Prazna solidarnost protiv ISIL-a

Trenutna kampanja bombardovanja samo može pogoršati stanje (AP)

Piše: Kenan Malik

Britanski parlament je prošle sedmice izglasao proširenje zračnih napada na tzv. Islamsku državu Irak i Levant (ISIL) na Siriju. Rasprava o temi trebaju li britanski bombarderi gađati mete u toj zemlji bila je žestoka.

Jedna strana protivnike tog osuđuje kao “huškače na rat” s krvlju uprljanim rukama, druga tvrdi da su kritičari zračnih napada “simpatizeri terorizma”, fraza koju je navodno koristio premijer David Cameron na sastanku zastupnika iz tzv. zadnjih klupa među torijevcima.

Zanimljivo je, međutim, da, bez obzira na žestinu debate, odluka da se proširi raspon zračnih napada neće izazvati veliku promjenu.

Britanski bombarderi već gađaju ISIL u Iraku. Američki, francuski i ruski avioni već bombarduju mete u Siriji. Dopuštenje da još osam britanskih aviona baca bombe nekoliko kilometara dalje od lokacije na kojoj to već čine neće ništa značajno promijeniti.

Ograničen uspjeh

Za razliku od glasanja za invaziju na Irak 2003. godine, prošlosedmično potvrdno glasanje neće započeti novi rat, ali neće ni pomoći da se porazi ISIL.

Operacija Inherentna odlučnost, kampanja protiv ISIL-a koju predvodi SAD, počela je u augustu 2014.

Od tada je u njoj učestvovalo blizu 60.000 američkih aviona, izvedeno je više od 8.000 zračnih napada i pogođeno je više od 16.000 meta u Iraku i Siriji.

A ISIL je poslije svega toga samo malo oslabljen. Procjenjuje se da trenutno ta oružana grupa ima između 20.000 i 30.0000 aktivnih boraca, isto kao i 2014.

Izgubili su određeni dio teritorije, ponajviše od Kurda, ali su za to vrijeme i napredovali, osvojivši sirijski grad Palmiru, naprimjer, i istjeravši iračku vojsku iz Ramadija, koji je od Bagdada udaljen svega 110 km.

Ako su intenzivni jednogodišnji američki napadi imali tako malo utjecaja, zašto da očekujemo da će šačica novih, britanskih aviona nešto promijeniti?

Debata o Siriji tiče se više simbolike nego vojne strategije i podstaknuta je više domaćom politikom nego ratom u toj zemlji.

Za zagovornike te politike zračni napadi su način da se pokaže solidarnost s Francuskom nakon napada u Parizu i da se zacementira mjesto Velike Britanije u “velikom savezu” protiv ISIL-a.

To je, međutim, prazna solidarnost koja od Velike Britanije zahtijeva da poduzme bilo šta što Francuska od nje zatraži. Bombardovanje meta u Siriji ne samo da neće uništiti ISIL već neće spriječiti ni neki naredni napad poput onog u Parizu. Organizatori tog napada nisu bili iz Raqqaha već iz Brisela.

Debata o Siriji također se našla u fokusu nesuglasica u Laburističkoj stranci, na čije je čelo ljetos izabran stari ljevičar Jeremy Corbyn. To je otvorilo stare rane između lijevo i desno orijentisanih.

I jedni i drugi su koristili Siriju da poravnaju račune. Veliki broj laburističkih “ministara u sjeni” prijetio je ostavkom ukoliko im Corbyn ne dozvoli da se suprotstave politici stranke i glasaju s vladom.

Corbynove pristalice su pokrenule kampanju da se poništi izbor zastupnika koji su glasali za zračne napade. Izgleda da je u toj frci zaboravljeno da je važan građanski rat u Siriji a ne onaj u Laburističkoj stranci.

Vojnici na terenu

Čini se da je debata o Siriji poslužila više kao sredstvo da se izbjegne daleko komplikovaniji problem, a to je kako poraziti ISIL. Svi se slažu, čak i pristalice zračnih napada, da se samo takvim bombardovanjem ta oružana grupa ne može istjerati. Svi se slažu i da su potrebni vojnici na terenu. Ipak, čini se da malo ko razumije zašto je to važno.

Najuspješnija grupa u borbi protiv ISIL-a jesu Kurdi. To nije samo zato što je riječ o dobro organizovanim, iskusnim borcima. Razlog je i sama priroda njihove borbe.

Kurdi su razvili duboku posvećenost samoopredjeljenosti koja se manifestuje kroz dobro uhodane društvene pokrete, razvijeno civilno društvo i koherentne političke ciljeve.

Kurdi pobjeđuju, barem djelomično, jer tu borbu doživljaju svojom a ne tuđom. Uspjeh američkih napada iz zraka postignut je u saradnji s Kurdima.

U Siriji je situacija potpuno drugačija. Sukob je počeo kao niz prodemokratskih protesta koji su uskoro prerasli u ustanak protiv brutalne vladavine predsjednika Bashara al-Assada. Ali žestina kojom je njegov režim uzvratio, zajedno s intervencijama stranih sila, pomogli su da se opozicija podijeli, što je stvorilo prostor koji je ISIL iskoristio.

Trenutna kampanja bombardovanja samo može pogoršati stanje, dodatno uznemiriti civilno društvo i otežati kreiranje snažnijeg pokreta u kurdskom stilu za samoopredjeljenje i demokratsku promjenu.

Nevjerovatno je koliko “realističnih” glasova, uključujući i one u britanskom parlamentu prošle sedmice, sada podstiče zapadne sile da podrže Assada kako jedinu pouzdanu silu protiv ISIL-a u državi, zanemarivši činjenicu da je sirijski narod prvobitno i ustao protiv njega.

Da biste uvidjeli nedosljednost britanskog pristupa, razmotrite slučaj londonske tinejdžerke Silhan Ozcelik. Ona je ove godine otputovala u Brisel i pokušala se pridružiti kurdskoj miliciji koja se bori protiv ISIL-a na sjeveru Sirije.

Britanska policija ju je uhapsila u povratku iz Brisela. Prošli mjesec je na osnovu Zakona o borbi protiv terorizma osuđena na 21 mjesec zatvora.

Zašto je, neko bi mogao upitati, boriti se protiv ISIL-a bacanjem bombi iz zraka moralni imperativ, kako Cameron insistira da jeste, a pridruživanje onima koji se bore protiv iste grupe na terenu predstavlja krivično djelo?

Možda površnost pristupa Zapada svemu tome, zapravo, najbolje otkriva činjenica da britanske vlasti nisu ni razmislile o tom pitanju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera