Priča o dvije vrste vojnih udara

Piše: Belen Fernandez

Neki čitatelji možda nisu upoznati sa alternativnim izvorom zabave poznatim i pod nazivom obraćanja State Departmenta medijima.

Ove seanse – čiji se snimci i transkripti pojavljuju na web stranici State Departmenta – sastoje se od velikih nizova riječi koje izgovaraju glasnogovornici spomenute institucije, a koji, izgleda, djeluju na principu da, zapravo, ne kažu ništa.

Razmotrite, primjera radi, obraćanje medijima od 3. jula o temi svrgavanja egipatskog predsjednika Muhameda Mursija putem vojnog udara, događaj na koji Sjedinjene Države radije gledaju kao na događaj koji je nemoguće definirati.

Jedan od prisutnih novinara pokušavao je iznuditi priznanje očiglednog rekavši: „Da li se u okviru diplomatskog rječnika vojnim udarom smatra svaki slučaj u kojem vojska stavi predsjednika, demokratski izabranog predsjednika, u kućni pritvor?“

Na to je glasnogovornica State Departmenta Jen Psaki ponovo odgovorila riječima: „Neću pričati o izvještajima koji još nisu potvrđeni i o događajima čiji razvoj pomno pratimo. Kada situacija dozvoli takvu izjavu, sigurno ćemo je razmotriti.“

‘Ne znam, ne vidim, ne čujem’

Obraćanje od 26. jula, koje je uslijedilo nakon odluke Obamine administracije da ne odluči da li je vojni udar, zapravo, bio vojni udar, također je donijelo plodonosnoj razmjeni informacija:

Psaki: Zakon nas ne obavezuje da u formalnom smislu odredimo – to smo provjerili – da li se desio vojni udar, a nije u našem nacionalnom interesu da odredimo šta se desilo…

Pitanje: Uredu. Možete li objasniti meni ili svima nama kako je moguće da su ovom vrhunskom timu bile potrebne tri i po sedmice da smisle definiciju koja u suštini zvuči kao nešto što bi narednik Schultz rekao u „Hoganovim herojima“ ili kao nešto što je nama svima poznato kao moto koji se nalazi ispod fotografija tri majmuna koji su pokrili uši, oči i …

Psaki: Nisam velika ljubiteljica „Hoganovih heroja“. (smijeh.) Ali…

Pitanje: Da. Ako niste shvatili nagovještaj, mislim na “Ništa ne znam, ništa ne vidim, …”

Psaki: Shvatila sam aluziju na majmune.

Pitanje: Aluziju na majmune ste shvatili?

Psaki: Samo sam vas željela uvjeriti da tu analogiju neću pratiti u “Hoganovim herojima”.

Pitanje: Dobro. Kako to da su vam bile potrebne tri i po sedmice da donesete odluku da ćete zanemariti zakon?

Dok je pokušavala da objasni kako je zanemarivanje zakona koji nalaže da Sjedinjene Države ukinu pomoć režimima koji su na vlast došli vojnim udarom, zapravo, „poštivanje zakona“, neko od medija traži od Psaki da citira primjere ranijih odluka, koje se podudaraju sa ovom u slučaju Egipta.

Odgovor je glasio: „Kao što je svima poznato, ja nisam historičarka i ovdje je dosta toga u igri, tako da ja nisam provjerila historijske reference.“

Drugi ‘nazovi kako hoćeš’ udari

Drugi posmatrači su imali nešto više uspjeha kada je u pitanju pronalazak mogućih presedana za način na koji su se Sjedinjene Države ponijele u slučaju Egipta. U nedavno objavljenom blogu u Economistu nabrojani su primjeri iz prošlosti u kojima su Sjedinjene Države na sličan način pokazale odsustvo volje da obustave pomoć režimima nakon vojnog udara, kao u sljedećem slučaju: „Godine1973. čileanska vojska je svrgnula izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Amerika je intenzivirala slanje vojne pomoći Čileu.“

Oni koji su pratili obraćanja State Departmenta medijima u toku ljeta 2009. godine mogli bi u međuvremenu trenutna obraćanja povezati sa nekim ranijim. Dana 29. juna 2009. godine, dan nakon što je predsjednik Hondurasa Manuel Zelaya svrgnut s vlasti, glasnogovornik State Departmenta Ian Kelly vodio je sljedeću diskusiju:

Pitanje: Oprostite Ian, samo da potvrdim – vi to ne nazivate vojnim udarom, je li tako? U pravnom pogledu, ne smatrate to vojnim udarom?

Kelly: Pa, mislim da ste svi vidjeli sinoćnju izjavu OAS-a (Organizacije američkih država) u kojoj je korišten izraz vojni udar, a čuli ste i šta je državna sekretarka upravo rekla. S obzirom na već rečeno mi smo svjesni pojedinosti američkog zakona o ovom pitanju. Dozvolit ćete nam da vam se kasnije obratimo o pitanju pravne definicije ovog pitanja. Ne bih da sada odavdje kreiram politiku.

Pitanje: Možete li provjeriti da li je započeta procedura određivanja, da li je to u pravnom pogledu doista vojni udar?

Kelly: Da, svakako.

A o tome šta je rekla državna sekretarka Hillary Clinton Washington Post je isti dan objavio sljedeće: „'Uzdržavamo se od bilo kakve formalne pravne odluke’, Clinton je rekla reporterima. Međutim, potvrdila je da je sve to izgledalo kao vojni udar kada su vojnici izveli Zelayu obučenog u pidžamu i po brzom postupku ga poslali u Kostariku.“

Obraćanje medijima od 1. jula putem konferencijskog poziva, u kojem su učestvovala dva zvaničnika koji su oslovljavani sa ‘Viši administrativni zvaničnik 1’ i ‘Viši administrativni zvaničnik 1, proizvelo je nove načine zaobilaženja klasifikacije vojnog udara:

Pitanje: Dakle, ovo potpada pod odgovarajuću klasifikaciju vojnog udara?

Zvaničnik 1: Pa to jeste ‘golpe de estado’ [što na španskom jeziku znači vojni udar]. Vojska se podigla protiv predsjednika; istjerali su ga iz njegovog doma i iz države, pa je tako vojska učestvovala u vojnom udaru. Međutim, transfer vodstva nije bio vojnog karaktera. Kongres Hondurasa je prenio vlast s jednih na druge, pa je vojni udar, prema tome, iako je imao vojnu komponentu, ipak bio jedan događaj većih razmjera.

„Događaj“ o kojem je riječ postao je još složeniji sredinom augusta, kada sam imala priliku prisustvovati sastanku u Američkoj ambasadi u Tegucigalpi. Nakon što je zamjenik šefa misije Simon Henshaw definitivno proglasio udar „vojnim udarom“, ambasador Hugo Llorens je izmijenio opis u „Pa dobro, kako god ga nazivali“.

Savjetnik Georgea Busha za nacionalnu sigurnost za pitanja Latinske Amerike Llorens je za vrijeme vojnog udara protiv predsjednika Venecuele Huge Chaveza 2002. godine, koji su podržale Sjedinjene Države, opravdao postupke Sjedinjenih Država činjenicom da je većina spomenutih sredstava već bila u opticaju.

Isti argument je ponuđen i za opravdanje daljih obuka za osoblje iz Hondurasa u američkim vojnim institucijama. Llorens je u međuvremenu izmijenio svoju prvobitnu tvrdnju da je zajednička američko-honduraska vojna baza u Soto Canu „zatvorena“, izjavivši da su američke trupe, zapravo, i dalje tamo, ali da ne razgovaraju sa honduraskim vojnicima.

Za vrijeme obraćanja medijima putem konferencijskog poziva u julu o temi Hondurasa, Viši administrativni zvaničnik 1 naglasio je da „u 21 stoljeću, ova vrsta udara ne traje dugo. Veoma je teško državi kao što je Honduras održati ovakvu poziciju s obzirom na sve veću osudu koja dolazi od ostatka svijeta“.

Na kraju je udar, ipak, potrajao, zahvaljujući velikim djelom nagađanju Sjedinjenih Država o vrsti udara. Kada je režim koji je izveo vojni udar u Hondurasu organizovao nezakonite izbore u novembru 2009. godine, američka administracija na čelu sa Obamom organizovala je proslavu.

U New York Timesu iz 2012. godine, u mišljenju pod nazivom „U Hondurasu, nered nastao u Sjedinjenim Državama“, profesorica Dana Frank s Univerziteta u Californiji kaže:

„Predsjednik Obama brzo je priznao pobjedu [Porfiria] Loboa, iako većina Latinske Amerike nije. Vlada g. Loboa je, zapravo, plod udara. U njoj je zadržana većina vojnika koji su počinili vojni udar, a niko nije otišao u zatvor zbog pokretanja vojnog udara.“

Beskrupulozno ponašanje

Stav Hillary Clinton o ovoj situaciji koji karakterizira nekažnjivost i kršenje ljudskih prava zabilježen je u sljedećem obliku: „Smatramo da su predsjednik Lobo i njegova administracija poduzeli korake neophodne za ponovno uspostavljanje demokratije.“

Sličnu izjavu dao je nasljednik Clinton, John Kerry, koji je objavio da je egipatska vojska, koja je odgovorna za razne oblike smrtonosnog ugnjetavanja, ponovo uspostavljala demokratiju svrgnuvši izabranog vođu prije mjesec dana.

I dok u Hondurasu „demokratija“ označava posvećenost politici ekstremne desnice, koju je ugrožavao Zelaya, ljevičar, njena manifestacija u Egiptu uključuje i vjersku komponentu. U mišljenju iz jula profesor John L. Esposito s Univerziteta u Georgetownu je za Al Jazeeru pisao o određenom „dvostrukom standardu“ koji se povezuje sa Sjedinjenim Državama:

„Sada se, u novonastalim demokratijama, pravila igre ne primjenjuju na demokratski izabranu islamsku vladu. To se ogleda u izbjegavanju, pa čak i u poricanju od strane Obamine administracije da je svrgavanje Mursija bio vojni udar, baš kao što se ogledalo i u izbjegavanju administracije Georgea W. Busha da mučenje vodom ili program izručivanja ljudi proglasi kršenjem ljudskih prava i međunarodnog zakona. A prije njega ogledalo se u saglasnosti administracije njegovog oca George H. W. Busha sa preuzimanjem vlasti vojnim putem u Alžiru nakon pobjede Fronta islamskog spasa na izborima, što je rezultiralo ‘prljavim ratom’ u kojem je stradalo više od 150.000 Alžiraca.“

Moć da se stvari imenuju i preimenuju, kako u kojem trenutku odgovara, sasvim sigurno dobro dođe stručnjacima za beskrupulozno ponašanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera