Oglasi

Priča o anonimnom heroju iz logora Trnopolje, dr. Idrizu Merdžaniću

Dr. Merdžanić jedan je od rijetkih preživjelih prijedorskih ljekara logoraša iz Trnopolja.
Idriz Merdžanić, specijalista opće kirurgije i traumatologije u Gradskoj bolnici u gradu Kielu u Njemačkoj danas vodi miran porodični životUstupljeno Al Jazeeri

Ispaćeno mršavo lice dr. Idriza Merdžanića u neurednoj ljekarskoj kuti sa koga kaplje jeza logorskih užasa Trnopolja u babeljevskoj atmosferi molećivo, bez riječi, očima preklinje reporterku londonskog  ITN-a (Independent Television News) Penny Marshall da prestane sa direktnim pitanjima kojima ga svaki tren može otjerati u smrt. U 30 sekundi koliko traju kadrovi na kojima je 33-godišnji ljekar opće prakse i logoraš odlučuje se i o njegovoj sudbini u rukama prijedorskog „Gestapoa“.

„Da li su ljudi u logoru tučeni“?

Dr. Merdžanić skoro neprimijetno potvrdno klimne glavom.

Ima li ih mnogo?

Na slijedeće pitanje nemoćno koluta očima.

Njegove bjeloočnice oslikavaju strah usađen u kostima.

Pokušava tim gestama da sputa i opomene novinarku pristiglu iz metropolisa Ujedinjenog Kraljevstva nesvjesnu mirisa prolivene logoraške krvi koji su u Trnopolju, jednom od prijedorskih konclogora 1992. godine, redovna pojava kao dan i noć na zemlji.

Trnopoljska 'Via Dolorosa'

Te scene reproduciram pred očima prije nego ću se, 28 godina kasnije, putem aplikacije Messengera čuti sa dr. Idrizom Merdžanićem, specijalistom opće kirurgije i traumatologije u Gradskoj bolnici u gradu Kielu, sjedištu njemačke savezne pokrajine Schleswig-Holstein, tamo gdje se u Kielskom fjordu miješaju vode Baltičkog i Sjevernog mora, na „dohvat ruke“ od Danske. Njegova logoraška „Via Dolorosa“ (put patnje) pratiće ga cijeli život u kome je naučio tajnu kako da užase prijedorskih kazamata ostavi po strani, vodi miran život poznatog kirurga i uživa u porodičnoj privatnosti. Našem razgovoru prethodio je doktorov kategoričan odgovor u mejlu.

„Izvini, prijatelju, ali ja se nerado podsjećam i pričam o tim predlogorskim i logorskim danima. To me još uvijek potresa tako da te priče izbjegavam osim pred sudom“.

Dr. Merdžanić, kao jedan od rijetkih preživjelih prijedorskih ljekara – logoraša i heroja koji je „puno toga vidio“  svjedočio je u Hagu protiv Milomira Stakića (predsjednik Ratnog predsjedništva Prijedora, osuđen na 40 godina), Ratka Mladića  i Radovana Karadžića, obojica osuđeni na doživotne kazne zatvora.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Javio se, međutim, da razgovara, predomislio se.  Zbunio sam ga i zaintrigirao pitanjem da li je moguće da se te 1992. godine, on 'obični ljekar u seoskoj ambulanti u Trnopolju susreo sa Miloradom Dodikom i Vojom Kuprešaninom [osnivač SDS-a iz Srpca i rukovodilac u Autonomnoj regiji Krajina, umro 2018. godine]. Moje pitanje imalo je smisla koliko i iskrena zbunjenost dr. Merdžanića. Naime, Karadžićev branilac američki odvjetnik Peter Robinson na svojoj službenoj web stranici objavio je svjedočenje predsjednika RS-a Milorada Dodika od 18. juna 2012. godine. Kao što je poznato Dodik je 9. aprila naredne godine svjedočio u korist Radovana Karadžića. Dodik u izjavi Robinsonu tvrdi kako je poznavao dr. Idriza Merdžanića te da je ovaj ljekar bio zastupnik u Skupštini tadašnje paratvorevine sa područja Prijedora i radikal!? Dodik je, ako je  uopće moguće vjerovati ovom dokumentu, izjavio da je Vojo Kuprešanin izvadio dr. Merdžanića iz logora Omarska i doveo ga u Banju Luku nakon čega ga je otpratio u naselje Vrbanja kod Banje Luke gdje je navodno bila rodbina dr. Merdžanića.

