Predsjednici Vučić i Tadić u aferi ‘Prisluškivanje’

Beogradski centar za bezbjednost nedavno je ustvrdio, ako mu je vjerovati, da se u Srbiji prisluškuje 800.000 do milion ljudi (Tanjug)

Ko se još sjeća posljednje afere “Prisluškivanje” u Srbiji? Iako je predsjednik Aleksandar Vučić izjavio da je sa prekidima prisluškivan čak 24 godine (što bi samo po sebi u iole normalnijoj zemlji bio nečuven skandal), iako je za prisluškivanje direktno optužio bivšeg pedsjednika Borisa Tadića, uz to javno čitajući (na privatnoj TV Pink, a gdje drugdje), dokumente tajnih policijskih službi označene kao strogo čuvana državna tajna – sve je proteklo kao u onoj narodnoj izreci o trešenju gore i rađanju miša.

Nije to nikakvo čudo na ovom dijelu Balkanskog poluostrva jer se proizvodnja političkih afera, pogotovo od dolaska Vučića u dvorac na Andrićevom vencu, evo već sedam godina, odvija skoro na dnevnom nivou isključivo sa jednim ciljem: da se odapne gromoglasna strijela na političke protivnike sa što većim treskom (poželjno je prisustvo što više TV kamera) bez želje da se politički protivnici likvidiraju nego da se ponize i postanu mali miševi sa kojima se veliki mačor, što Vučić jeste umislio da jeste, poigrava kada mu se i kako mu se prohtije. Ili da se pažnja javnosti odvuče od nekih drugih tajnih pregovora, sa Amerikancima o Kosovu, naprimjer.

Predsjednik u ulozi Dubokog Grla

Iako je od izbijanja afere proteklo tek nešto manje od tri nedjelje, a u javnosti je već desetak dana niko i ne spominje jer, kako bi to objasnili “poznavaoci prilika“, nema tu nikakvih novosti “pošto je opštepoznata stvar da u Srbiji prisluškuje svako svakog, pa i ljude na najvišem državnom vrhu”. Beogradski centar za bezbjednost nedavno je ustvrdio, ako mu je vjerovati, da se u Srbiji prisluškuje 800.000 do milion ljudi! Što niko nije ni pokušao da opovrgne.

Ali nije Srbija Amerika, pa da zbog prisluškivanja padne predsjednik države kao onomad u aferi Watergate. Za one koji su 1974. godine bili suviše mladi da bi se baš svega sjećali bio je to lider konzervativaca Richard Nixon. Kao što je poznato, o tome je Alan J. Pakula snimio prilično uvjerljiv blokbaster “Svi predsjednikovi ljudi” (All the President’s Men). Srpski je specijalitet što afera prisluškivanje na beogradski način nije ni slična američkoj, pa ni pomenutom filmu u kojem je Duboko Grlo drugo ime za zamjenika šefa FBI-ja Marka Felta, a novinare “The Washington Posta” Carla Bernsteina i Boba Woodwarda sjajno igraju Robert Redford i Dustin Hoffman.

U Srbiji je zapravo sve okrenuto naglavce. Duboko Grlo, ne na filmu nego na pomenutom privatnom televizijskom kanalu, u srpskoj varijanti je predsjednik Srbije lično, osim toga ne ruši opozicija vlast nego vlast ruši opoziciju (sic!), a uloge dvojice istraživačkih novinara su potpuno izbačene iz scenarija jer predsjednik dijeli informacije svim novinarima i svoj publici ispred TV ekrana. Na taj način, pretpostavlja predsjednik, najbolje se tupe novinarska pera i ostale alatke za dublje kopanje po močvari srpskog višestranačja u kojem je jedina konstanta za tridestak godina postojanja da svako može sa svakim, pa i da svakoga prisluškuje bez obzira na programske i ideološke razlike.

Jer je prisluškivanje ostao omiljeni metod političke borbe još od najčuvenije afere u bivšoj Jugoslaviji u kojoj nikad ništa nije razjašnjeno do kraja: kada je Aleksandar Ranković kao šef policije navodno prisluškivao Tita pa ga je ovaj, iako su bili najbolji prijatelji, zbog toga namah poslao u političku penziju.

Da li je Vučić bio Šešeljev Laufer

Ne može se tvrditi da se srbijanski mediji nisu s dužnom pažnjom pozabavili aferom prisluškivanja koju im je usred sezone godišnjih odmora kao na tacni servirao Vučić, ali su se tek rijetki upustili u sveobuhvatnije analize informacija koje im je predsjednik podastro bez nekog naročitog povoda. Sva se polemika svela na to da li je predsjednik počinio krivično djelo provaljivanja državne tajne i da li je bivši predsjednik Boris Tadić, dok je nadzirao rad svih sigurnosnih i (kontra) obavještajnih službi, radio isto što i Vučić danas – prisluškivao političke protivnike, jakako nezakonito.

Nekako je u svoj toj kakofoniji nastaloj nakon Vučićeve izjave o prosluškivanju neopravdano gurnuta u zapećak priča šefa srbijanskih radikala i nekadašnjeg Vučićevog šefa Vojislav Šešelja, docnije osuđenog ratnog zločinca, kako je Vučić 2008. godine “za 35.000 evra kupio uređaj za prisluškivanje razgovora partijskih kolega, ali i tadašnjeg predsjednika Srbije Tadića”.

Ta je priča podsjetila i na Šešeljevu rečenicu iz dokumentarnog filma “SNS početak”:

“Ja sam ranije od Vučića dobijao snimke telefonskih razgovora Tomislava Nikolića i Borisa Tadića i on je meni to donosio u Hag na papiru otkucano”.

Ovo je priznanje podstaklo na opravdane sumnje da je Vučić upravo onaj čovjek koji je bio “krtica” u redovima Službe državne bezbjednosti sa kodnim imenom Laufer koji je patijskom šefu dostavljao “najzanimljivije” informacije koje je Šešelj dalje širio po medijima upravo se pozivajući na tajanstvenog Laufera.

Šef svih tajnih službi

Ostalo je neodgovoreno i javno postavljeno pitanje Borisa Tadića “svima”. On je negirajući Vučićeve navode da je u vrijeme njegove vladavine bilo ko prisluškivan rekao: “Zamislite šta tek sada radi (Vučić) kad ima apsolutnu vlast, u to vreme nije imao vlast”.

Indirektno, Vučić mu je odgovorio, uostalom kao i svim liderima šarenog opozicionog Saveza za promjene koje po svaku cijenu nastoji da disciplinira i vrati u poslaničke klupe, “da ga se oni plaše upravo zbog toga što o svakome može da progovori šta mu se hoće i kada mu se hoće”.

I upravo na ovom mjestu ostaje nedorečeno glavno pitanje čitave ove afere: koga je sve nezakonito Vučić prisluškivao i koja su sve krivična djela pritom počinjena. O tome se, očekivano, govorilo najmanje.

Time se barem u skorije vrijeme posve sigurno još dugo niko neće ni baviti jer je sam Vučić u samom početku pohoda na vlast kao prvi prioritet postavio osvajanje funkcije šefa biroa za koordinacioniju policijskih i vojnih tajnih službi. Što je u Srbiji tradicionalno vrh piramide realne vlasti bez obzira kako je to u normirala zakonodavna vlast. Na to osjetljivo mjesto Vuči je najprije postavio lično sebe da bi ga tek nedavno, kada je ustvrdio da je dovoljno osnažio, kao u partiji šaha, ustupio svom najodanijem saborcu mlađahnom šefu policije Nebojši Stefanoviću. S kojim i inače često igra šah. Pogotovo u zgradi Predsjedništva Srbije dok zgradu opsjedaju nezadovoljni opozicionari i građani…

Šta Vučić (još) nije rekao

Jer, nije nikakva tajna da tajne službe skoro u cijelom svijetu i ruše i postavljaju vlade, radeći pritom najprljavije stvari koje ne mogu da stanu u mozak tzv. običnog malog čovjeka. I nije tu Srbija nikakav izuzetak. Zato su igrani špijunski trileri od Jamesa Bonda do današnjih dana uvijek imali zavidnu količinu publike (i profita).

 “Bilo bi u redu da predsednik, ako je otvorio, sad otvori sve, a nije na nama novinarima da to radimo, to je on počeo nismo mi”, rekao je novinar NIN-a Vuk Z. Cvijić povodom afere prisluškivanje koja to, zapravo, i nije.

Novinari nisu počeli, ali tvrde da su uvidom u tajne dokumente saznali, naprimjer, s kim je Vučić 2008. godine bio u kontaktu tokom nasilnih demonstracija na ulicama Beograda zbog hapšenja Radovana Karadžića, čiji je jedan od kolovođa tada bio upravo današnji predsjednik Srbije.

“Kada su bili nemiri, kada su bili povređeni i policajci i učesnici demonstracija, tada se čuo sa vođama navijača, recimo Milošem Radisavljevićem Kimijem, vođom Alkatraza. To je navijačka grupa Partizana, čiji su pripadnici osuđeni za najteža krivična dela, a on sam je osuđen jer je ugrožavao sigurnost našoj koleginici Brankici Stanković”, rekao je Cvijić.

Glavna i odgovorna urednica časopisa “Nova ekonomija” Biljana Stepanović ocijenila je kao presedan to što je predsednik Vučić čitao dijelove zvaničnih izvještaja BIA (Bezbjednosno-informativna agencija) sa oznakom državna tajna.

Ona je dodala i da je riječ o političkom rijalitiju kojim se “nanosi ogromna šteta državi Srbiji”.

“I to ko radi – radi predsednik države. Volela bih, da sumiram, da nam on odgovori zašto je o ovome govorio i šta je državni, nacionalni interes u ovome. Ako nije njegov lični interes da se za nešto pravda ili nešto treba da predupredi”, rekla je Stepanovićeva.

Tajna služba čuva dječije testove

Reditelj Dejan Mijač kaže da ovo što nam se dešava za njega nema imena. “To je jednostavno zlo i ništa više. Pećina od države u kojoj tajna služba čuva dečije testove”.

“Bilo je raznih stanja u kojima se Srbija nalazila, ali ovo čudo ja za svog života nisam doživeo. Pravo da vam kažem, ja sam legalista, volim da je sve po nekakvom opštem redu, da je parlament parlament, sud da je sud, a škola da je škola. Da ne može u školskom sistemu da se dogodi da deca dođu da polažu maturu, a ono provaljeni zadaci. I nikom ništa. To je nered. Ali, ovde se normalizuje nenormalnost, nered se doživljava kao red. Poslušnost prema jednom čoveku zamenila je institucije,“ ocjenjuje Mijač.

Ali, vratimo se na kraju opet filmu. U istoriji kinematografije ostala su zabilježena dva antologijska ostvarenja koja su se pozabavila fenomenom prisluškivanja: Antonionijevo “Povećanje” i “Prisluškivanje” (The Coversation”)  Francisa Forda Coppole koji, navješćujući nadolazeću aferu Watergate, nije krio da je njegovo djelo inspirisano Antonionijevim genijem. Zašto ovo spominjemo? Zbog toga što je, zapravo, upadljiva sličnost glavnog junaka “Prisluškivanja” sa najpoznatijim od svih srbijanskih prisluškivača. Harry Caul koga u pomenutom filmu igra Gene Hackman je krenuo iz hobija tajno slušati tajne drugih ljudi, da bi na kraju i sam postao meta tog izuzetno opasnog “hobija” u kojem se više ne raspoznaju granice paranoje i zavjere, ko su dželati a ko žrtve, ko pokušava spasiti, a ko uništiti čovječanstvo.

I Kosovo u igri za Trumpov novi mandat

Špijunski triler “Prisluškivanje” je paradigma savremenog svijeta koji u ime demokratije i ljudskih prava ruši države i pravi neke nove tvorevine ukidajući u njima upravo demokratiju i ljudska prava i druge civilizacijske vrijednosti. 

Što, naravno, u slučaju Vučićeve Srbije nije slučaj. Ili možda jeste ako se cijeloj aferi pridoda upravo završeno njegovo nenajavljeno putovanje u SAD i trodnevni boravak u Washingtonu. Sam je Vučić, nakon razgovora sa državnim sekretarom SAD Mikeom Pompeom, izjavio da je u decembru skoro izvjesno ukidanje takse na uvoz robe koju je Priština nametnula Beogradu i Sarajevu, te da će u budućnosti biti pojačana komunikacija između Srbije i SAD. Prema nezvaničnim izvorima, pravno obavezujući dokument koji bi trajno regulisao odnose Beograda i Prištine trebalo bi da bude završen do početka amerčke izborne kampanje sljedeće godine koji bi i predsjednik Donald Trump mogao koristiti u bici za opstanak u Bijeloj kući kao jedan od spoljnopolitičkih uspjeha. Možda.

Možda je i cijela afera prisluškivanja lansirana da bi ljudi imali zanimljivo štivo na plažama Jonskog, Jadranskog ili nekog drugog mora i bili što dalje od sve bližeg priznanja da Kosovo ipak nije južna srpska pokrajina kako je zapisano u preambuli Ustava Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera