Predstava koja je Mostarce rasplakala i nasmijala

U predstavi 'Ajmo na fuka' nije nedostaja ni samoironije, ni mostarskog humora (Anadolija)

Piše: Mladen Obrenović

Upozorili su kako je predstava ‘Ajmo na fuka jako teška, ali i da ima komičnih situacija. Obećali su i da nitko neće ostati ravnodušan nakon što se zastor spusti. Tako je i bilo.

Prva koprodukcijska predstava u Mostaru – Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta imala je svoje dvije premijere na dvije scene, svoja dva ključna aktera iz dvije različite kulturne ustanove u jednom, još podijeljenom gradu i donijela je okus gorčine i humora, suze i smijeh. I puno razmišljanja o svemu prikazanom dan poslije.

Glumci Saša Oručević i Robert Pehar, u suradnji s redateljem Draganom Komadinom, u svojim su druženjima mimo teatra došli na ideju napraviti priču o dva Mostarca, jednom vojniku Armije RBiH, a drugom vojniku HVO-a. Njihove će sudbine ispričati kroz tri različite situacije – kao mrtvace koji na nebu čekaju poziv „od Onoga gore“, kao suprotstavljene ratnike u rovovima 1993. godine, ali i kao dvojac u poslijeratnom Mostaru.

Cijelu priču u kvalitetan kazališni tekst, koji se prvi put nakon 20 godina bavi hrvatsko-bošnjačkim sukobom, složio je u tekst Komadina, dao mu turobne boje iščekivanja nebeske odluke, podsjetio na mračne devedesete i kroz segmente dva desetljeća poslijeratnog života u gradu na Neretvi samoironično se našalio s Mostarcima.


Robert Pehar i Saša Oručević [Al Jazeera]

„Kada antagonisti prošlog rata, postanu protagonisti jednog teatarskog projekta koji se bavi tim istim ratom, ali i njegovim posljedicama danas, onda je to ne samo zanimljiv kulturni i društveni događaj, nego i svojevrsni sociološki fenomen“, napisao je uoči premijerâ Dragan Komadina i u potpunosti pogodio bit.

Antiratna predstava

I nakon premijere u Narodnom pozorištu Mostar, i drugu večer kad je predstava premijerno prikazana u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK), publika je još dugo ostala u teatarskim ustanovama, razgovarajući o onome što su vidjeli, čestitajući glumcima i autoru teksta.

Kako je publika i njezine reakcije tokom i nakon predstave, zapravo i najbolja kritika, bilo je zanimljivo čuti što misle o likovima Marinka i Hadžije, koje su im predstavili Pehar i Oručević, ali i porukama predstave u cjelini.

Svjesni da je predstava, iako govori o ratu, ipak okrenuta protiv jednog od najstrašnijih zala u ljudskom postojanju, njegovom besmislu i razlogu zašto je vođen, gledatelji su nerijetko sa suzom u oku pričali o teškim ratnim vremenima, ali i uz osmjeh o kritici ponašanja i dva desetljeća nakon njega.

„Predstava prikazuje realnost i puna je istine o našem svakodnevnom životu, o našim stranputicama, zabludama i varkama, onima što su nam drugi servirali i onima koje sami živimo. Predstava je to koja svakoga, pa i mene, ostavlja pred jednim pitanjem – kako dalje“, reći će Mostarac Nusret po izlasku iz Narodnog pozorišta.

Prepričat će i kako je „očito da su mladići nekad prošli jedan zajednički put, potom bili na suprotnim stranama, danas shvaćaju kako su upućeni jedni na druge, sa povremenim nesporazumima koji su u normalnom životu normalni, ali u mostarskim okolnostima – velika prepreka“.

