Predstava u UN-u za destabilizaciju regije

Piše: Davor Gjenero

Svođenje ratnih žrtava na brojke, što ih se onda iskorištava u međusobnim obračunima nacionalnih elita u domaćima i međunarodnim arenama, jedan je od najsramotnijih zamislivih oblika odnosa prema stradalima.

Od toga je sramotnije jedino negiranje postojanja žrtava, njihova relativizacija i opravdavanje zločina. U sve je to ambiciozni Vuk Jeremić, akter koji samoga sebe doživljava kao „predsednika sveta“, na simbolički datum 10. aprila, gurnuo i svoju domovinu i cijelu regiju.

Manje je bitno što mu  je „show“, na kraju, preoteo predsjednik njegove države, četrdeset i pet minutnim govorom za koji se televizijskom gledaocu moglo učiniti kako je u dnevni program dospio zabunom iz video-arhiva nastaloga devedesetih godina, onda dok je još Milošević hodao svijetom.

Jeremić se na položaju predsjedavajućega Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda našao političkom igrom, kojom je Rusija kaznila stalnog predstavnika Litve pri UN-u, ambasadora Daliusa Čekuolisa, za kojeg je prije nekoliko godina bilo gentlemanski dogovoreno da će tijekom zasjedanja 2012-2013, kao predstavnik zemalja istočne Europe, predsjedati Generalnom skupštinom.

Suočavanje s prošlošću

Očekivalo se da će Jeremić to mjesto iskoristiti za diplomatsko promicanje interesa Srbije, ali malo tko je pretpostavljao da će on, inicijalno politički nekorektno osvojenu poziciju, iskorištavati, ne osvrćući se na političku korektnost i diplomatsku etiketu.

Položaj predsjedavajućega Generalne skupštine UN-a, što ga je predstavnik Srbije dobio zahvaljujući interesu Rusije i političkom lobiranju među nesvrstanima, među policy-makerima u Srbiji, međutim, nije bio shvaćen kao prilika da Srbija popravi svoj nizak međunarodni ugled i da pridobije potporu za ubrzavanje demokratske konsolidacije, pa i za početak pregovora o pridruživanju Europskoj uniji, nego kao prigoda da ona zapadnim demokracijama uzvrati za „sva poniženja“, što ih je od njih doživjela u prethodna dva desetljeća.

Oslobađajuća presuda dvojici hrvatskih generala za zločine tijekom „Oluje“ Jeremiću je bila povod da zakaže raspravu o radu ad hoc tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, otvoreno najavljujući tu raspravu kao „obračun s međunarodnim zločincima iz Tribunala“.

Judikaturu haaškoga ad hoc sudišta moguće je interpretirati kao, do neke mjere, kontroverznu, moguće je postavljati pitanja o efikasnosti međunarodnog sudovanja o ratnim zločinima, a važno je i postaviti pitanje koliko je praksa tog međunarodnog sudišta doprinijela suočavanju s prošlošću u zemljama bivše Jugoslavije.

Nesumnjivo je da su mnogi zagovornici međunarodnog sudovanja o ratnim zločinima i aktivisti za zaštitu ljudskih prava razočarani dostignutim u procesima u Haagu. Uočljivo je i da su neki procesi pred domaćim sudovima u većoj mjeri doprinijeli suočavanju s mračnim stranama najnovije nacionalne povijesti, nego li sudska praksa haaškog tribunala.

Čak i o nekim konkretnim presudama, možda baš onoj u slučaju Gotovina-Markač, imali bi štošta kritično reći oni koji su se zalagali za to da se taj slučaj procesuira i da se optuženi nađu pred sudom.

U kombinaciji s očitim odricanjem od europskih ambicija političke elite u Srbiji, dio regije, prije svega Bosna i Hercegovina, ali i Kosovo, ponovno je izložen riziku regionalne destabilizacije.

Objekcija kako je tijekom i nakon „Oluje“ bilo zločina prema civilnom stanovništvu, te da oslobađajuća presuda za optužene znači negiranje tih zločina, posvađana je s temeljnim načelima krivičnog sudovanja. Koncept po kojem postojanje zločina govori kako optuženi moraju biti osuđeni, utemeljen je na ideji kolektivne krivice.

Denacifikacija nakon Drugoga svjetskog rata u zapadnim je demokracijama provedena upravo individualizacijom krivnje i reafirmacijom prirodnoga prava i temeljnih ljudskih prava. Istočni je blok, međutim, prihvaćao koncept kolektivne krivnje, koji je samo učvršćivao autoritarne poretke, uspostavljene na području pod sovjetskim utjecajem.

Osnova za poratno pomirenje na prostoru bivše Jugoslavije može biti samo individualizacija krivice i kažnjavanje zločina, a nikako niti definiranje kolektivne krivice, a pogotovo ne relativizacija zločina i izjednačavanje krivice svih strana u sukobu.

Upravo se na ovoj ideji ravnoteže krivice zasniva Jeremićeva inicijativa za raspravu o haaškom tribunalu. Predsjednik Srbije to argumentira nerazmjerom haaških presuda, jer da su Srbi u Haagu osuđeni na 1.150 godina zatvora, a svi ostali na 55 godina. Nikolić, iako nastupa kao predsjednik države Srbije, govori o „cjelokupnom srpstvu“, ne specificirajući poziciju Srba, koji su se pred haaškim tribunalom našli kao građani Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, te ne dijeli zločine počinjene u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Ovaj „previd“, naravno, nije slučajan, kao što nije slučajno niti to da u svom izlaganju, kojem ministar vanjskih poslova Srbije pripisuje „gvozdenu argumentaciju“, što, budući da asocira na „oklopni kontekst“, više govori o podsvijesti nego svijesti, koja pokreće policy-planere u Srbiji, Nikolić izbjegava neke druge ilustrativne brojke. Najilustrativnije su brojke iz rata u Bosni i Hercegovini, kojem se najbezočnije nastoji pripisati karakter građanskog rata svih protiv sviju, za koji da sve strane snose podjednaku krivicu.

Pokušaj redistribucije krivice

Iako nitko ne sumnja da je na svim stranama bilo etničkog inženjeringa, nedvojbena je činjenica da je područje pod kontrolom srpskih vojnih snaga kraj rata dočekalo sa 523.000 manje Bošnjaka i 198.000 manje Hrvata u usporedbi sa 1991, a da je područje pod kontrolom Armije BiH kraj rata dočekalo sa samo 258.000 manje Srba. Isto tako, neupitno je da je među bošnjačkim žrtvama rata bilo znatno više civila nego vojnika, a da je među srpskim žrtvama više od 80 posto vojnika. Samo je u srebreničkom genocidu stradalo gotovo dvostruko više Bošnjaka nego što je bilo svih civilnih žrtava rata na strani bosanskih Srba.

Koncept redistribucije krivice, što su ga Nikolić i Jeremić pokušali u UN-u afirmirati u debati o ICTY-ju, lako je prepoznatljiv. Izborom datuma htjelo se poslati poruku Hrvatskoj kako ona snosi kolektivnu krivicu za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, pa da je deplasirano da se predstavlja kao žrtva agresije iz Srbije, a BiH je po toj logici tek poprište građanskog rata za koji, u ime pomirenja, treba uravnotežiti krivicu.

Kosovu je poslana poruka kako se Srbija, unatoč tome što je sudjelovala u tehničkom dijalogu pod pokroviteljstvom UN-a, ne namjerava pomiriti sa samostalnošću države, u kojoj je provodila etničko čišćenje, što je zastavljeno humanitarnom intervencijom NATO-a, koju se u Srbiji sustavno definira kao agresiju na državni suverenitet te zemlje.

Naravno, desetoaprilska debata u dvorani Generalne skupštine UN-a bila je unaprijed osuđena na međunarodnu marginalnost. Izostali su relevantni međunarodni sudionici, a čak je i glavni tajnik UN-a samo poslao poruku o važnosti međunarodnog kaznenog sudovanja za uspostavljanje pomirenja, i nakon toga napustio debatu. Činjenica da je već prije rasprave od strane Srbije bilo ponuda za prizemnu trgovinu – odustajanje od Nikolićeva nastupa u zamjenu za to da ICTY pristane na to da Srbi, pred tribunalom osuđeni na tih 1.150 godina kazne, nju odsluže u kaznionicama u Srbiji – odredila je u dobroj mjeri relevantnost „gvozdene argumentacije“ predsjednika Srbije

Regiji ostaje problem: unatoč tome što su Hrvati i Bošnjaci tek marginalno bili predmetom procesa pred haaškim tribunalom, i što se pravosuđe ni u Hrvatskoj ni u BiH ne može pohvaliti efikasnošću u procesuiranju ratnih zločina, i u Hrvatskoj i u Federaciji BiH danas postoji svijest o odgovornosti za zločine na svim stranama. U Hrvatskoj danas i najviši državni funkcionari ističu potrebu kažnjavanja zločina počinjenih nakon „Oluje“, a svi demokrati se srame epizode agresije Tuđmanova režima na BiH.

Iako je demokratska socijalna i intelektualna elita u Srbiji odavno bila spremna suočiti se s odgovornošću srpske politike za ratove na području bivše Jugoslavije, politička elita za to nije spremna ni danas, a Nikolićeva „gvozdena“ ili „oklopna“ argumentacija to jasno pokazuje.

Predstava, što ju je Jeremić organizirao u Generalnoj skupštini UN-a, neće imati nikakva utjecaja na međunarodne odnose, niti na međunarodnu percepciju poratnih procesa na prostoru bivše Jugoslavije, ali pokazuje da Srbija, politički, još uvijek nije spremna na suočavanje s posljedicama koje je na nju ostavio Miloševićev diktatorski režim.

U kombinaciji s očitim odricanjem od europskih ambicija političke elite u Srbiji, dio regije, prije svega Bosna i Hercegovina, ali i Kosovo, ponovno je izložen riziku regionalne destabilizacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera