Priča o portretu Ibrahima, tamnoputog čovjeka iz Bijeljine

Portret Ibrahima je autentični svjedok jednog vremena, kaže slikarica Natalija Cimeša (Al Jazeera)

Piše: Mladen Obrenović

Da umjetnička djela imaju svoju sudbinu i mogu ispričati svoju životnu priču složit će se svatko tko se iole razumije u njih. Priča o portretu Ibrahima Hasanovića, tamnoputog čovjeka iz Bijeljine i potomka učenih ljudi iz okolice Mekke koji su u Bosnu za turskih vremena stigli kako bi opismenjavali narod, upravo je jedna takva.

Djelo je to jednog od najvećih slikara Bosne i Hercegovine Ismeta Mujezinovića, nastalo u godinama prije Drugog svjetskog rata. Do sada je portret vidjelo jako malo ljudi, a kad ga jednog dana predstave javnosti može ispričati mnogo toga – i o obitelji Hasanović, i o samom Mujezinoviću.

„Pogledajte, Ismet se koristio obrnutom perspektivom, koje je i Leonardo da Vinci koristio kad je slikao Mona Lisu. Imate osjećaj da vas portretisani gleda ma gdje stali ispred slike“, ispričat će slikarica Natalija Cimeša u svom atelieru u Bijeljini dok objašnjava detalje portreta i počinje priču o tome kako je slika nastala, ali i dijelove životnog puta Ibrahima, njegovih predaka i potomaka.

Kad je ‘30-ih godina prošlog stoljeća dolazio u posjet majci u Bijeljinu, Mujezinović je pohodio kafanu „Kod Arapa“, koju je, zajedno sa sinovima, držao stari Ibrahim – čovjek aristokratskog i elegantnog držanja, ali i za tu sredinu egzotičnog lika i tamne boje kože zbog čega su takve ljude u to vrijeme zvali Arapima. Njegova kafana bila je kulturno i intelektualno stjecište mladih intelektualaca u Bijeljini, ali i okupljalište antifašista kojima je i sâm Mujezinović pripadao. Umjetnik je zapazio Ibrahima, zamolio ga da mu pozira, na što je ovaj pristao i te, 1937. godine nastao je jedini portret tamnoputog čovjeka koji je za svojih 65 godina stvaralačkog rada oslikao Mujezinović.

Slike imaju vrijednost, a ne cijenu

Podsjećajući kako je središte slikarstva Ismeta Mujezinovića „uvijek čovjek, bez obzira šta je slikao“, Natalija Cimeša kaže i kako „umjetnost ima tu privilegiju da nikad ne umire, jer slike, skulpture, kompozicije, napisane riječi – sve je tu oko nas“.

„Živimo u vremenu gdje sve ima cijenu, a ne vrijednost. I kada odajemo počast i priznanje nekome, ne radimo to zbog vrijednosti tog djela, već da bi i mi dobili malo od te vrijednosti, da bi bili veći i značajniji sami sebi. Zato želim da umjetnost približim ljudima jer vjerujem da je taj poduhvat za dobro svih. Ne mislim da ću time išta umanjiti ili uzeti od dostojanstva umjetničkog djela kako se, na žalost, kod nas pogrešno postavlja i predstavlja“, napominje.

Slika je dobila posebno mjesto u kafani, stajala je tamo punih 12 godina, a onda su jugoslavenske poslijeratne vlasti nacionalizirale kafanu „Kod Arapa“. Jedina vrijednost koju su Mehi, starijem Ibrahimovom sinu, dozvolili da odnese bila je očeva slika. Zamotana u rolnu, kao obiteljska relikvija, kasnije je povjerena Mehinom sinu Ibrahimu, koji je ponio djedovo ime.

Ibrahim Hasanović bio je posljednji član svoje obitelji koji je u lipnju 1992. godine protjeran iz Bijeljine. Jedino što je ponio, bila je platnena vrećica i djedova slika.

