Prepakovana islamofobija i neofašizam

Marševi pokreta - Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) (EPA)

Piše: Muhamed Jusić

Veliki broj ljudi na marševima koje je u istočnonjemačkom gradu Drezdenu i u nekim drugim gradovima Njemačke organizovao pokret nazvan Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) zabrinuo je ne samo brojne muslimanske i useljeničke zajednice širom Evrope nego i brojne političke, medijske, vjerske i društvene institucije i pojedince.

Ultradesničarska, islamofobična i antiimgrantska retorika, pa čak i skupovi, nisu strani Njemačkoj, pa ni Evropi i oni su već dugo dio javnog diskursa, ali masovnost pokreta i profil ljudi koji su uzeli učešće na tim skupovima sluti da bi moglo doći do omasovljenja tih ideja i jačanja do sada marginaliziranih skupina. Procjenjuje se da je 15. decembra 17.000 ljudi učestvovalo na spomenutom skupu u Drezdenu, i da su, prema podacima sigurnosnih agencija, došli iz svih krajeva Njemačke.

Izmjena retorike

Ali ono što je posebno vrijedno pažnje a što mnogi nisu primjetili jeste suptilna izmjena retorike i ikonografije ovih skupova koja za cilj ima približiti ksenofobične stavove protiv muslimana i useljenika širim njemačkim i evropskim masama. Organizatori su se ozbiljno potrudili da kroz parole koje su uzvikivali i kroz kostimografiju okupljanje pa tako i pokret predstave kao spontano dešavanje naroda i da pokušaju poslati poruku kako se ne radi o tek još jednom okupljanju ultradesničara nego o nekoj vrsti svenarodnog pokreta. Otud i glavni slogan učesnika marša PEGIDA-e  u Drezdenu koji su uzvikivali „Mi smo narod!“. Svi će se lahko prisjetiti da je ovaj slogan prvi put korišten u mirnim prodemokratskim demonstracijama protiv vlade Istočne Njemačke u vrijeme prije pada Sovjetskog saveza.

Istovremeno su umjesto dosadašnje muzike neofašističkih bendova puštali božične pjesme. Fašistička ikonografija je bila svedena na minimum, što je kompenzirano stavovima govornika na skupovima. Kao rijetko kada do sada u govorima mnogih govornika moglo se čuti kako islamu i muslimanima nije mjesto u Evropi ili barem u njenom javnom prostoru.

U novoizmjenjenoj strategiji djelovanja antiislamskih i desničarskih pokreta ublažena je samo neofašistička ikonografija dok je retorika pooštrena.  Evropska ultradesnica je do sada svoje islamofobične stavove prikrivala nav,odnim suprotstavljanjem samo „radikalnim islamistima“ i „militantnom islamu“ praveći razliku između „dobrih“ i „loših“ muslimana dok sada PEGIDA i njihovi istomišljenici sve otvorenije govore o islamu i svim muslimanima kao problemu.

Ovo je očito vrlo dobro prepakovana islamofobija i pokušaj da se ksenofobični i islamofobični stavovi legitimiziraju i predstave kao opravdani zahtjevi zabrinutih građana i kao dio normalne demokratske diskusije. Učesnici skupova u organizaciji PEGIDA-e su insistirali na nenasilju istovremno šaljući poruke o tome kako oni nisu isključivi prema drugim kategorijama društva koje su obično meta desničara. Ovo sve bi trebalo da osigura da se na strahu od islama i muslimana stvori šira baza za desničarske pokrete od one vrlo ograničene koju su zbog svojih radikalnih stavova po brojnim društvenim pitanjima i sklonosti ka nasilju imali do sada.

Možda primjenu ove nove strategije i njenu apsurdnost najbolje opisuje novinar njemačkog magazina Der Spiegel koji je izvještavao sa skupa organizovanog u Bonu dva dana prije Božića gdje je demonstriralo 200 pristalica  “BOGIDA”, organizacije koja je dobila naziv po uzoru na drezdensku Pegidu. Ono što je autoru priloga zapelo za oko jeste izbor muzike.

Rasprava o krizi multikulturalnosti

Organizatori su puštali pjesme njemačkog rege muzičara “Gentleman”, za kojeg se u tekstu kaže da je „otvoren prema svijetu, što je tipično za Sjevernu Rajnu-Vestfaliju“, sa stihovima kao što su: “Ja sam za ljubav, ja sam za one koji vole da žive” i „Ja sam za one, koji vole, čak i kad je teško”. Poruke koje se teško mogu povezati sa onim za što su se zalagali oni okupljeni pod zvučnicima bine, a koje su bili nezamislive na ranijim sličnim antiislamskim skupovima. Međutim, sve postaje jasnije kada novinari intervjuišu osobu koja je prijavila okupljanje i koja je odgovorna za izbor muzike i kada se ispostavi da se radi o Melanie Dittmer, koja sa svojih 36 godina ima dugu neonacističku prošlost.

Nema sumnje da su desničari u Njemačkoj i Evropi shvatili da, ukoliko žele da svoje stavove omasove i da sebi osiguraju široku bazu, morati antiislamski narativ korigovati i udaljiti ga od uobičajenog neofašističkog folkora.

To će im onda otvoriti prostor i za eventualnu masovniju političku podršku. Zato oni vrlo lukavo koriste tešku ekonomsku situaciju, problem nezaposlenosti, strah od nepoznatog i dugačijeg i naravno eskalaciju zvjerstava koja u ime islama čine organizacije poput tzv. Islamske države u čijim redovima se bori i veliki broj dobrovoljaca iz evropsklih zemalja pa i Njemačke. Mnogi ne samo u Evropu nego i među muslimanima širom svijeta su šokirani brutalnošću i okrutnošću takvih zagovornika islama i nije ni čudo što se pojavljuju oni koji bi taj strah i zgroženost pokušavaju iskoristili za antiislamsku kampanju i raspirivanje islamofobije.

To nas dovodi do davno primjećene spoznaje prema kojoj se jedan ekstremizam, militantizam i radikalizam hrani drugim. I to se upravo dešava danas. Osim toga optuživanje svih muslimana za ono što su uradili oni koji su učinili sve da stvore sukob između muslimana i svih drugih, isti ti koriste da dokažu svoje teze o zavjeri protiv muslimana i da opravdaju korištenje nasilja kako bi se nametnuli za jedine zaštitnike muslimana. Oni koji su svojim netolerantnošću doprinijeli da se muslimani nikada ne integrišu u Njemačkoj sada u onima koji su otišli da se bore za zemlju u kojoj će oni majorizirati druge i više se nikada ne osjećati manje vrijednim sada svoju netoleranciju pravdaju nihovom netolerancijom. I tako u krug
Ne treba u svemu ovome zanemariti činjenicu da među muslimanima na Zapadu, naročito onim mladima, postoje manje skupine militantnih i nasilnih ekstremista, ali je teško povjerovati da se može omasoviti pokret koji zagovara neke nove vjerske, etničke ili rasne progone po uzoru na one fašističke kao način rješavanja problema neuspješne integracije. Rasprava o krizi multikulturalnosti i modelima integracije je legitimna ali ona ne može biti opravdanje da se poziva na progone i otvorenu diskriminaciju bilo koga, pa ni muslimana.

Ojača li ova ideologija…

Čisto sumnjam da će se, dođe li do toga, ultradesnica zadovoljiti progonom samo muslimana i islama. Ojača li ova ideologija u Evropi ona će sigurno svoje isključive i nasilne stavove i desničarsku ideologiju pokušati nametnuti u svim sferama evropskih društava, iako se danas trude da poruče kako je njihov sukob samo sa islamom. Pitanje je samo ko je sljedeći, Romi, „poljski vodoinstalateri“  ili bilo ko drugi za koje oni koji nastupaju u „ime naroda“ odluče da se ne uklapaju u većinu ili da odudaraju od prosjeka i ustaljenih kulturoloških normi koje tvore nikada definisani „evropski identitet“, „zapadne vrijednosti“ i interese naroda.

I kako se radikali na jednoj i drugoj strani hrane radikalizmom i mržnjom onih drugih tako bi razumni ljudi  na svim, uslovno rečeno, stranama trebali dići svoj glas i prije svega pozabaviti se radikalima u vlastitim redovima. Zato je ohrabrujuće što su se na svim mjestima gdje su se oklupljale pristaše PEGIDA-a i njihovih istomišljenika okupljali i oni koji su se i njihovoj retorici suprotstavljali. U Bonu je protiv PEGIDA i njene sestrinske BOGIDA-e protestvovalo preko 2000 ljudi koji su se odazvali pozivu saveza nazvanog „Bonn je ustao protiv” . Savez ima podršku Njemačkog sindikalnog saveza i Evangelističke crkve.

Davno je rečeno da je za trijumf zla dovoljno da dobri ne urade išta i sve dok ne šutimo vjerujući da točak historije može ići samo naprijed biće dobro. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera