Pravoslavna igra prijestolja

Patrijarh Vartolomej smatra da Sabor mora biti sazvan kako bi se očuvalo jedinstvo (Reuters)

Piše: Boško Jakšić

Ni više od pola veka priprema nije bilo dovoljno da bi se patrijarsi pravoslavnih pomesnih crkava okupili na jednom mestu kako bi poslali poruku jedinstva i pokušali da u vremenima različitih izazova odrede zajedničku budućnost za gotovo 300 miliona pravoslavnih vernika.

Veliki sveti sabor sazvan na grčkom ostrvu Kritu trebalo je da od 17. do 26. juna prvi put posle skoro hiljadu godina liderima 14 autokefalnih pravoslavnih crkvi – starih i onih nastalih tokom vekova – posluži kao “istinsko svedočanstvo jedinstva Svete saborne i apostolske crkve”.

Pravoslavni lideri nisu imali ovakav skup još od 787. godine kada je održan poslednji od sedam sabora pre nego što će se hrišćani podeliti u vreme Velike šizme 1054. Od tada su tokom vekova bile desetine manjih pravoslavnih sabora na kojima se raspravljalo o teološkim i doktrinarnim pitanjima, ali nikada do sada nije održan Veliki sveti sabor.

Političke ambicije

Ali, umesto sabornosti, pravoslavni svet pokazao je koliko je razjedinjen i pritisnut suprotstavljenim ambicijama koje su manje verske, a više političke prirode.

Iako je vaseljenski patrijarh Vartolomej prvi, u kapacitetu “prvog među jednakima” u pravoslavnoj hijerarhiji, sazvao istorijski sabor na kome je dominantna tema trebalo da bude “afirmacija jedinstva”, vekovi izolacije, okupacije i progona učinili su da neke pravoslavne crkve nisu u stanju da prevaziđu svoje otvorene ili skrivene sporove.

Prisustvo Saboru prvo su otkazale antiohijska, bugarska i gruzijska pravoslavna crkva. Antiohijska zbog sukoba sa jerusalimskom patrijaršijom. Gruzijska smatra da se zbog sveopšteg hrišćanskog jedinstva implicira da pravoslavci moraju da se slože sa drugim sledbenicima Isusa Hrista, a prema njihovom mišljenju je samo jedna hrišćanska crkva vredna svog imena – pravoslavna. Bugarska zbog nekih nepripremljenih dokumenata i neutvrđene procedure.

Novi udarac Saboru, koji je počeo da se priprema daleke 1961, stigao je iz Moskovske patrijaršije. U Danilevskoj rezidenciji patrijarha moskovskog i cele Rusije održan je Sinod RPC koji je predložio da se Svepravoslavni sabor odgodi. Kao razlog je navedeno neučestvovanje tri pomenute crkve.

Ruska crkva, po vatikanskom ili modelu sovjetskih vođa koji su očekivali apsolutno jedinstvo komunističkog sveta, traži da Velikom saboru prisustvuju svi i da svi budu saglasni kako bi zaključci bili legitimni. Time se negiraju svaka samostalnost pomesnih crkava i konsenzus kao način odlučivanja, što su osnovne karakteristike koje pravoslavce razlikuju od rimokatolika.

Nametanje Moskve

Biće da je Ruska crkva prepustila manjim sestrinskim crkvama pod njenim snažnim uticajem da najave da neće ići za Krit, da bi se nedostatak “kvoruma” iskoristio kao povod za negativan stav ruske patrijaršije. U suprotnom, bilo bi više nego evidentno da postupaju po nalogu Moskve koja stalno pokušava da se – suprotno pravoslavnoj dogmi – nametne kao središte pravoslavlja.

Rusi su pokušali da utiču i na Srpsku pravoslavnu crkvu koja je, takođe, imala svoje rezerve. U nekoliko dana stavovi su se dramatično menjali.

„Naša crkva oseća teškoću da učestvuje na sazvanom Svetom i Velikom saboru i predlaže njegovo odgađanje na neko vreme”, navedeno je u pismu SPC-a vaseljenskom patrijarhu Vartolomeju. Potom je vladika bački Irinije, tvrdi se na nagovor iz Moskve, poslao poruku da SPC neće učestvovati.