Sliku vidjeli tek rijetki

Mnogo godina kasnije, obilazeći razne kulturne ustanove i galerijske prostore, Ibrahim Hasanović nudio je djedovu sliku i objašnjavao kako se radi o djelu Ismeta Mujezinovića, čiji su radovi proglašeni nacionalnim blagom Bosne i Hercegovine. Stjecajem okolnosti upoznao je jednog kolekcionara, ujedno i menadžera akademske slikarice Natalije Cimeše, koji otkupljuje sliku, i daje je na restauraciju. U vještim rukama restauratora Sanjina Lugića portret dobiva stari sjaj, ali još nije predstavljen javnosti i vidjeli ga tek rijetki.

„Nije samo čudesan put ove slike, nego i onoga ko je na njoj, njegovog pretka Hasana, ali i njegovih potomaka. I upravo zato želimo na poseban način vratiti sliku među ljude, zatvoriti jedan krug, jer to zaslužuju i Ismet Mujezinović, i njegova umjetnost. I da znate, vi ste možda sedmi ili osmi od onih koji su vidjeli sliku nakon restauracije“, ispričat će Natalija Cimeša.


Umjetnikov potpis na slici do sada nepoznatoj javnosti [Ustupljeno Al Jazeeri]

Dok među svojim radovima, koje priprema za skoro predstavljanje javnosti, prepričava priču o životnom putu jedne slike velikana bh. umjetnosti, ujedno objašnjava i kako želi da izgleda upoznavanje s jednim od Mujezinovićevih radova iz rane faze njegovog stvaralaštva. Svakako joj je želja kroz fotografije upoznati i javnost s kompleksnim restauratorskim radovima, ali najviše – sa životnim putem slike i jedne bijeljinske obitelji, njihovom stradanju i onome najvrjednijem što su ponijeli iz kuće, a to je jedno umjetničko djelo.

Upravo je njoj, unuk portretiranog čovjeka ispričao i kako je slika nastala, i kakvu je sudbinu imala. Danas ne zna je li među živima, jer je prilikom jednog od posljednjih susreta prije pet godina bio u osamdesetima i vrlo krhkog zdravlja. Zato na poseban način želi ispričati priču o sentimentalnoj, ne samo umjetničkoj vrijednosti jednog djela.

Značaj ljubitelja umjetnosti

O tome koliko je za bh. umjetnost, ali i za umjetnost u svijetu, bitan angažman umjetnika i ljubitelja umjetnosti koji daju značajan doprinos oživljavanju jednog umjetničkog djela, svjedoči i Adnan Busuladžić.

„Entuzijazam i rad ljubitelja umjetnosti i kulturne baštine, često su od presudnog značaja za samu kulturu i njene tekovine. U nesređenim društvima kakvo je naše ovakvi zanesenjaci i ljubitelji amortiziraju nepostojanje sistema i reagiraju čineći prve presudne korake u spašavanju ili valorizaciji nekog kulturnog dobra“, navodi.

„Kroz tu, posebnu izložbu želim i da pokažem sliku, ali i ukažem na značaj Mujezinovićevog djela jer mnogi, pogotovo mladi ni ne znaju danas ko je on, ko su Branko Ćopić, Meša Selimović, Ivo Andrić… Nije važno samo predstaviti njihova djela, nego i same umjetnike približiti ljudima na jedan lijep način. Oni su najbolje što od nas ima, ali su bili normalni, pristupačni, komunikativni ljudi. Kod nas je nešto vrijednost samo ako se plašiš toga, ali ne treba imati prema umjetnosti strahopoštovanje, nego samo poštovanje. Naš narod je generalno u jednom velikom neznanju, a ono je najveći neprijatelj“, ukazuje Cimeša.

Slika koja ima ‘dušu’

Među onima kojima je bila ponuđena slika bio je i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, odnosno tadašnji direktor te institucije Adnan Busuladžić, po struci muzealac, povjesničar i arheolog.

„Nakon prvog suočavanja sa slikom činjenica koja je već sama imala težinu je ime samog autora djela, velikog slikara Mujezinovića. To je samo po sebi govorilo da ovo djelo zavrjeđuje pažnju. U selekciji umjetničkih djela, a što bolje od mene znaju kolege historičari umjetnosti, ime autora vrlo često je već u startu bitna činjenica. Znalci umjetnosti odnose se profesionalno prema svakom ozbiljnom umjetničkom djelu, tretirajući najznačajnija od njih na najbolji mogući način“, kaže Busuladžić.

Tek kasnije je doznao i za osobnu, obiteljsku, emocionalnu pozadinu koja se vezuje uz sliku, što smatra bitnim u upotpunjavanju priče o Mujezinovićevom djelu čime je, kako navodi, „slika na izvjestan način dobila ‘dušu’ i još više na težini“.


Pred restauratorom Sanjinom Lugićem bio je zahtijevan posao [Ustupljeno Al Jazeeri]

No, onaj tko je vratio „dušu“ Ibrahimovom portretu svakako je restaurator Sanjin Lugić. Priznaje kako je u radu na slici imao posebnu vrstu tenzije koju predstavlja „intimni senzibilitet prema Mujezinovićevom slikarskom geniju“. Iako je olakšavajuća okolnost mogla biti činjenica da je prethodno restaurirao tri Mujezinovićeva djela, Portret Ibrahima bio je, priznaje, najstariji i najoštećeniji.

„Slika koju sam restaurirao je iz autorovog najranijeg perioda. Vjerovatno se tad tek formirao njegov slikarski rukopis, pa sam je zato doživio kao raritet i apsolutnu privilegiju da je samostalno restauriram“, kaže.

Upozorava i kako je, u tehničkom smislu, problem bio u tome što je „prije mnogo godina skinuta sa podokvira i na pogrešan način zamotana u rolnu“.

Restaurator ne smije griješiti

Po riječima restauratora Sanjina Lugića „materijalna baština kao nadnacionalna i nadvremenska kategorija ne može opstati, postojati i funkcionisati kao objekt proučavanja mnogih naučnih disciplina bez restauratorstva“.

„Restauratorstvo i samo jeste, i mora biti, egzaktna nauka lišena proizvoljnosti i individualizma u bilo kom segmentu. Restaurator nije umjetnik. Može se restauratorstvo romantično smatrati umjetnošću, ali tu ne smije biti mjesta eksperimentu, dosjetkama, kraticama ili bilo kakvim improvizacijama jer restaurator može samo jednom pogriješiti i autentičnost umjetničkog djela se samo jednom može uništiti“, ukazuje.

„U takvom položaju istrpila je dugotrajnu traumu od sekundarnih materijala, razornih oscilacija temperature, a i ono što je za slike skoro pogubno: direktni kontakt sa vodom. Glavni problem kod restauracije je bio relaksiranje slojeva slike da bi se ponovo postigla ravnina aversa i to bez pukotina ili ljuštenja boje“, prepričava.

Napominje i kako „svaka slika, a pogotovo portret, posjeduje likovno-estetsku i kulturno-historijsku vrijednost i to je metodama komparativne analogije činjenična, statistički iskaziva i u svakom slučaju mjerljiva vrijednost“.

„Ipak, ono što pokreće svijet likovnih umjetnosti i likovne baštine je upravo njena nezaobilazna sentimentalna vrijednost. Od osobe preko porodice, zajednice, civilizacije sentimentalna vrijednost je alfa i omega smisla postojanja umjetničkih djela i umjetnosti uopšte. U tom smislu i moj veliki san se ostvaruje: makar malo, makar simbolično jedna slika postaje predmetom pažnje javnosti i sa tog trona na trenutak sklanja kriminal, politiku, primitivizme i kič u kojem decenijama grcamo“, poručuje Lugić.

U svom je angažmanu doista i uspio, te doveo Portret Ibrahima u savršeno moguće stanje kako bi mogla biti predstavljena. Na tom putu, koji traje gotovo 80 godina, trebaju se još posložiti neke kockice cijelog mozaika da bi se i Lugićev san ostvario.

„Važno je, na kraju, javnosti predočiti put slike, njenog života i života ljudi koji su je štitili. Ona je autentični svjedok jednog vremena. I znajte, slika nikad ne laže i svaka od njih ima svoju vrijednost, nikako cijenu“, zaključno poručuje Natalija Cimeša.

Izvor: Al Jazeera