Praznični film između zabave, laži i utjehe

Praznični filmovi za dobru prazničnu atmosferu (Reuters)

Praznični filmovi kao podvrste porodične drame ili romanse oduvijek predstavljaju jedan od najpopularnijih i svakako najradosnijih segmenata hollywoodske filmske historije. Nasuprot, autorskih naslova s kršćanskom tematikom, kao što je npr. Posljednje Kristovo iskušenje (1988) Martina Scorsesea, koji imaju za cilj kreiranje umjetničke polemike sa određenim historijskim segmentima ove religije ili spektakala, poput Ben Hura  (1959) Williama Wylera, koji opet nastoje što uvjerljivije oživjeti Biblijske zapise, praznični film bira znatno slobodniji pristup i mari jedino za kreiranje emocija i naravno za zabavu širokih gledalačkih masa.

Vječne ‘Božične priče’ kao utjehe za surovu stvarnost

Prvi praznični film jeste Scrooge; or Marley's Ghost iz 1901. godine, koji je snimljen prema romanu Božićna priča (A Christmas Carol) Charlesa Dickensa, a najsupješnijom adaptacijom ovog neprevaziđenog književnog djela smatra se ona iz 1970. naslova Scrooge Ronalda Neamea. Glavni protagonista ovoga ostvarenja jeste škrti direktor Londonske banke, imena Scrooge, koji bratića kazni neplaćanjem dnevnice, nakon što on napusti radno mjesto kako bi proslavio Božić. Osjećajući da je nešto učinio pogrešno, Scroogea opsjeda grižnja savjest te ga uskoro posjećuju duhovi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Oni ga, zatim, nagnaju da preispita svoje životne stavove, a posljednji božićni duh mu pokaže budućnost u kojem pored njegovog groba zametenog snijegom stoji porodica koja se raduje njegovoj smrti. Spoznajući da novčana zarada nije najvažnija u životu, Scrooge  zaboravlja na posao i odlazi kod bratića da zajedno proslave Božić.

Najreprezentativniji film o Božiću svih vremena jeste svakako Divan život (It’s a Wonderful Life, 1946) Franka Capre, sa Jamesom Stewartom u naslovnoj ulozi. Božić u ovoj porodičnoj drami sa elementima fantazije i humora predstavlja tematski prostor za oprost i iskupljenje. Riječ je, dakle, o univerzalnoj filmskoj priči o spoznaji smisla života, u kojem glavni protagonista George Bailey (Stewart), slučajno izgubi veliku svotu novca, te na sam Badnjak odluči da izvrši samoubistvo. Ipak, prije samog skoka u rijeku, spašava ga anđeo čuvar Clarence (Henry Travers), koji mu pokazuje kako bi svijet bio siromašan da se on nije rodio te ga „podsjeća“ kada je kao dječak bio dobrodušan i razigran, i uvijek spreman da pomogne svojoj porodici. Divan život, kao klasični primjer ostvarenja „Zlatnog doba“ Hollywooda, impresivna je oda životu i tradicionalnim porodičnim vrijednostima, te na jedan uvjerljiv način pokazuje kako svaki čovjek ima jasno određen razlog boravka na ovome svijetu, čak i kada ga on ne vidi i ne razumije.

Vjerovanje u čuda

Uspješnom filmskom „obradamom“ teme Božića, svakako se smatra i naslov Čudo u 34. ulici (Miracle on 34th Street, 1947) reditelja Georgea Seatona, čiji centralni sižejni tok prati dogodovštine između starca Krisa Kringlea (Edmund Gwenn) koji tvrdi da je pravi Djed Mraz i djevojčice Susan (Natalie Wood) koja odričito odbija vjerovati u debeljka u crvenom odijelu. Temeljeno na priči Valentine Davies (Priča o Glennu Milleru), Čudo u 34. ulici je dirljivo i šarmanto ostvarenje sa slikovitim karakterima, uspješnim sjedinjem Božića sa smijehom te neponovljivom partnerskom glumačkom igrom, uz ipak, naivne autorske zaključke i očekivana dramaturška rješenja. S jedne strane, ova crno-bijela komedija/fantazija, na osnovu kojeg je 1994. godine snimljen remake u režiji Johna Hughesa, s ipak, nešto opuštenijim i sjetnijim tonom, Božić definiše kao vrijeme čuda i dokazuje da je za sreću u ciničnom svijetu neophodna dječja mašta, a s druge će poslužiti i kao primjer standardne hollywoodske rediteljsko-scenarističke matrice s pozitivnim ishodom i pobjedom fanzatije nad realnošću. Na koncu, svi spomenuti naslovi posežu za elementima fantazije kako bi uvjerili gledatelje da je svijet sačinjen od sretnih porodica koje za vrijeme praznika uspješno savladaju sve životne prepreke te tako kreiraju jednu lažnu sliku u kojoj uvijek pobijedi dobro i ljubav ispliva iz dubina čovjekovog prokletstva.

„Sam u kući“ i nešto drugačiji praznici

Najpopularniji božićni filmski serijal jeste svakako onaj o Kevinu McCallisteru (Macaulay Culkin), Sam u kući (1990) i Sam u kući 2: Izgubljen u New Yorku (1992), koji predstavlja neodvojiv dio cjelokupne američke pop kulture, a bez kojeg je period prije samog dočeka Nove godine gotovo nezamisliv. Iako izrazito naivne dramaturške sturkture u koju je smještena priča o dječaku koji tokom novogodišnjih praznika savlada beskompromisne pljačkaše, u domenu žanra dječjeg filma, ova ostvarenja donose izrazito zabavan prikaz složenih porodičnih odnosa te direktnu kritiku američkog društva.

Naime, za razliku od prethodno predstavljenih naslova u kojima Božić simbolizira „čudo“, u serijalu o dječaku kojeg porodica slučajno zaboravi prilikom odlaska na božićno putovanje i koji zatim biva primoran da zaštiti svoju kuću od pljačkaša, Božić u Americi je prilika za kriminal, sukobe i konačno otuđenje pojedinca. Ipak, uprkos tome što nesvjesno dokazuje da je pojedinac u današnjem svijetu najasretniji kada je sam, Sam u kući u konačnici ponovno završava s sretnim krajem, odnosno iskupljenjem majke i oprostom sina. Ostvarenje Chrisa Columbusa koje je hollywoodskoj filmskoj historiji ostavilo u nasljeđe jednog od najorginalnijih dječijih filmskih junaka, uz nezaboravnu glumačku interpretaciju Macaulaya Culkina, jeste najočitiji dokaz postojanja prazničnog (božićnog i novogodišnjeg) filma kao zasebog filmskog žanra u kojem su savršeno spojeni porodični film i praznična tematika. „Sretan ti Božić prljava životinjo… i sretna Nova godina“, kaže Kevin McCallister u filmu svojim progoniteljima. Naravno, kao i u većini prazničnih filmova i u ovome likovi na kraju fabule spoznaju pogrešnost svojih odluka i odluče se na promjene te novu godinu dočekaju nasmijani pored okićene jelke, što svakako narativu stvarnosti nije tako jednostavno.

Ljubav i praznici

Zasigurno najveći broj filmova, temi novogodišnjih praznika pristupa iz perspektive romanse, odnosno romantičnih veza, a jedan od uspješnih jeste ostvarenje naslova The Holiday (2006) scenaristkinje i rediteljice Nancy Mayers. U ovome naslovu sa zanimljivom glumačkom podjelom, novogodišnji praznici nisu samo prilika za veselje i odmor od napornih i stresnih radnih obaveza, već, prije svega, predstavljaju svojevrsni povod za preispitivanje vlastitog života i ispunjenosti u njemu te spremnosti na donošenje odluka koje bi ga učinile boljim. Glavne protagonistkinje ovoga filma jesu Amanda (Cameron Diaz) i Iris (Kate Winslet), koje netom prije Božića bivaju prevarene od strane svojih ljubavnih partnera te koje zatim odluče da privremeno razmijene kuće kako bi praznike dočekale u boljem raspoloženju. Amanda upoznaje Irisinog privlačnog brata Grahama (Jude Law), a Iris Amandinog kolegu Milesa (Jack Black) i uskoro otkrivaju ljubav za kakvu nisu znale da postoji. Iako je priča filma u određenim trenucima predvidljiva, ona je svakako zanimljivija i drugačija u odnosu na većinu dosadašnjih „novogodišnjih“ filmskih priča, prije svega, zbog poprilično uspješnog sjedinjena komedije, romanse i drame te jer niti u jednom trenutku nije naivno duhovita, niti patetično romantična, već odmjereno „žonglira“ sa sva ti spomenuta filmska žanra. Istovremeno, poput nekih drugih naslova kao što je Serendipity (2001) u mnogome doprinosi tezi kako je period novogodišnjih praznika najromantičniji dio godine te da je samo potrebno biti spreman za prepuštanje snažnom i nepredvidljivom dejstvu njegove atmosfere.

Kad umjesto snijega padaju američki dolari

Kada je u pitanju savremeni Hollywood, onda naravno novogodišnji praznici nisu nužno povezani sa žanrom romanse, komedije ili porodičnog filma, već i horor i akcionih ostvarenja kao što su npr. Gremlini (1984) reditelja Joea Dantea, scenariste Chrisa Columbusa i producenta Stevena Spielberga i (Umri muški, 1988) Johna McTiernana s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi. Upravo u ovome kultnom filmu izrazito ritmične naracije s posebnim fokusom na profilisanju likova kroz akciju i reakciju, a u kojem je rediteljski zanat doveden do razine umjetnosti, novogodišnje veselje u Californiji pokvari teroristički napad.

U ovome slučaju Božić i Nova godina su sastavni dio kalifornijskog načina života, u kojem umjesto snijega, s neba padaju američki dolari. S druge strane, žanrovski hibrid komedija/horor naslova Gremlini, u kojem otac sinu za Božić poklanja čudnovato dlakavo biće zvano Mogwai, nudi prikaz lakomislenog američkog potrošačkog društva u kojem konzumerizam dostiže vrhunac za vrijeme novogodišnjih praznika. Nešto drugačije novogodišnje praznike prezentiraju i ostvarenja Predbožićna noćna mora (The Nightmare Before Christmas, 1993) Tima Burtona, Zločesti Djed Mraz (Bad Santa, 2003) ili Polar Express (2004) Roberta Zemeckisa, koja također dokazuju fleksibilnost i žanrovsku neograničenost praznične tematike kao jednog od najpopularnijih hollywoodskih filmskih sadržaja.

Također, tu su i filmovi u kojima trenuci dočeka nove godine, odnosno samog odbrojavanja, koji osim zagrljaja, poljubaca i čestitanja, predstavljaju i presudne dramaturške tačke za razotrkivanje tajni suočavanja sa istinom, a najpoznatija među njima jeste svakako ona u naslovu Kum 2 (1972), kada Michael čvrsto zgrabi Freda i ljubeći ga, kaže: „Znao sam da si to bio ti, Fredo; povrijedio si me“.

Dakle, s jedne strane, iako često naivnih ideja te šablonskih fabula i rediteljskih koncepata, praznični filmovi predstavljaju apsolutnu zabavu za veliki dio svjetske populacije, bez obzira na naciju ili religiju, a s druge, stvaraju lažnu sliku sreće savršenih porodica i idealnih savršetaka, koja s psihološke strane negativno djeluje na one koji to nemaju. Na koncu, postizanjem nostalgične atmosfere koje služi kao prostor za iskupljenja, prosvjetljenja i spoznaje, oni su svakako i simbol utjehe, jer promovišu pobjedu dobra nad zlim i uvijek donose završetak u kojem radost zamijenjuje tugu.

Izvor: Al Jazeera