Potvrđujući da skup na Kritu izaziva raskole i unutar pomesnih crkava, većina srpskih vladika je na hitno sazvanoj sednici ovu poruku ocenila kao pokušaj „puča“.

Srpski patrijarh Irinej odlazi za Pravoslavnu akademiju na Kritu. Sprečen je još jedan u nizu pokušaja Ruske crkve da SPC koristi kao marionetu u pravoslavnom svetu. Umesto svedočenja pravoslavnog jedinstva, zasedanje na Kritu pretvorilo se u odmeravanje snaga Moskovske i Vaseljenske patrijaršije u kojem nijedna strana nije bila spremna da popusti.

Tako su na površinu izbili hronično loši odnosi između dvojice najpoznatijih lidera pravoslavnog sveta: ekumenskog patrijarha Vartolomeja prvog koji stoluje u Istanbulu i ruskog patrijarha Kirila koji predvodi pastvu od 100 miliona vernika.

Sada nema sumnje da Ruska crkva miniranjem svepravoslavnog Sabora pokušava da uruši ugled carigradskog patrijarha, pa se samo zbog rivaliteta o liderstvu propušta prilika da patrijarh Kiril direktno upozna Sabor sa dometima njegovog februarskog susreta sa papom Franjom koji je izazvao različita reagovanja pravoslavnog sveta.

Religiozni nacionalisti u Rusiji, ali i Belorusiji i Moldaviji, prestali su, na primer, da se javno mole za patrijarha Kirila posle njegovog susreta sa “jeretikom” iz Vatikana.

“Jedinstvo je spor i bolan proces. Ne moramo da budemo ujedinjeni u svakoj tački kako bismo sazvali Sveti sabor, ali moramo da sazovemo Sabor ukoliko želimo jedinstvo”, izjavio je nedavno predstavnik za štampu patrijarha Vartolomeja.

“Veoma je prirodno da se neke crkve osećaju nesigurno ili neugodno na okupljanju posle toliko vremena, da kao članovi porodice mogu da budu skeptični, čak i nepoverljivi posle dugog perioda odvojenosti”.

Koliko jedinstva će ostvariti pravoslavni lideri, zavisiće najviše od toga da li će insistirati na sopstvenim vizijama ili će prihvatiti uopšteniji konsenzus. Izvesno je, međutim, da će se mnogi od njih – poput srpskog partrijarha – suočiti sa kritikama ultrakonzervativaca i ortodoksnih puritanaca kod kuće koji su veoma skeptični prema ideji bilo kakve crkvene diplomatije.

Sukob jelinskih i slovenskih crkava

Jasno je da će crkveni visokodostojanstvenici koji su se odazvali pozivu patrijarha Vartolomeja imati mnoštvo tema koje se tiču pravoslavnog sveta. Patrijarsi će razmotriti misiju i ulogu pravoslavne crkve u svetu, pitanja vezana za njeno funkcionisanje i odnose sa drugim verama.

Sabor bi, između ostalog, mogao da raspravlja o tome kako se dodeljuje crkvena autokefalnost, o pravoslavnoj dijaspori, o diptihu (redosledu po kom se navode pravoslavne crkve i njeni poglavari pri zajedničkim služenjima), o zajedničkom kalendaru – jer sve pomesne pravoslavne crkve ne koriste isti kalendar – posnim danima u nedelji, odnosu pravoslavlja sa ostalim hrišćanima i drugim verama, pravoslavlju i ekumenskom pokretu.

Zamišljen kao svepravoslavni Sinod, skup na Kritu poprimio je obrise sukoba između jelinskih i slovenskih crkava ponovo otvarajući dveri svetovnoj politizaciji duhovnog života. Sabotaža institucije sabornosti dirigovana iz Moskve lako može da doprinese da u skorije vreme nikakav skup uopšte ne bude moguć i da se odnosi među crkvama bitno naruše.

Ipak, neka prazna stolica ili skromniji završni kominike neće umanjiti značaj Sabora koji se smatra najvažnijim poslednjih vekova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera