Predstava Ay, Carmela – savršen način za borbu protiv fašizma

Igramo je sa istom strašću i radošću kao prvi put, rastemo i razvijamo se, starimo, odgajamo djecu uz predstavu Ay, Carmela, prošli smo čitav jedan život, kaže glumica Selma Alispahić koja je zajedno sa Draganom Jovičićem, Meidom Šupuk i Jasenkom Pašićem na sceni Sarajevskog ratnog teatra udahnula život ovoj predstavi.

Tekst Ay, Carmela kojeg je španski pozorišni pisac i reditelj José Sanchis Sinisterra napisao 1987. godine imao je brojna postavljanja na evropskim i svjetskim pozorišnim scenama, a u martu 1999. godine našao se i na repertoaru Sarajevskog ratnog teatra. Postavio ga je jedan od osnivača i tadašnji direktor SARTR-a Safet Plakalo, dramturški ga je uobličila Dubravka Zrnčić-Kulenović, a rediteljski pečat mu je dao Robert Raponja.

Ay, Carmela

Izvedbom predstave Ay, Carmela, u petak, 12. juna, Sarajevski ratni teatar dočekat će svoju publiku na Ljetnoj sceni koja će biti postavljena u dvorištu OŠ Musa Ćazim Ćatić.

Ova predstava, nastala 1999. godine u produkciji Sarajevskog ratnog teatra, donosi priču o glumačkom i ljubavnom paru (Carmeli i Paulinu), o glumcima, histrionima, zabavljačima, varjetetskim umjetnicima koji su u okolnostima Španskog građanskog rata primorani igrati predstavu kao posljednju milost za vojnike, ratne zarobljenike koje fašisti sutradan namjeravaju strijeljati.

Predstava je intimna i sentimentalna hronika sjećanja te srdačna počast umjetničkoj časti i dostojanstvu, ljudskosti i moralnom kvalitetu kolektivne antifašističke svijesti.

Režiju predstave potpisuje Robret Raponja, dramaturgiju Dubravka Zrnčić Kulenović, scenografiju Samra Mujezinović, kostimografiju Vanja Popović, muziku Davor Rocco, a koreografiju Antun Marinić.

U naredne dvije decenija ova predstava, koja donosi priču o umjetničkoj časti i dostojanstvu i šalje snažnu antifašističku poruku, ušla je u historiju bh. teatra kao jedna od najdugovječnijih i najizvođenijih.

“Od početka smo osjećali da smo uradili nešto neobično i posebno, a taj osjećaj je najviše proizvela publika koja je gledala predstavu kada je nastala. Publika je ta koja je ovu predstavu prvenstveno održala u životu sve ove godine, a svakako i Sarajevski ratni teatar. Safet Plakalo je znao da imamo  dragulj neprocjenjive vrijednosti i da ga trebamo pažljivo čuvati. Sve je učinio da predstava obiđe prvo Bosnu i Hercegovinu, regiju pa i veći dio Evrope. Gdje god smo igrali publika je imala neku vrstu katarzičnog iskustva koje je svima nakon nekoliko godina rata, krvi, užasa i bola itekako trebalo”, kaže Alispahić.

Aktuelnija nego ikad

Već 21 godinu publika se rado iznova vraća Ay, Carmeli, a čini se da je u vremenu u kojem živimo, a koje društvene tekovine stavlja u drugačije političke i historijske kontekste, aktuelnija nego ikad.

“Nisam sanjao, niti mogao predvidjeti, da će se ova predstava tako dugo održati i tako dugo plijeniti pažnju publike, ali još manje sam sanjao o tome da bi problem o kojem predstava govori mogao tako dugo trajati”, kaže Robert Raponja.

Alispahić ne krije ponos na činjenicu da je Ay, Carmela  toliko gledana i tražena sve ove godine, no priznaje da je rastužuje činjenica da više nego ikad govorimo o njenoj aktuelnosti i potrebi za njom.

“Sanjamo svi, naravno, društvo u kojem neće više biti potrebe da govorimo o borbi protiv fašizma. Ali, nažalost, okruženi smo raznim fašizmima, raznim vrstama diskriminacije, elitizma, korupcije, isticanja superiornosti jedne grupe nad drugom, okruženi smo i dalje latentnim formama fašizma koje vrlo brzo mogu prerasti u nešto više. I potreba za ovakvim porukama koje nudi Ay, Carmela ne jenjava”, kaže.

“Pored toga, za mene je vrlo važno što ova predstava priča i priču o snazi individualne geste i mogućnosti pojedinca da digne svoj glas. Stalno se krijemo iza raznih kolektivizama, a Ay, Carmela, između ostalog, priča priču o ženi (i nije slučajno da je to žena) koja diže svoj glas za život i pravo na život. Predstava, također, kroz priču o putujućim glumcima za vrijeme rata podsjeća i na to da umjetnost može i mora postojati ne samo kao estetska, nego i etička kategorija i da je na svakom umjetniku, a i svakom čovjeku da odredi svoju poziciju u okviru toga”, pojašnjava.