Oručević: Osuđeni jedni na druge

Saša Oručević: „Ni nakon 20 godina od teškog i krvavog rata nije bilo dovoljno da se sve te rane zacijele. Nismo dirali te rane, nego smo kroz priču dva antiheroja, dvojice običnih ljudi kakvih je bilo najviše, probali da dočaramo njihove živote i ono što se njima desilo bez jednostavnog kopanja po bilo kakvim ranama. Dali smo svemu dozu humora, dozu nečeg mostarskog, ali isto tako poručili da smo ostali osuđeni jedni na druge, osuđeni da počnemo živjeti jedni s drugima“.

Mladić koji se predstavio kao Elmir kaže kako mu je predstava ispunila očekivanja, a „režiser sve to odlično izvukao“. „Drago mi je da sam ovu predstavu odgledao upravo ovdje, u ovom pozorištu, iako mi je svaka teatarska scena zapravo ista. Ipak, predstava je dosta realno opisala ono što je trebala da opiše“, ocijenio je Elmir.

Dok su i same aplaudirale glumcima koji su se nakon predstave pojavili u ugostiteljskom objektu u sklopu Narodnog pozorišta, tri su Mostarke ocijenile kako je na poseban način prikazana nedavna prošlost Mostara, ali i njegova svakodnevica. Suradnju smatraju korakom naprijed. Iako nisu upitane za identitet, otkrivaju da su Hrvatice i da su predstavu baš željele odgledati na, uvjetno rečeno, drugoj strani Neretve.

„Došle smo ovdje, jer nam je potpuno svejedno gdje ćemo predstavu gledati. Važno nam je bilo doći. Sve ovo smatramo korakom naprijed, jer su se na jednom predstavi ujedinili pozorište i kazalište, što su dva glumca predstavila našu svakodnevicu. Publika je fenomenalno reagirala, a smijeh koji ste čuli nije gorki osmjeh, kako to kažete, nego činjenica da uz osmjeh prihvaćamo nevolje koje su nas snašle. To je i osmjeh prepoznavanja, jer smo se svi, manje ili više prepoznali u ovim pričama“, reći će one.

Jedva suzdržavajući suze

Njegova će sugrađanka, nakon premijere u HNK, govoriti s očitom tugom u glasu, jedva suzdržavajući suze.

„Na kraju sam zaplakala i previše sam emotivna da bih bilo što o tome rekla. Ljudi koji su bili tu i prošli kroz sve to, malo drugačije gledaju predstavu. Veoma sam tužna zbog svega, zašto i zbog čega se sve to dogodilo, zbog svih tih sudbina ljudi. Bila sam u Mostaru u ratu i sigurno da bih mnogo drugačije formulirala neka pitanja nakon ove predstave, nego oni koji su bar jednim dijelom bili odsutni, pa malo na sve drugačije gledaju. Jednostavno, meni je sve bilo malo tužno“, reći će ona, zahtijevajući anonimnost.

Pehar: Vratili dignitet i intergritet publici

Robert Pehar: „Već odavno, a posebno nakon što smo krenuli u ovaj posao, duboko smo svjesni cijele situacije u gradu, ali i puno savjeta, tipa kako bi mi to zapravo trebali neke stvari napraviti i kako bi trebali biti otvoreniji jedni prema drugima. Na svoj način, kroz umjetnost, naišli smo na plodno tlo. Moj dojam nakon obje večeri i nakon svega što smo napravili jeste da smo nakon dugo, dugo, dugo vremena vratili dignitet i integritet mostarskoj publici i ovu predstavu u cijelosti smo posvetili njoj. Čak i i ako je niko ne razumije, osim mostarske publike, meni će biti drago“.

„Bilo mi je loše, pa dosadno, pa dobro. Loše – vraćamo se jednim te istim temama, koji su nakon 20 godina bizarne, ali nisu ispričane; dosadno – poznajem i jednog, i drugog glumca i znam koliko im je to naporno i teško, koliko imaju tu svoju priču, odnosno ono što se njima dešavalo u životu; dobro – na kraju su nas uspjeli nasmijati, ali nije se došlo do rješenja“, dodaje druga Mostarka, predstavljajući se kao Ana, u holu HNK.

