Oglasi

Priča o opsadi grada kroz prizmu muzike

O nastajanju i uspjehu filma 'Scream for me Sarajevo' govore režiser, scenarista i producent ovog ostvarenja.
Prime Time/Ustupljeno Al Jazeeri

Na filmsku traku iz ideje i scenarija za dokumentarni film Scream for me Sarajevo, mladog sarajevskog glumca Jasenka Pašića, bitisanje građana opkoljenog Sarajeva, pretočio je Visočanin, režiser Tarik Hodžić, a povod je bio koncert koji je u 14. decembra 1994. u sarajevskom BKC-u održao Bruce Dickinson iz britanskog heavy metal benda Iron Maiden.

Povodom specijalne projekcije filma Scream for me Sarajevo razgovaramo s producentom Adnanom Ćuharom i scenarističko-režiserskim dvojcem Pašić – Hodžić.

  • Od premijere na ovogodišnjem 22. Sarajevo Film Festivalu film je imao samo još jednu projekciju, 13. decembra u sarajevskom kinu Meeting Point. Međutim, rekordi su obarani, reakcije publike i više nego pozitivne. Da li ste upšte mogli zamisliti takav uspjeh?

Ćuhara: Prije nego što smo izašli s filmom u javnost cijela atmosfera bila je pozitivna i osjećali smo da smo napravili dobar film. Reakcija publike i to što smo oborili sve rekorde (ocjena 4,98 na SFF-u, 300 ljudi u Meeting Pointu, op. a.) došlo je kao prijatno iznenađenje svima nama i kao najveći poklon i satisfakcija koju smo mogli dobiti. Nagrada publike na 22. SFF-u najdraža nam je do sada i vjerovatno će do kraja života filma i biti, jer je od domaće publike. Iznenadila nas je posjeta na projekciji. Bilo je ljudi koji su dolazili s online kartama iz Beograda, Zagreba, Niša, Novog Sada, Rijeke, čitavog regiona. Najmanje ljudi bilo je iz Sarajeva. Zbog toga nam je nagrada još draža jer je region glasao za nas. Mnogo stranaca prisustvovalo je projekciji i nadam se da ćemo imati još uspjeha na festivalima jer smo prošli na nekoliko njih u Evropi i trenutno čekamo rezultate iz Amerike i ostatka svijeta. Na pet festivala na koje smo aplicirali prošli smo i očekujemo dug festivalski život. Prvi u nizu je filmski festival u Goeteborgu 27. januara 2017. godine.

  • Kada i kako se rodila ideja za film i odakle potreba za tom tematikom?

Pašić:  Ideja za film rodila se 1. juna 2012. Na blogu MetalTalk pročitao sam tekst Chrisa Dalea koji se zvao "Scream for me Sarajevo", a koji je govorio o koncertu Brucea Dickinsona u Sarajevu 1994. godine. Tada sam pomislio da bi to mogao biti dobar film. Stupio sam u kontakt s Tarikom, Chrisom i Alexom (Elenom, op. a.), koji su pisali i komentarisali tekst i odatle je sve krenulo. Od noći kada sam pročitao tekst do dana premijere prošle su četiri godine, u kojima je rođen film. Oduvijek sam imao potrebu da ispričam priču ljudima vani o opsadi grada kroz prizmu muzike, ideju da ljudi shvate da su ljudi, uz svu patnju koju su u Sarajevu proživjeli za četiri godine rata, živjeli, što kaže Nešo u filmu, jedan underground život, koji je bio potpuno na nivou Berlina u tom trenutku.

Preko Chrisovog posta na MetalTalku došao sam do njegovog i Alexovog maila i napisao da bih želio da radim film, a oni su rekli: "Radi!" Njih dvojica su mi pomogli da prvi put dođem do Brucea Dickinsona, kome se ideja također svidjela. Igrom slučaja radio sam predstavu u Engleskoj i tada sam Bruceu pokazao i teaser sa, u tom trenutku, dva intervjuisana čovjeka, Alenom Ajanovićem i Mirzom Ćorićem. Tada se uključio i Adnan. Idem u Englesku da se vidim sa Bruceom i Tatianom Bonny, koja se već ranije uključila u realizaciju filma, kasnije postala krucijalni saradnik, jer je bila naša ruka u Londonu, a Tarik me zove i kaže: "Adnan Ćuhara će producirati film. Vjeruj mi, rekao je." Tarik je ispričao Adnanu za film, koji je istu noć bio kod prijatelja koji mu je pokazao fotografiju s koncerta Brucea Dickinsona iz 1994. godine. Adnan je tada znao da mora raditi film. Istražujući, saznao sam za majora Martina Morrisa i Trevora Gibsona, koje sam našao ni sam ne znam više kako. Zanimala me njihova strana priče. I njih sam sreo tada u Engleskoj. Ispričao im šta bih ja to htio da radim. Oni su mi ispričali svoju stranu priče, koja mi se učinila zanimljivom i dobrom poveznicom između Sarajeva i Engleske, da popuni međuprostor, Sarajevo – Engleska; dvije planete, Sarajevo i ostatak svijeta.

Zasluge za scenarij dijelite Vi (Jasenko Pašić) i režiser Tarik Hodžić. Koliko ste jedan drugog inspirirali i nadopunjavali u samom procesu pisanja?