Raponja smatra da će fašizma biti sve dok ima i ljudi, jer su, smatra, svojstva onih koji naginju takvoj teoriji i praksi u nekim ljudima duboko ukorijenjena.

“Ali ako ih društvo, vlast, sredina i okolina ne stimuliraju i ne toleriraju onda opasnosti od njih nema”, ističe.

Njegovo mišljenje dijeli i glumac Jasenko Pašić koji smatra da će ovaj tekst biti aktuelan i u budućnosti jer je, ističe, fašizam jedina konstanta društva u kojem živimo.

“Sve bude i prođe, ali fašista nikad ne manjka. Zbog toga smatram da je obaveza nas umjetnika da upozoravamo i opominjemo na fašizam koji je sveprisutan i koji ne jenjava. Po cijeloj Evropi su na vlasti ozbiljni desničari koji provode ekstremne politike. Jako su glasni i zbog toga je važno boriti se protiv njih, a Ay, Carmela  je savršen način za takvu borbu. Ta pobuna Carmele je nešto što svi mi svakodnevno trebamo raditi, svako na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima”, smatra.

“Postoje i takvi autori i takva djela, koji se žestoko i angažirano suprotstavljaju fašizmu, ali takva djela dolaze obično sa velikim zakašnjenjem. Sinisterra je napisao Ay, Carmelu nekoliko decenija nakon pada Trećeg Rajha i Caudilla Franca. Noviji fašizmi imaju svoje drame i priče, ali lica čekaju autore i dozvole. A takve priče su uvijek potrebne, one su ljekovite, one su utjeha, one su nada, one su, vjerujem, budućnost angažirane umjetnosti – ona je spas za našu civilizaciju”, naglašava Raponja.

Od predstave do pokreta

U periodu nastanka ove kultne predstave SARTR je bio pozorište bez prostora pa je premijera odigrana u tadašnjem amfiteatru Raguza.

“To je bio vjerojatno moj najpotresniji rad u kazalištu i boravak u jednom gradu. Koliko je bilo lijepo i dobro raditi  s tim ljudima i vrhunskim umjetnicima u hladnom podrumu – skloništu restorana Raguze, toliko je bilo bolno slušati njihove priče o onome što su preživjeli u tom gradu i u tom ratu. Nosio sam tamne naočale, možda više nego ikad, jer one sakrivaju ne samo oči od sunca, nego i suze od tuđih pogleda”, iskreno kaže Raponja.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Prisjećajući se marta 1999., Alispahić nam priča kako su igrali gdje su mogli, živjeli u koferima i zavisili od razumijevanja i dobre volje ljudi koji su ih htjeli vidjeti u svom prostoru.

“Najviše se sjećam tog mračnog i malog prostora, minijaturne scene preko koje su nam povremeno prelazili miševi dok smo igrali, imali smo i jednu domaću mačku koja bi povremeno prošetala scenom, sjećam se ispunjenog gledališta do posljednjeg mjesta, osmjeha i suza na licima ljudi i činjenice da su skoro svaku predstavu ustajali i aplaudirali stojeći. To osjećanje zajedništva sa publikom je bilo jedinstveno. Ljudima je trebala ta čistoća i iskrenost koju ova predstava nudi, prepoznali su suštinu glumačke umjetnosti koja se ogleda u partnerskoj igri, prepoznali su tu razmjenu ljubavi i ljudskosti koja je do dan danas karakteristika ove predstave. Ljudi uvijek prepoznaju istinu kad im se obratite s poštovanjem, mi i 21 godinu nakon premijere sve činimo da niko tu visoko dignutu ljestvicu profesionalizma i dostojanstva ne poljulja”, kaže Alispahić.

Deset godina nakon premijere Meidu Šupuk koja je dotad igrala Gustaveta zamijenio je Jasenko Pašić koji je, priča nam, upravo zbog ove predstave i glumačke igre Selme Alispahić i Dragana Jovičića na sceni odlučio upisati Akademiju scenskih umjetnosti.

“Ay, Carmelu sam gledao više puta i uviđao sam suptilne detalje koji su svako izvođenje činili drugačijim i bogatijim. Potaklo me to da upišem glumu, a kada su me 2008. pozvali da igram Gustaveta bio sam presretan i ponosan”, prisjeća se Pašić.

A utjecala je Ay, Carmela sigurno i na živote mnogih drugih koji su je pogledali, a karijere i živote Selme Alispahić i Dragana Jovičića zauvijek obilježila. Upravo zbog toga će je, kaže Alispahić, igrati dok stoje na nogama i dok dišu.

“Predstava u suštini podsjeća ljude da niko nema pravo da ih ušutkuje, da je svaki čovjek važan i da čovjek svojom individualnom gestom može korak po korak mijenjati svijet. Mi uvijek ponavljamo ako smo jednom čovjeku u publici uspjeli prenijeti poruku onda to što radimo  ima smisla, a ta poruka je sa predstavom Ay, Carmela došla do hiljade ljudi ne samo u našoj zemlji nego i šire. Jedan naš vjerni gledalac je rekao: Ay, Carmela nije više predstava, Ay, Carmela to je pokret!”, zaključuje Alispahić.

Izvor: Al Jazeera