Priča o egzilu i povratku: od Italije do Sirije i ponovo nazad

Pišu: Stefania D'Ignoti i Alessandro Puglia

Alberto Livadiotti premeće po gomili starih fotografija, nekih crnobijelih, a nekih u boji, dok se njegova najmlađa kćerka tiho igra sa Stellom, kućnom mačkom, na podu njihovog stana na zapadnim obodima Catanije, na istoku Sicilije.

Alberto pije tursku kafu. Pridružuje mu se supruga Rasha u dnevnom boravku u stanu koji je ukrašen nargilama i orijentalnim lampama sa šarenim mozaicima, da zajedno gledaju porodični album.

„Pogledaj, ovo je tvoj tata kada je bio tvojih godina“, kaže Alberto, nježno obujmivši rukom svoju šestogodišnju kćerku Fajer – najmlađu od petero djece – dok pokazuje na sliku sebe kao malog dječaka u tradicionalnoj sirijskoj odjeći. Fotografije raširene po stolu u dnevnom boravku pričaju priču o sretnijim vremenima u domovini Siriji, prije građanskog rata koji je izbio 2011. i zauvijek mu promijenio tok života.

Iako nosi talijansko ime, 50-godišnji Alberto je rođen i odrastao u predgrađima Damaska. Prije nego što je stigao kao izbjeglica u Italiju s porodicom u ljeto 2014, nije imao veze s talijanskom kulturom niti je učio jezik ni kročio nogom na talijansko tlo. Ali s ponosnom se odnosio spram talijanskog državljanstva koje je naslijedio od svog djeda Alfonsa; naslijeđe koje je Alberto također prenio na svoje petero djece.

Tokom Drugog svjetskog rata, Alfonso Livadiotti, Jevrej sa Sicilije koji nije praktikovao vjeru, utočište je našao u Siriji od talijanskog fašističkog režima. Poput miliona Sirijaca koji su u proteklih devet godina, rizikovali život da dosegnu sigurnost u Evropi, prije 80 godina, hiljade evropskih izbjeglica su putovale istim tim rutama u obrnutom smjeru.

Malo je informacija o Alfonsovom životu u Italiji prije nego što je pobjegao u Siriju. Ni Alberto, a ni njegova majka Rena, nikada nisu upoznali Alfonsa, koji je umro prije nego su se Albertovi roditelji upoznali.

Od 1942, britanska agencija Bliskoistočna administracija za pomoć izbjeglicama (MERRA) radila je sa izbjegličkim kampovima širom arapske regije, smjestivši oko 40 000 ljudi u kampove u Siriji, Egiptu i Palestini.

Rena Cheropoulos, Albertova majka, prisjeća se inkluzivnog arapskog društva koje je 1940-ih lijepo primile njene krćanske pravoslavne roditelje iz Grčke, prvo kao izbjeglice u Bejrutu, a kasnije u Damasku.

„Evropa i Sirija nisu bile tako različite u to vrijeme“, kaže ona s tugom. Šeszdesetdevetogodišnja žena sa mladalačkim duhom i izgledom libanske pjevačice iz 1960-ih, Rena je čuvar uspomena njene porodice koje blijede.

Njen pokojni muž i Albertov otac Giuseppe Livadiotti, joj je jednom rekao da se po završetku Drugog svjetskog rata Alfonso zaljubio u Damask sa izbjeglicom iz Jugoslavije kršćansko-jevrejskog porijekla. Njihova se romansa pretvorila u početak novog života na Bliskom istoku. Kada se rodio njihov sin Alberto, registrovan je kao Talijan kao formalnost, a porodica je vremenom postala integralni dio sirijskog fluidnog etničkog mozaika.

Rena je bila tinejdžerka 1967. kada se udala za Giuseppea, dečka iz susjedstva sa talijanskim korijenima, u Siriji. Ali njihova je ljubavna priča bila kratka, jer je on umro od srčanog oboljenja svega nekoliko mjeseci nakon Albertovog rođenja, ostavivši Renu udovicom sa 19 godina. Alberto im je bio jedino dijete.

Poziv koji je spasio život

Giuseppe Livadiotti nije mogao znati da će se njegovo naslijeđe pokazati kao spas za njegovu buduću unučad 40 godina kasnije. Kada se 2012. građanski nemir pretvorio u oružani sukob, Alberto je primio telefonski poziv od talijanske ambasade u Damasku, prije nego što je obustavila operacije. Osoblje ambasade mu je reklo da rade pripreme da evakuišu talijanske državljane i pitali su žele li on i njegova porodica da napuste državu. Svi registrovani kao Talijani su primili taj poziv; ali dok je za mnoge druge ovo značilo povratak kući, za Livadiottise je odlazak implicirao postajanje izbjeglicama. Kao rezultat, odlučili su ostati.

