Priča o Bliskom istoku, iz briselskog ugla

Vijesti o dramatičnoj eskalaciji napetosti na Bliskom istoku napokon su stigle i do evropskih ušiju u Briselu. Naravno, nakon što je Iran u noći s utorka na srijedu izvršio raketni napad na američke vojne baze u Iraku i tako počeo s realizacijom obećanja datih američkom predsjedniku Donaldu Trumpu nakon ubistva najčuvenijeg iranskog generala Qasema Soleimanija 3. januara u Bagdagu.

Predsjednica Evropske komisije Ursula Von der Leyen sazvala je u srijedu vanrednu sjednicu svog kolegija povjerenikam sa kojeg je poručeno “objema stranama”, koje su u predratnom stanju na Bliskom istoku, da “momentalno prestanu s uzajamnim prijetnjama, upotrebom sile i s izazivanjem nasilja” kako bi se prednost dala “dijalogu i deeskalaciji u regiji”.

Nakon vanrednog sastanka Komisije, Von der Leyen se pred novinarima pojavila u pratnji visokog predstavnika Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrela (Španija), koji ni ovaj put nije imao, znao ili mogao reći ništa više i važnije osim da će se o krizi na Bliskom istoku razgovarati na vanrednom sastanku ministara vanjskih poslova EU-a u petak, 10. januara.

Zašto šuti Evropska unija?

“S ministrima vanjskih poslova 28 država članica razgovarat ćemo o tome šta EU može učiniti kratkoročno, srednjoročno i dugoročno kako bismo pomogli stabilizaciji Bliskog istoka”, rekao je Borrel. Oboje glavnih funkcionera u Briselu zaduženih za zastupanje EU-a na međunarodnoj sceni ostali su i ovoga puta dosljedni već hroničnoj evropskoj bezličnosti, neautoritativnosti i kvazineutralonosti kadgog se radilo o međunarodnim akcijama Sjedinjenih Američkih Država, pa i onima kojima se najdirektnije ugrožavaju strateški interesi EU-a ili njenih pojedinih članica, kao što je sada slučaj s dramatičnom eskalacijom na Bliskom istoku.

Potencijalne posljedice te eskalacije po EU su višestruke – od trgovinske razmjene i svih vrsta prometa, preko saradnje u sektoru energetike (nafta, plin), pa do pitanja migracija i stvaranja uslova za povratak ilegalnih migranata u krizna područja, za šta EU već izdvaja milijarde nepovratnih eura godišnje bez vidljivih rezultata, imajući u vidu da su iseljavanja iz kriznih područja srazmjerna rastu straha od rata.

Ni nakon vanredne sjednice kolegija povjerenika, predsjednica Komisije i šef vanjske politike EU-a nisu imali petlju imenovati, a pogotovo prekoriti ni jednu od strana koje su i dovele Bliski istog u predratno stanje – ni SAD, ni Iran, niti one koji tome iz vlastitih interesa doprinose, među kojima je i sama EU, zatim Izrael, Saudijska Arabija, Turska, Rusija… Suzdržanost Evropske komisije je iskazana i prema prošlonedjeljnoj odluci američkog predsjednika o likvidaciji generala Soleimanija, vjerovatno zbog toga što je takvu vojnu akciju NATO početkom ove sedmice javno podržao.

Nije se oglasila ni Turska

Trebat će vremena da se utvrdi stvarna pozadina inicijative generalnog sekretara Alijanse Jensa Stoltenberga da se o najnovijoj konfontaciji Irana i SAD-a razgovara tek na nivou stalnih ambasadora NATO-a, a ne, recimo, u formatu ministara vanjskih poslova, pa i na nivou lidera posebno zainteresiranih zemalja. Te zašto se nijedna članica NATO-a, pa ni Turska, koja je u predvorju kriznog područja, nisu usprotivile Stoltenbergovoj kvalifikaciji da su “sve članice Alijanse stale na stranu Amerike na Bliskom istoku”.

Iako je i lider NATO-a pozvao na “smirivanje tenzija”, jer “novi sukobi nikome nisu u interesu”, upozorenje na suzdržanost je upućeno samo državnom vođstvu u Teheranu, jer je, prema vjerovanju zvaničnika NATO-a, Iran ona strana koja se “mora suzdržati od novog nasilja i provokacija”, imajući u vidu da su “sve članice Alijanse jedinstvene u osudi podrške Irana raznim terorističkim grupacijama”.

Ponovo se, dakle, potvrđuje isto: dvoličnost Zapada je politika koja ubija nedužne ljude, žene i djecu širom svijeta. Zašto ovdje naglašavam dvoličnost samo Zapada? Zbog toga što nijedna vlada zapadne hemisfere nije decidno osudila najnoviju američku vojnu akciju protiv Irana s početka januara, ali su sve zapadne i zapadnoevropske vlade horski osudile najnovije osvetničke napade Irana na američke vojne baze u Iraku.

Nametanja ‘demokratskih standarda’

Moglo bi se zato ustvrditi da se radi o logičnoj dosljednosti Zapada, imajući u vidu da su mnoge zapadne zemalje, uključujući Kanadu, Australiju i sve ključne članice EU-a, direktno ili indirektno podržavale američku invaziju na Irak prije 17 godina; uništavanje pravnopolitičkog poretka u Egiptu, Libiji, Siriji; pokušaje nametanja “demokratskih standarda” u Afganistanu, zemljama Magreba, Jemenu i sada u Venecueli; pa sve do anticivilizacijskih projekata američkih obavještajnih službi kao što su mreža Al-Kaida, “Arapsko proljeće”, oružana grupa Islamska država Irak i Levant…

Dvoličnost “zapadnog civilizacijskog kruga” je opasnija po mir, slobodu, vladavinu prava i dostojanstvo čovjeka zbog toga što se Zapad, uključujući EU, tradicionalno nekritički, voli hvaliti svim i svačim, od prosvjetiteljstva i kulture, preko demokratskih postignuća i miroljubivosti, pa do tehnološke i vojnostrateške nadmoći nad ostatkom svijeta.

Na pitanje zašto šute međunarodne organizacije, poput Ujedinjenih naroda, Vijeća Evrope, OSCE-a, uprošćeni odgovor je: zato što ih čine delegati ili namještenici država koje te organizacije tvore te što glavnu riječ u tim organizacijama opet imaju najmoćniji.

Brzo i žestoko po – kulturi

Zašto šute nevladine organizacije i međunarodna javnost? Umjesto odgovora, sustižu posljedice. Umjesto deeskalacije na Bliskom istoku, stiglo se do samog vrhunca dvoličnosti, kada se svijet, ponovo “jedinstveno i složno” uzdržao od momentalne, jasne i nedvosmislene osude američkog predsjednika kada je saopćio da su Bijela kuća i Pentagon odredili “52 iranske mete, od kojih su neke veoma važne za Iran i njegovu kulturu”. Te će mete biti pogođene “vrlo brzo i vrlo žestoko” ukoliko Iran bude nastavio s osvetničkim prijetnjama, napisao je Trump na svom Twitter nalogu.

Osim  Evropske unije, Vijeća sigurnosti UN-a, Sjevernoatlantskog vojnog saveza, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, Vijeća Evrope, Grupe sedam najrazvijenijih zemalja… na anticivilizacijsku prijetnju predsjednika vodeće svjetske sile nisu reagirale ni vodeće međunarodne nevladine organizacije, nobelovci, nacionalne akademije nauka, svjetski poznate institucije kulture, pa čak ni UNESCO, kao najviše globalno tijelo “za afirmaciju međunarodne saradnje u obrazovanju, nauci i kulturi”. Zadatak UNESCO-a je upravo odbrana onoga čemu američki predsjednik prijeti: “…unapređenje svijesti o univerzalnom poštovanju pravde, vladavine zakona i očuvanje već stvorenih civilizacijskih vrijednosti”.

Istina je da ima pojedinaca u svijetu i čelnika unutar EU-a koji se u svojim nastupima izvan institucija ne slažu s politikom sile SAD-a, koja zadnjih godina nesumnjivo prerasta u globalnu prijetnju. Među takvima su ministri vanjskih poslova Njemačke, Luksemburga, Austrije, Nizozemske, Belgije…

Nisu svi ministri isti

Dok se britanska vlada “na prvu” i otvoreno stavila na stranu SAD-a i u povodu najnovije eskalacije na Bliskom istoku, ministar vanjskih poslova Luksemburga Jean Asselborn, česti kritičar američke politike, ne prepušta zaboravu američko-britanske obmane u ratu protiv Iraka. “Tada su američke i britanske tajne službe, svjesno ili nesvjesno, Vijeću sigurnosti UN-a predale dokumente po kojima, navodno, Irak proizvodi oružje za masovno uništavanje, što se kasnije pokazalo netačnim. Zadaća ministara vanjskih poslova EU-a nije da ‘smatraju’ i ‘pozivaju’, već prije svega da spriječe rat. Mi to moramo učiniti danas”, upozoravao je Asselborn kada je klima za razgovor i diplomatiju bila mnogo povoljnija nego ovih dana.

Nedavno je i njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas pozivao EU “da učini sve” kako bi jedni s drugima o Bliskom istoku razgovarali. “Nije dovoljno samo reći da mi ne želimo rat, moralo bi se aktivnije raditi na deeskalaciji u tom regionu, jer vojna konfrontacija u Perzijskom zaljevu znači rat u cijeloj regiji. A za to EU ne bi smjela biti zainteresirana”, rekao je njemački ministar.

Razmjere potencijalnih opasnosti u Perzijskom zaljevu se višestruko uvećavaju s najavljenim iranskim napuštanjem nuklearnog sporazuma čiji je EU glavni kreator i supotpisnik.

Olaka obećanja iz Brisela

Nakon uvođenja američkih sankcija protiv Irana, koje se neprestano pooštravaju, Teheran je Evropskoj uniji dao rok do početka jula prošle godine do kada su evropske zemlje potpisnice sporazuma (Velika Britanija, Njemačka i Francsuka, zajedno s institucijama EU-a) trebale stvoriti mehanizme za ublažavanje američkih sankcija na ekonomiju i trgovinsku razmjenu Irana. U zamjenu za poštovanje nuklearnog sporazuma od iranske strane, EU je trebala osigurati iranskim i evropskim kompanijama da, uprkos američkim sankcijama, nesmetano posluju.

Ali, neodlučnost institucija EU-a, dvoličnost većine njenih članica i strah velikih evropskih kompanija koje posluju sa SAD-om nadjačali su olaka obećanja iz Brisela o nesmetanim robnonovčanim tokovima između EU-a i Irana. Nastavili se tako, Evropska unija se pred historijom neće moći opravdati što nije s više ozbiljnosti radila na provedbi iranskog nuklearnog sporazuma, na prevenciji američko-iranskih raketiranja i sprečavanju smišljenog ekonomskog iznurivanja Irana kako bi se u eventualni američko-izraelski obračun s Teheranom (Izrael se već sam ponudio Americi) ušlo sa što manjim posljedicama po SAD.

Izgovor da je nakon napada na dva tankera u Hormuškom tjesnacu sredinom prošle godine EU ostala bez “pravnih poluga” za ekonomsku pomoć Iranu, kratkoročno i dugoročno Evropskoj uniji može donijeti nesagledive moralne, političke i ekonomske štete, delegitimaciju na Bliskom istoku i još veću marginalizaciju u nepovratnom procesu stvaranja najnovijeg svjetskog poretka, u kojem je sila vrhunac ljudskog postignuća.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera