsku uspinjaču su osmislili, projektirali i sagradili domaći ljudi.
Nakon što je komisija izvršila tehnički prijem, Gradsko saobraćajno preduzeće preuzelo je žičaru na upravljanje od čehoslovačkih stručnjaka.
Ti ljudi svakodnevno su otklanjali različite probleme i suočavali se s brojnim poteškoćama.
Oni su bili najzaslužniji za to što su se Sarajke i Sarajlije mogli osjećati sigurnim uživajući u vožnji ka Trebeviću.
Prvi direktor Gradskog saobraćajnog preduzeća se u Oslobođenju, samo tri dana nakon puštanja žičare u rad, žalio na vandalizam, uništavanje društvenog dobra i neodgovorno ponašanje građana Sarajeva:
“Prvog dana posjetioci su sasvim uništili nove pokretne branike, tako da smo noću morali postaviti nove… Oko donje stanice posadili smo boriće i ukrasno šiblje i sve je to izgaženo… Na gornjoj stanici razbijeno je osam velikih stakala, a na donjoj pet… U nekoliko kabina oštećena su sjedišta i čak odvaljeni neki dijelovi… Djeca iz kabina bacaju kamenje za vrijeme vožnje. Zabranili smo unošenje vazdušnih pušaka u kabine, jer su neki putnici pucali na prolaznike (!?)… Pored svega ovoga, djeca se penju na stupove. Postavili smo table s opomenama, ali to ne pomaže…”
Vlasnik trećenagrađene fotografije je Bakir Šakić.
Ova fotografija, dostojna neka naslovnice, upravo govori o svemu onome što je prethodno navedeno.
Fotografija je nastala 1974. godine u donjoj stanici Trebevićke žičare. Na fotografiji je Mehmed Šakić (1936-2016), koji vrši opravku kabine.
Cijeli svoj radni vijek Mehmed Šakić proveo je u GRAS-u, od čega najveći dio, do penzije, radeći na Trebevićkoj žičari (1959-93).
Žičara zvana čežnja (specijalna nagrada žirija)
Toliko je simbolike u ovoj porodičnoj fotografiji, a koja je vlasništvo Mumina Šarića.
Snimljena je u februaru 1991. godine, na području kretanja Trebevičke žičare, na mjestu Vidikovac.
Na fotografiji se nalaze Mumin Šarić sa suprugom Nafijom i kćerkom Elmom.
Iza njih je kabina žičare/uspinjače.
Kao i mnoge druge Sarajke i Sarajlije, sigurno ni u najmračnijim morama nisu mogli zamisliti šta će se nakon samo godinu dana dogoditi te da će se ova narandžasta kabina sa brojem 42 iza njih činiti nezamislivijom od pojavljivanja letećeg tanjira iznad Sarajeva.
Sa mjesta na kojem stoje 6. aprila 1992. godine započet će napad na grad Sarajevo te neprekidna paljba iz minobacača, tenkova, snajpera, mitraljeza, koja će trajati 1.425 dana…
Jedan od najljepših pogleda na grad agresor je zamijenio za pogled ka vlastitom paklu.
Sa okolnih brda, uključujući i Trebević, u toku opsade Sarajeva ubijeno je oko 12.000 ljudi, među njima 1.600 djece, a oko 50.000 ljudi lakše je ili teže ranjeno.
Mnoge porodične fotografije su izgorjele u stanovima i kućama zapaljenim granatama.
Fotografije poput ove tih dana ličile su više na neki prizor iz znanstveno-fantastičnog filma.
Izlet iz Srebrenice (specijalna nagrada)
Početkom 19. stoljeća, oko 1820. godine, francuski fizičar Joseph Nicephore Niepce otkrio je fotoosjetljivo svojstvo bitumena.
U cameru obscura (preteču fotoaparata) postavio je kositrenu ploču premazanu bitumenom.
Osam sati je tu ploču držao izloženu svjetlu, okrenutu prema prozoru, odakle se pružao lijepi pogled na njegovo imanje.
Napravljena fotografija bila je toliko mutna da je bilo skoro nemoguće razaznati šta se na njoj zapravo nalazi.
Ipak, Niepce je ostao zabilježen u historiji kao čovjek koji je snimio jednu od prvih, ili, sasvim moguće, prvu trajnu fotografiju na svijetu.
U zemlji i gradu gdje su mnogi, u razrušenim i spaljenim domovima, ostali bez ijedne sačuvane fotografije, čak i pomalo mutna fotografija bila bi vrijedna poput zlata, jer ništa nije vrijednije od naših djela i lijepih uspomena.
I da je izgledala poput prve spomenute ikad snimljene fotografije, ova fotografija nepoznatog autora, koji se tog junskog dana zatekao na Trebeviću, bila bi posebna.
Njen vlasnik je Velaga Smajić.
Nastala je u junu 1973. godine na Trebeviću, za vrijeme ekskurzije učenika osmogodišnje škole “Hasan Brkić – Osatica”, područje općine Srebrenica.
Veliki dio djece sa ove fotografije imat će nešto manje od 40 godina kada će, kao žrtve genocida, stradati u Srebrenici ili se raseliti širom svijeta.
Izvor: Al Jazeera