„Sirija je naš jedini dom“, kaže Alberto. Pije posljednji gutljaj kafe prije premještanja na kauč. Pridružuju mu se kćerke koje mu žele sjediti u krilu. „Nismo željeli otići na mjesto na kojem nikada nismo bili. Pomislili smo da je ostanak najbolja odluka.“

Ali kako su mjeseci prolazili, rat se približavao, uzimajući veliki danak na porodičnom mentalnom zdravlju.

„Djeca su ostajala budna plačući po svu noć, prestrašila bi nas svaka buka“, kaže Rasha Hamed, Albertova druga žena, koja je 2013. otkrila da je trudna dok je slušala bombardovanje oko njihove kuće, u blizini glavnog grada. „Kao ocu i kao mužu, prioritet mi je postao zaštiti ih po svaku cijenu“, kaže Livadiotti.

Šest mjeseci nakon što je Rasha rodila drugo od dvoje djece, i dvije godine nakon telefonskog poziva iz ambasade, Alberto je prodao sve što je mogao, posudio novac od rođaka, i poveo porodicu autobusom do Libana. S njim su bili njegove majka, supruga i djeca, uključujući troje iz prvog braka. Proveli su nekoliko mjeseci u Bejrutu, dok je tamošnja talijanska ambasada odobrila putne isprave za Rashu, jedinog člana porodice bez talijanskog državljanstva. Budući da su korijene ove porodice pronašli u Cataniji na Siciliji, iz ambasade su predložili da odu tamo.

„Nikada ranije nismo čuli za ovaj grad“, kaže Rasha. „Nismo čak zasigurno znali ni iz kojeg je Alfonso grada, jer su mnogi historijski porodični detalji s vremenom nestali.“

„Ali očito su bili u registru u ambasadi“, njen suprug dodaje primajući je za ruku. „Bio je to neobičan način da otkrijem svoje porijeklo. Ali prihvatili smo prijedlog ambasade i vratili se na mjesto gdje je počela naša porodična priča.“

Novi početak

Bio je maglovit dan 13. avgusta 2014, kada su Livadiottiji sletjeli na Međunarodni aerodrom u Cataniji preko Rima. Iako je većina Sirijaca otišla sjeverno prema Njemačkoj ili Skandinaviji te godine, oni su bili među nekolicinom koja se zaputila prema jugu.

Kada su stigli, grad je izgledao napušteno, budući da je sredina avgusta vrijeme godišnjih odmora za većinu Talijana. „Nismo bili upoznati sa talijanskom kulturom, pa je prvi utisak bio ‘gdje smo ovo završili?’, prisjeća se Rasha, smijući se.

Alberto objašnjava da je snalaženje bez lokalnih kontakata ili poznavanja talijanskog jezika bilo kao da ponovo učite hodati. Kada su počeli tražiti stan, niko im nije htio dati ugovor jer su sada viđeni kao nezaposleni stranci.

Upravo je tada Rasha shvatila paradoks njihovog statusa. „Bili smo Talijani, da, na papiru. Ali u praksi smo doživljavani kao izbjeglice sa Bliskog istoka.“

Nakon što su sedmicu dana hodali od vrata do vrata, raspitujući se za dostupan smještaj, konačno su pronašli trosoban stan na zapadnom obodu grada. To je isti stan koji i danas iznajmljuju. Kao novopridošlice bez referenci, da bi osigurali povjerenje stanodavca morali su platiti najamninu za godinu unaprijed, što je pokrila Renina ušteđevina.

Težina života u ratu, nervozno čekanje u Libanu i nesigurnost u vezi budućnosti na Siciliji počela je uzimati svoj danak na Albertu. Nedugo nakon dolaska, imao je srčani udar. Ova se porodica počela oslanjati umnogome na vjernike koji govore arapski i koje su upoznali u lokalnoj džamiji. „Budući da nismo govorili jezik niti razumjeli sistem zdravstvene zaštite, bili smo zahvalni nekolicini ljudi koji su nam ponudili pomoć u tako teškim vremenima za nas“, kaže Rasha.

Danas svi članovi porodice odlično govore talijanski. Kao Talijani, imali su pravo na državnu podršku kada su stigli, ali su pomoć pronašli i u muslimanskoj zajednici.

Iako je imao kršćanski dogoj, Alberto je prešao na islam prije 20 godina prije nego što je oženio Rashu. Od početka izbjegličke krize 2012, katanijska džamija je poslužila kao centar za mnoge izbjeglice koje su dolazile preko mora i kopna, uključujući i porodicu Livadiotti. 

Svega tri sedmice prije dolska Livadiottijevih, oko 180 izbjeglica i migranata je nestalo pokušavajući doći do Sicilije. Među njima su pronađena mnoga tijela Sirijaca na obalama Lampeduse na jugu Italije.

„Svi smo braća u našoj zajednici, ne pravimo razliku u vezi nacionalnosti i pokušavamo pomoći jedni drugima“, objašnjava Abdelhafid Kheit, imam u katanijskoj džamiji. Kada je čuo za Albertovo loše zdravlje, Kheit mu je osigurao lijekove, duhovnu podršku i priliku da radi.

Kada se oporavio, Alberto je uložio cijelu ušteđevinu u restoran sa Tunižaninom Abdelhafidom poznanikom početkom 2015. U Damasku je Alberto radio kao prodavač automobila, prodajući talijanske aute Sirijcima. Pomislio je da bi ponuda sirijskih specijaliteta Sicilijancima, čija se kuhinja često smatra mostom između Evrope i Bliskog istoka, bila zadovoljavajući preokret ovoga. Danas je njegov restoran Hiljadu i jedna noć uspješan biznis u historijskom centru grada i izdržava cijelu porodicu.

Restoran je specijaliziran za sirijsku brz hranu, kao što su sendviči s falafelom i shawarma. Osoblje sačinjavaju migranti iz Afrike i jugoistočne Azije koji su, kao i Alberto, morali početi ispočetka u stranoj zemlji. To je mala, ali ušušna jedna prostorija ukrašena arabeskama i šarenim mozaicima koji podsjećaju na bliskoistočnu arhitekturu. Uslužuje raznoliku klijentelu, od mladih Sicilijanaca znatiželjnih da probaju nove okuse, do izbjeglica i migranata s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike koji čeznu da osjete okus doma.

Puni krug

Gotovo šest godina nakon dolaska, porodica Livadiotti konačno osjeća da je ponovo uspostavila kontrolu nad svojim životom. Vremenom su razvili mrežu lokalaca kojima je stalo do njih i koji ih više ne zovu izbjeglicama, već prijateljima i susjedima.

„Nema razloga da se sada vratimo u Siriju. Već smo prekinuli živote jednom, sada ćemo nastaviti naš put ovdje“, kaže Rasha.

Italija je možda njihov novi dom, ali Sirija je i dalje prisutna u njihovoj kući. Slike sa ispisanim recima iz Kur'ana i fotografije Damaska od prije pet decenija vise na zidovima, a to je, pored nešto odjeće i dokumenata, sve što su uspjeli donijeti. „Želimo da naša djeca ne zaborave svoje porijeklo, pa im stalno pričamo priče o Siriji. Ali za sada samo pozitivne“, kaže Rasha.

Fajer je premlada da se bilo čega sjeća od vremena u Damasku, a njena starija sestra Farah, je imala svega pet godina, kada su otišli. Najmlađi od troje druge Albertove djece Emad, koji sada ima 15 godina, također živi s njima, dok drugo dvoje djece žive samostalno u Cataniji.

Rasha kaže da je njen posao kao majke da iscijeli njihova traumatska sjećanja. „Kada se sjete bombi, ja ih podsjetim na ramazanske tradicije, ili na božićno drvce koje svijetli na glavnom trgu u Damasku svakog decembra umjesto tog.“

Na sada tečnom talijanskom, ona dodaje, da su, zauzvrat, djeca njoj pomogla da zacijeli svoje rane izmještenosti. Za razliku od muža Rasha nije bila u prilici da povede i roditelje; oni su ostali u Siriji. „Kada su djeca krenula ovdje u školu, naučila sam talijanski dok sam im pokušavala pomoći da urade zadaću. Oni su me ohrabrivali za svaki napredak koji bih ostvarila, pokazujući mi da sve to mogu savladati“, kaže Rasha, uz osjećaj olakšanja što su sada na mjestu gdje mogu nastaviti svoje obrazovanje.

Iako su njihovi životi nenadano zauzeli drugačiji kurs, Alberto je zahvalan za tu nit duž historije koja je spasila njegovu porodicu od inače neizbježnog i opasnog putovanja brodom. „Znamo da smo, usred tragedije, mi imali više sreće od drugih“, kaže on.

Dok u porodični album dodaju fotografije sa Farahinog i Fajerinog rođendana koje su proveli u Cataniji, pored onih iz Sirije, Alberto uviđa da je njegova porodica napravila puni krug. „Više volim naše porodično putovanje posmatrati kao priču o povratku nego o egzilu. Ona pokazuje da su historija i migracija krugovi, i da se slična iskustva mogu desiti bilo kome, u različitim trenucima i mjestima.“

Izvor: Al Jazeera