Pašić: Film je nastajao preko priča s ljudima s kojima smo razgovarali. Imali smo strukturu filma i poruku koju bismo htjeli da pošaljemo. U suštini, kako sam nalazio nove sagovornike i priče, svaki put sam s novim uzbuđenjem zvao Tarika i govorio "Imam još jednu novu priču". I tako, od tih 300 i nešto ljudi i priča svelo se na njih 16-17, koliko ih ima u filmu, koji su ispričali priču i koncerta i grada pod opsadom.

Hodžić: Jasenkova priča rodila je ideju da se iz jednog novog ugla ispriča priča o Sarajevu pod opsadom. Zatrpavao mi je mail novim pričama, našao je i samu snimku koncerta preko majora Morrisa, te su se stvari još brže zakotrljale. Pojavljuje se Adnan, koji pristaje da producira film. Kada smo aplicirali na Fondaciju za kinematografiju BiH prije tri godine, imali smo tritment jer smo morali imati strukturu i približno na šta želimo da liči film. S tim da je napomena napisana da se ostavi prostora za dodatne situacije, jer se nije baš sve moglo raspisati i ući u konkretno snimanje. U principu, scenarij nije postojao u finalnom obliku, ali se sve razvijalo kako je najbolje moglo.

Ekipa filma

Ekipu filma Scream for me Sarajevo čine: direktor fotografije Amel Đikoli, dizajner zvuka Nenad Kovačević, tonac Adis Baždarević, Faris Dobrača (stepenovanje boja), snimatelji Mustafa Mustafić, Almir Đikoli, Ado Švrakić, Nedim Agić, Adnan Branković, Faris Dobrača, izvršni producenti Rusmir Efendić i Adnan Ćuhara te pridruženi producent Tatiana Bonny. Glumačku ekipu predvodili su Bruce Dickinson, Alex Elena, Chris Dale, Jasenko Pašić, Feđa Štukan, Erol Gagula.

 

Ćuhara: Na jednom odlučujućem sastanku donijeli smo odluku da napravimo svjetski film. Ne regionalni, mahalski, bilo kakav, već svjetski (imamo internu šalu da ga i Švedi razumiju). Tada smo zakucali temelje filma. U tri godine rada postigli smo željeno i ostvarili nivo kvaliteta koji smo htjeli. Od 60 sati materijala sat i po je u filmu. Sve zasluge za istraživanje i ogroman posao vezane su za Jasenka, koji je kao vidra uspio iskontaktirati preko 300 ljudi, javljati nam nove priče, nove ljude, saznanja, koje smo poslije selektirali i vadili najbolje stvari, koje su ušle u finalnu verziju filma.

  • Postoje li neki dijelovi i priče koje ste tokom montaže morali izbaciti, a zbog kojih mislite da ste mogli napraviti još jači dokumentarac?

Hodžić: Mislim da smo napravili najbolje što smo mogli napraviti. Postojale su možda tri priče za koje se sjećam da sam ih s tugom izbacivao, ali, jednostavno, koliko god da su one bile dobre, remetile su strukturu. "Kako je sama struktura filma nastala?" pitanje je koje me svojevremeno pitao profesor Miralem Zubčević, koji je bio supervizor montaže. Doslovno se morao naučiti kompletan materijal napamet da bi se mogle uvezati priče. Jedan započinje, drugi završava i svi su sagovornici u istoj energiji. Meni je jedna od najsretnijih okolnosti bila kada je Bruce rekao Adnanu da slobodno uzmemo njegovu muziku i malo se poigramo. To je za mene privatno bio onaj trenutak kada sam osjetio potpuni adrenalin. Odjednom dobivaš nevjerovatnu muziku, tražiš tekstove i gledaš svaku riječ koju bi mogao iskoristiti da ona na neki način bude naracija. Muzika preuzima naraciju u filmu. To je organski dio priče o Dickinsonu i priče o tom koncertu. I to je nekako najljepši trenutak, zbog kojeg se cijeli proces montaže mogao sjesti i oćejfiti. Bez obzira na to kakvi su rokovi bili.

Pašić: Ono što ljudi rijetko primijete kada gledaju film, jer ih ponese, što je Tarikova zasluga, jeste da je to dokumentarni film od sat i po u kojem nema naratora. Niko ne priča priču, ne postoji čovjek koji to priča i komentariše, već sudionici priču pričaju od početka do kraja. Ljudi nas vode kroz priču. Stvarno je pomoglo što je Tarik znao priče napamet, potpomognut arhivskim stvarima i mojim istraživanjem. Meni je to preraslo u najveću vrijednost filma. Imamo film od sat i po, a nemamo naratora.

Ćuhara: Jedini momenat kada sam se kao producent zabrinuo jeste kada sam saznao da Bruce, koji je zvijezda filma, ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Saznao sam da ima rak i to je ozbiljan problem na koji nismo mogli utjecati. Viša sila. Rečenica koju mi je uputio Bruce u pabu: "Preživjet ću ja. Doći ću i napravit ćemo film" bila je nevjerovatna. Sama njegova energija i ubjeđenje da će pobijediti rak. I pobijedio je i imao turneju, a imao je rak grla.

Hodžić: Ovaj film otvorit će određene dijaloge i polemike i generalno je kod mene i u ekipi reanimirao sjećanja na rat. Ljudi koji gledaju film odjednom se prisjećaju stvari. Mislim da je to glavni kvalitet. Ljudi koji nisu bili u ratu vidjet će jednu drugačiju dimenziju cijelog rata. Sve je rečeno što je trebalo da se kaže.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.