Oglasi

Preduvjet emancipacije - razbijanje savezništva Dodika i Čovića

Kad je politički izbor uglavnom sveden na odabir između ratnih zločinaca i ratnih profitera, emancipacija nije moguća.
Nema prijetnje, koje se Vučić više boji, od osamostaljivanja srpskih političara u Hrvatskoj i BiHAl Jazeera

Autoritarni vladar Srbije, koji sebe vidi i kao vođu svih Srba, u Kninu je na obljetnicu Oluje doživio nezapamćeni udar od pristojnoga, mirnoga, samozatajnog Borisa Miloševića, mlade političke zvijezde u Hrvatskoj, ali jednako tako i od iskusnog Milorada Pupovca, hrvatskog političara s najvećom „kilometražom” (u hrvatskoj političkoj areni još je uvijek aktivno tek četvoro ljudi, koji su bili prepoznatljivi po javnom djelovanju i prije 1990. - osim Pupovca to su Radimir Čačić, osječki gradonačelnik Ivica Vrkić i Vladimir Šeks).

Pupovac je već odavno miljokaz hrvatske političke scene, a nakon formiranja aktualne Plenkovićeve vlade njegov je utjecaj veći nego ikad. Tajna njegove trajnosti u političkoj areni je činjenica da nema ozbiljnih mrlja na političkoj karijeri. Naravno, nije moguće trideset godina djelovati u politici, a ne uplesti se u pokoju nedosljednost i napraviti poneki kompromis koji je moguće napuhavati i njime nekoga diskreditirati. Međutim, on je cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj bio jasno na antiratnoj strani, ali je kao političar činio i kompromise, pa razgovarao s onima koji nisu dijelili njegove vrijednosti, ali je tako sudjelovao i u stvaranju kakva takva dijaloga između Zagreba i Beograda i time donekle ublažavao neke od ratnih grozota.

Mnogi su mu zamjerali kunktatorstvo, odlaganje otvaranja bitnih društvenih pitanja, pretjeranu strpljivost, koju su tumačili kao plašljivost. Pupovac je čekao pravo vrijeme za otvaranje procesa pomirenja i iskrenog dijaloga s političkom većinom, i procijenio da ga je dočekao kad je Andrej Plenković na parlamentarnim izborima nagrađen pobjedom, nakon što je unutar svoje stranke uvjerljivo porazio nacionalističke radikale i politički ih marginalizirao. Njegova pobjeda bila je uvjerljivija nakon što su mu se na parlamentarnim izborima suprotstavile dvije agresivne nacionalističke formacije, koje su nakon objave izbornih rezultata ozbiljno marginalizirane.

U takvim okolnostima Plenkoviću i nije preostalo drugo nego da završi proces demokratske konsolidacije hrvatske politike, a nje, bez integracije srpske nacionalne zajednice u politički korpus Hrvatske, jednostavno ne može biti.

Lani je Pupovac učestvovao u Vučićevom igrokazu

Još lani Pupovac je sudjelovao u Vučićevom igrokazu, obilježavanju godišnjice Oluje pred manastirom Krušedol, na Fruškoj gori, kao i godinu prije u Bačkoj Palanci, na Dunavu, nasuprot Iloku, čije su sve „nesrpske” stanovnike na samom početku agresije na Hrvatsku Miloševićeve snage prognale iz njihova grada. Poruke su svake godine bile jednake – nikad više Oluje za Srbe, Srbi u Hrvatskoj su građani drugog reda, pod terorom gorim nego za vrijeme rata, a režim u Zagrebu je što drugo do li ustaški. Latentna poruka: „Dogodine u Kninu” formalno nije izgovorena, ali se uvijek podrazumijevala.

Ove godine u Rači Pupovca, međutim, nije bilo, a Milošević, potpredsjednik hrvatske vlade iz SDSS-a i predstavnik svih manjina u Vladi, sjedio je u prvom redu na svečanoj akademiji na kninskom gradskom trgu. Udarac za Vučića je težak: Pupovac se s njim nije „dogovorio” niti „usuglasio” o odlasku SDSS-ova predstavnika u Knin, dakle, Vučić je izgubio kontrolu nad politikom najveće stranke Srba u Hrvatskoj. Za sada su javne samo „pasivno agresivne” prijetnje (pokušat ću razumjeti, ali neću moći), a vrlo brzo će Beograd vjerojatno pokušati pokrenuti procese raslojavanja u SDSS-u i one funkcionare te stranke koji su interesno vezani uz Srbiju natjerati da napadnu Pupovca i Miloševića.

Patetika Vučićeve pasivno agresivne retorike ove je godine zato samo veća nego inače. Zato ove godine poziva da ga netko informira je li nakon Drugoga svjetskog rata bilo većeg etničkog čišćenja od onog u toku Oluje. Odgovor koji, očekuje se, podrazumijeva – nije. Vjerojatno s Vučićem nema nikakva smisla raspravljati o bilo čemu što je i na koji način vezano uz ljudska prava i sprečavanje genocida. Uostalom, u intevjuu Aljazeeri sociologinja, stručnjakinja za genocid i mirovna aktivistica Janja Beč Neumann (/vijesti/poricanje-genocida-je-drzavna-strat...) vrlo je jasno rekla kako Vučiću (kao jedinom europskom predsjedniku države nakon II. svjetskog rata (op. d.gj.)) nad glavom visi mogućnost optužbe za poticanje na genocid prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, zbog one „mladenačke” izjave “Ubit ćemo 100 Muslimana za jednog Srbina”, javno izrečene u zgradi Skupštine Srbije, u srpnju 1995, istovremeno kad se odvijao genocid u Srebrenici. Iako Vučić tvrdi da je Oluja bila najveće etničko čišćenje, jer je u vrijeme dok se vojno-policijska operacija odvijala, pokrenut golem zbjeg srpskog stanovništva na području koje je bilo zahvaćeno operacijom, vučićeva aritmetika smrti i progona ima evidentnu ugrađenu pogrešku. Otprilike jednak broj „nesrpskog” stanovništva s tih područja protjeran je, i to izravnim djelovanjem okupacijskih vlasti, tzv. JNA i paravojnih formacija, od 1991. do ljeta 1995, kao što je srpskog stanovništva bilo u tragičnom zbjegu tijekom Oluje.

Kobno prihvatanje vučićeve aritmetike

Kad govorimo o Oluji, govorimo i o BiH, jer je međunarodna zajednica prešutno prihvatila hrvatsku vojnu operaciju tek nakon genocida u Srebrenici, a u vrijeme dok je u Zapadnoj Bosni prijetilo ponavljanje genocida.

I tek na kraju, u vrijeme kad je Vučić prvi put formalno sudjelovao u režimskoj strukturi, 1999, vlasti Srbije i njihove vojne formacije, prognale su više od tri puta toliko Albanaca s Kosova u Albaniju.

Najgore što bi se moglo dogoditi, kao posljedica ove Vučićeve retorike, bilo bi prihvaćanje i zaplitanje u Vučićevu aritmetiku smrti i progona. Povijesno je sve jasno. Još 1992. odnose na Balkanu jasno je definirao Tadeusz Mazowietski, tvrdnjama „da etnička čišćenja u Bosni nisu bila posljedica nego cilj rata, te da su diskriminaciju i ratne zločine činile sve strane u ratu, ali da su etničko čišćenje provodile, prije svega, srpske snage, one koje su opsluživale politiku Miloševićeva režima.

Iako posve dominira u političkoj areni u Srbiji, iako kontrolira medije i sudstvo, efikasno guši slobodnu javnost, Vučić, naravno, nije personifikacija Srbije. Koliko god njegovi trabanti nastojali sve neovisne o režimu proglasiti nacionalnim izdajnicima, u Srbiji postoji relevantan broj pojedinaca, ali i snažnih udruga, koje zastupaju vrijednosti mira i nenasilja i odupiru se Vučićevu projektu rekonstrukcije Miloševićeva autoritarnog režima.

To kako se u promijenjenim okolnostima, nakon jačanja umjerenih demokratskih aktera u parlamentarnoj areni, Milorad Pupovac u Hrvatskoj našao u položaju (su)pokretača važnih procesa pomirenja i demokratske konsolidacije, i to samo godinu i koji mjesec nakon toga što niti o notornoj stvari kao što je sjećanje na genocid nad Židovima, Romima i Srbima u Jasenovcu Hrvatska nije mogla obilježiti jedinstveno, nego su vijence u spomen parku polagale tri odvojene kolone, govori da ima razloga za optimizam. Danas Srbi i Hrvati u Hrvatskoj mogu zajedno obilježiti Oluju, tugovati za stradalim Srbima tokom Oluje, i naročito nakon nje. U dva simbolična mjesta stradanja Srba - Grubore i Varivode - zajedno će otići predstavnici srpske zajednice, koji su tamo s predstavnicima civilnog društva bili i tijekom protekle 24. godine, ali ovoga puta zajedno s najvišim državnim predstavnicima - predsjednikom Republike i Premijerom, ali i Ministrom branitelja i istaknutim zapovjednikom HV tijekom Oluje, generalom Tomom Medvedom. Po svemu sudeći, i u Vukovaru će biti zajedno, a to bi mogao biti pritisak koji će doprinijeti razbijanju prakse nacionalne segregacije dviju zajednica u tom gradu.

Emancipacija srpske politike u BiH

Je li nešto takvo moguće i u BiH. Naravno da je, ali tek nakon smjene generacija u srpskoj politici i nakon stvaranja uvjeta da se politika bosansko - hercegovačkih Srba emancipira od Beograda i od Vučićeve škole mišljenja. Kad je politički izbor uglavnom sveden na odabir između ratnih zločinaca i ratnih profitera, ta emancipacija nije moguća.

Preduvjet za takvu emancipaciju razbijanje je protu-BiH savezništva Milorada Dodika i Dragana Čovića, odnosno njihovih stranaka i širih ekonomsko - socijalnih struktura koje su ova dvojica generirala. Vučić, naravno, jako dobro zna da je za nj najopasnija jednostavna poruka bosansko -hercegovačkim i Srbima i Hrvatima: Sarajevo je vaš glavni grad, ovdje morate rješavati svoje probleme. Jer kad bi počeli svoje probleme rješavati u Sarajevu, politički vođe bosansko -hercegovačkih Srba vrlo bi brzo shvatili da je emancipacija od Vučićeve politike preduvjet bilo kakvom uspjehu.

Nema prijetnje, koje se Vučić više boji, od osamostaljivanja srpskih političara u Hrvatskoj i BiH od njegova utjecaja. Bijes zbog toga što mu se dogodilo razlog je nervoze i zaoštrene retorike. Ustrajanje na nijekanju genocida i etničkog čišćenja počinjenog u ime Miloševićeva režima ubuduće će biti još više naglašen element Vučićeve političke strategije, ali takvo naglašavanje agresivne retorike prema susjedima moglo bi ubrzati neke spoznajne procese. Na primjer, prisjećanje da je genocid najveće „etničko čišćenje”, a da je Srbija jedina europska država koja je osuđena, doduše ne za provođenje genocida, ali jest za njegovo nesprečavanje i nekažnjavanje, i to prema UN-ovoj  Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.