Dok priča s prijateljicom, objašnjava i kako „Mostar ima takav mentalni sklop u kojem je svako podložan kritici, pa treba živjeti u Mostaru da bi se razumjele replike glumačkog dvojca u dijelu koji govore o aktualnom trenutku grada“. „Sve je to stvarno tako, zapravo jedna stagnacija. Nisu oni ni loši, ni zvjerski ljudi, nego samo ne vide perspektivu, ali u biti vole to mjesto gdje žive“, dodaje Ana.

Njezina prijateljica Tea priznaje dozu samokritike, ali i realnosti koja postoji već 20 godina. „Ako se već otvaraju neka pitanja, trebalo bi se malo i dublje o tome razgovarati, otvoriti ih da bi bila ozbiljnije shvaćena, Mislim da je ovo veliki prvi korak da se progovori i o ovim, teškim temama kao što su rat i poratno doba“, napominje ona.

Mladi Stjepko priznaje kako je predstava vrlo korisna da je pogleda i mlađa publika, ali i napominje kako je bilo i samoironije, na čemu čestita i redatelju, ali i glumcima. „Dio predstave može djelovati kao nešto lagano i anegdotalno, nešto kao vic, međutim što predstava odmiče imamo dubljih egzistencijalnih tema koje ipak nije problem pratiti, upravo zbog odlične režije Dragana Komadine. Sve skupa djeluje vrlo pregledno i jasno“, navodi Stjepko.

Iako nije iz Mostara, ali u njemu živi posljednjih 20 godina, jedna od gledateljica predstave vjeruje da će sve viđeno, ali i doživljeno u tom gradu „jednog dana biti samo loša sjećanja na surovu prošlost“.


Detalj iz predstave [Al Jazeera]

„I 20 godina nakon rata, i kroz predstavu točno vidimo kakva je atmosfera u Mostaru, pa se u ovim likovima svatko može prepoznati na ovakav ili onakav način. Koliko god govorili da će sve postati stvar prošlosti, ipak je to naša realnost za koju se nadam da će je neke buduće generacije prebroditi“, zaključuje ona.

Komadina: Želim ovo podijeliti i izvan Mostara

Sâm autor nije skrivao „sreću i ponos što je predstavu darovao svom gradu kao prvu prezentaciju svog teksta u svom gradu o svojim problemima“. Uvjeren je u dobar posao, ali i ne krije ambiciju da predstavu podijeli s kulturnom javnosti ne samo u BiH, nego i na području bivše Jugoslavije.

„Samo u prijateljskom okružju u kojem smo radili nas trojica i mogao je nastati ovakav tekst, ovakva predstava, jer sve bi drugo bilo klasika – napišem tekst, dam ga nekom redatelju sa strane i on izvuče najbolje od svega. Ovako, preuzeo sam sve na sebe i tekst, i režiju, pa bude li valjalo ili ne bude, to je naše i pod to se potpisujemo“, ocijenio je Komadina.

Priznaje i kako je replike koje glumci koriste „pozajmio“ iz svakodnevnog mostarskog govora, pa je išao „u jednu vrstu estetizacije trivijalnog govora“. „Pri tome ne možete razlikovati tko je s koje strane, kao što i jeste slučaj. Insistiramo na tim nekim malim, odnosno velikim jezičnim razlikama koji tobože dijele jedan od drugog jezika, kao što su kava i kafa, što opet samo pojačava ono što je temeljni ambijent ove predstave, to je jedan teatar apsurda, nažalost“, navodi.

„Na kraju, vrtimo se u jednom zamišljenom krugu iz kojeg, nažalost, nema izlaska. Jedina spoznaja i ideja jeste da su njih dvojica na kraju naslonjeni jedan na drugog, što je poruka: možete se mrziti, ali ste upućeni jedan na drugog. I mržnja je, uostalom, samo jedan odnos. Dakle, ljudi moji možete raditi šta hoćete, ali onaj drugi vam je najbliži“, zaključno poručuje Dragan Komadina.

Izvor: Al Jazeera