„Ništa od ovoga nije istina. Nikada nisam bio u logoru Omarska, nikada nisam sreo Milorada Dodika ni Kuprešanina. Nemam ni rodbinu u Vrbanji, rođen sam u Kreševu“, govori dr. Merdžanić. Očigledno, Karadžićeva odbrana bila je spremna fabricirati dokaze.

Idriz Merdžanić priča otkud u Krajini. Njegova porodica živjela je u Kreševu, a otac Ramiz, hodža po zanimanju, dobio je posao u ključkom selu Velagići u zaseoku Tičevići. Tu je odrastao Idriz, a nakon Velagića imam Ramiz ef. Merdžanić dobio je službu u prijedorskoj džamiji u Čejrecima džematu na putu prema Bosanskom Novom. I on je 1992. godine uhapšen kao i sin i bio u Omarskoj odakle je pušten nakon čega je poput većine Bošnjaka transportiran u Hrvatsku gdje je umro 2000. godine kao izbjeglica.

„Završio sam Medicinski fakultet u Banjoj Luci, prva generacija, stanovao u Prijedoru, radio u ambulanti u Trnopolju, to je dio Kozarca sa desne strane puta od Prijedora prema Banjoj Luci. Slobodno vrijeme koristio sam za pilotiranje u Banjoj Luci, bio sam rezervni pilot i član tadašnje reprezentacije Jugoslavije. Ja nisam primjećivao nikakve probleme između tadašnjih etničkih grupa u Prijedoru. Među Srbima sam imao mnogo prijatelja, čak više nego među drugim nacionalnostima“, nastavlja Merdžanić. Sličnu rečenicu  o tome kako je “neko morao ubijediti mog komšiju Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti”, izgovorio je u Hagu pred sudijom Wolfgangom Schomburgom na suđenju Milomiru Stakiću koji je takođe bio ljekar ali te 1992. godine u ulozi prijedorskog firera.

Fotografije koje su zapanjile svijet

No, činjenice o zločinima u Prijedoru neoborive su kao i presude ratnim zločincima. Dr. Idriza Merdžanića 26. maja 1992. godine uhapsili su trojica srpskih vojnika u ambulanti u Kozarcu i prebacili u logor Trnopolje u kome su bili bošnjački muškarci, žene i djeca.

„Po dolasku u logor Tropolje,  jedan me je vojnik izveo da me ubije. Spasio me je jedan stariji Srbin civil koji je bio moj pacijent a ja sam kao ljekar u Trnopolju liječio i njegovu porodicu“, opisuje 'doček' koji se pukom slučajnošću završio dobro.

Dr. Merdžanić je svjedočio u Hagu protiv Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Milomira StakićaUstupljeno Al Jazeeri

U svojim svjedočenjima u Hagu dr. Merdžanić je opisao logoraške martirije Trnopolja. Spavalo se na podu, nedostajalo je hrane i ljudi iza žice su se vremenom pretvorili u kosture. Noću su trajala silovanja žena i djevojaka, premlaćivanja i ubistva. Jauci svake noći miješali su se sa lavežom pasa po trnopoljskim poljima. Oko logoraške žice bili su stražari sa mitraljezima. Dr. Merdžanić je u priručnoj ambulanti skupa sa dr. Mensurom Kosoranom i veterinarkom Azrom Blažević pomagao pretučenim logorašima, bile su to povrede od udaraca tupim predmetima ili posjekotine od noža. Zatvorenike su tukli čak i u jednoj prostoriji uz ambulantu.

„Jednom logorašu presječen je živac ispod koljena, stopalo mu je palo i stalno je vukao nogu“, sjeća se dr. Merdžanić. Bilo je to jezivo proljeće i ljeto u Trnopolju. Neka tenkovska jedinica sa oznakom El Maniacs dolazila je noću i silovala žene, samo rijetke od njih prijavile su silovanja i zaslugom dr. Merdžanića pregledane su u prijedorskoj bolnici. Silovatelje je štitilo oružje i sila, jednom im se bezuspješno suprotstavio upravnik logora major Slobodan Kuruzović.

Dr. Idriz Merdžanić je krišom sa kolegama fotografirao premlaćene zatočenike i ove fotografije je 4. augusta takođe krišom da ne vidi srpski bolničar, predao britanskim novinarima. Te fotografije zaprepastile su svijet uljuljkan u svoju samodovoljnost, sigurnost i slobodu. Svjedočeći u Hagu pomenuo je jednog od zvjerski pretučenih logoraša Nedžada Jakupovića. Lice mu je bilo krvavo i u modricama, a oči tako natečene da je jedva mogao gledati. Ručni zglob mu je bio polomljen, a po koži na rukama su bili urezani tragovi žice. Osoblje ambulante ga je krišom fotografisalo jer je čovjek bio u polusvjesnom stanju. Dr. Merdžanić  je pred haškim sudijama izjavio da je u logoru Trnopolje ubijeno oko 200 muškaraca, dok su ostali umrli jer im se nije moglo pomoći lijekovima iz skromne priručne logoraške ambulante.

Dr. Idriz Merdžanić jedan je od posljednjih koji je napustio Trnopolje 30. septembra 1992. Životna sudbina ga je odvela u izbjeglički kamp u Karlovac, a potom u Njemačku gdje je na krajnjem sjeveru zemlje u Kielu tokom skoro tri decenije od rata sredio svoj stručni status i porodičnu idilu. Ostalo mu je još pet godina do penzije, kaže.

Kad suza krene...

Među stotinama svjedoka Haškog tribunala ostaje upamćen ne samo po hrabrim i uvjerljivim opisima surovosti prijedorskih kazamata, prvenstveno Trnopolja, nego i po psihološkom lomu u sudnici na suđenju Milomiru Stakiću kada je opisujući strašni događaj od 24. maja 1992. u Kozarcu gdje je radio u ambulanti (dva dana  prije hapšenja) gledao umiruću djevojčicu kojoj je granata odbila potkoljenice i molio da bude evakuirana a dobio odgovor „umrite balije, ionako ćemo vas sve pobiti“. 

„Obje potkoljenice su bile odbijene...“,  uspio je reći dr. Merdžanić pred sudijom Schomburgom i svjetskom javnošću. Potom je desnom rukom pokrio oči iz kojih su krenule suze. Potražio je u džepovima sakoa papirnate maramice, ostalo je zabilježeno na video zapisu Haškog tribunala.

„Vjerujte mi, ni sa porodicom ne pričam o ratu. Nakon svjedočenja u Hagu, naprosto blokiram taj fajl života, bolje je i lakše tako. A, što se tiče djevojčice o kojoj me pitate, teško je, djeca su to, sve je drugačije“, prozborio je sa nekom užasnom snagom vraćajući mimo volje u sebe otrov tih surovih dana koje su, kako god, zauvijek obilježile njegov život.

Svijet pamti skromnog doktora Idriza Merdžanića, anonimnog heroja, i po pitanjima koja je postavio ne samo sucu Schomburgu, nego i sebi, a najposlije i suvremenoj civilizaciji pitanja na koje nije dobio odgovore.  

„Zašto sam ja strpan u logor i tamo držan tako dugo? Šta sam uradio? Mogu li navesti barem jednu stvar koju sam loše uradio? G. Stakić je ovdje. On je ljekar kao i ja i on je donosio odluke u vezi s logorima. Znao je da smo tamo. Znao je da je njegov kolega Jusuf Pašić, koji je bio pred penzijom, odveden u Omarsku i tamo ubijen. Znao je za desetine doktora koji su odvedeni u Omarsku i ubijeni. Zašto? Zbog čega? Zašto su ti ljudi ubijeni? Ti ljudi su bili muslimanska inteligencija i značili su nešto, bili su to ugledni ljudi. Postoji li odgovor na sve ovo?”

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.