Pravda za Dženana i Davida: Bh. tužioci s kraljevskim ovlaštenjima

Samo na dva primjera, a to je sasvim dovoljno da ukaže na ozbiljne devijacije, krivičnim predmetima “Dženan Memić” i “David Dragičević”, koja su podvrgnuta bespoštednoj, utemeljenoj kritici – kako pravnih stručnjaka, advokata, upozoravajućim signalima iz policijskih izvora, čak i aktivnih stručnjaka u pravosuđu te mobiliziranoj javnosti – mogla bi se braniti teza o, da budemo frazeološki smjerni, krajnje zabrinjavajućem stanju u kojem se nalazi bh. pravosuđe, prije svega tužilački “resor”.

Uz lavinu argumentiranih kritika koje ne prestaju mjesecima (“Dragičević”) i godinama (“Memić”), uz zastrašujuću šutnju iz pravosudnih “centara moći” (Visoko sudsko i tužilačko vijeće – VSTV), svjedočimo istovremeno i o očaju i bespomoćnosti porodica ubijenih mladića, čiji su životi dovedeni do razarajućeg stepena socijalne kataklizme.

Afektivna “revolucija” javnosti s protestima na ulicama zbog krajnje sumnjivih istraga u ovim slučajevima vektorski opisuje užasan strah običnih ljudi od potpunog gubitka nade u “reformirano” pravosuđe. Jer, sutra svako od nas može postati glavni glumac u ličnoj tragediji.

Sistemska kontaminacija dokaza

“Mislim da su slučajevi ‘Memić’ i ‘Dragičević’ pretjerano kontaminirani te ne postoji mogućnost razumne pravne procjene tih predmeta”, napisao je jedan bh. advokat “krivičar”, braneći svoje “izuzeće” u javnom diskursu.

Strazbur u slučajevima ubistva uvijek nalaže da se provede adekvatna istraga, odnosno proceduralnoj normi da se efikasno istraži nečija smrt. U protivnom, imamo eklatantne slučajeve povrede Člana 2. (pravo na život) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava. Strazbur je u našim slučajevima daleko, jer smo još uvijek u bh. pravosudnoj močvari, koja običnom čovjeku, ali i struci, muti elementarno rasuđivanje.

Nekontrolirana moć

Sudija Branko Perić u stručnom radu Nekontrolisana tužilačka moć, objavljenom u Pravnim sveskama Fondacije Centar za javno pravo, opisuje prostor tužilačkih zloupotreba i pojavne oblike koji ukazuju na ozbiljne probleme u funkcioniranju tužilačkog sistema.

On ističe kako u ovom modelu tužilačke istrage tužilac ima ogromnu moć, nad kojom nema nikakvog mehanizma ni interne, ni vanjske kontrole.

Tužilac je ‘slobodna zvjerka’, koja odlučuje da li će, kad i protiv koga otvoriti istragu ili je obustaviti, koga hoće, a koga neće optužiti ili odustati od istrage ili optužnice.

Također samostalno odlučuje o žalbama te potpuno slobodno planira istrage i odlučuje koje će dokaze izvoditi.

Perić smatra da u rukama nesavjesnog tužioca svaka istraga može biti opstruirana i namjerno upropaštena a da uopće ne odgovara.

Isto tako, po njegovom mišljenju, svaka optužba se može planirano okončati oslobađajućom presudom, koja će pokriti zloupotrebu tužilačkih ovlaštenja.

‘Nekontrolisana tužilačka moć je otvorila širok prostor za zloupotrebe. Motivi koji su uveli tužilačku praksu u prostor zloupotreba mogu se proširiti na ozbiljan organizovani kriminal i korupciju neslućenih razmjera. Dva slučaja koji su trenutno u fokusu javnosti (slučaj nerazjašnjenih smrti Dženana Memića u Sarajevu i Davida Dragičevića u Banjaluci) navode na ozbiljnu sumnju o postojanju teških policijsko-tužilačkih zloupotreba u istrazi, sračunatih na skrivanje ubica. Predlažem da se bez odlaganja preduzimaju mjere na rješavanju pitanje kontrole tužilačke moći kroz efikasne mehanizme interne kontrole, institucionalne kontrole i izmjene zakonodavne regulative. Prijedlog mogućih intervencija treba uzeti kao teze za razmišljanje kako doći do djelotvorne kontrole koja će osigurati zakonito postupanje i vratiti povjerenje u pravosudne institucije’, piše Perić.

“Kad imate takve postupke kad se svjesno opstruira, posljedica toga je i protok vremena. Vrijeme protiče da bi se sve teže i teže dokazivalo. Sasvim sigurno, istragom moraju biti obuhvaćeni i oni koji vrše opstrukcije. S vremenom to postaje ‘model’ kako ne treba raditi, što je pogubno za cijelo društvo. Stoga se mora, i to odmah, insistirati na otkrivanju onih koji su ‘kontaminirali’ neki dokaz, odnosno skrenuli istragu u neadekvatnom smjeru”, kaže Ifet Feraget, advokat koji zastupe oštećene strane u predmetima “Memić” i “Dragičević”.

‘Politika diktira mnoge procese’

Ističe kao ključnu stvar odsustvo kontrole učinjenih propusta u istrazi. U bh. zakonodavstvu nema adekvatne kontrole tužioca, a oštećena strana, ukoliko smatra da tužilac ne radi svoj posao, ima jedino mogućnost da piše prigovor njegovom šefu, glavnom tužiocu. No, takva praksa uglavnom potvrđuje narodnu gnomu da “vrana vrani oči ne vadi” te da suspektne tužioce štite šefovi, kako bi tužilačka sramota ostala “unutrašnje pitanje”. Pravosuđe nije brod u boci koja plovi bh. morem, ono je tu ne zbog tužioca, sudija i advokata, već treba služiti narodu, odnosno državi, kao jedan od njenih temeljnih stubova.

Krivično zakonodavstvo u regiji (Hrvatska, Crna Gora, Srbija), za razliku od “reformiranog” bh. pravosuđa, ima, naprimjer, zakonsku mogućnost da oštećena strana u krivičnom postupku, ukoliko tužilac odustane od istrage, postane takozvani supsidijarni tužilac, koji sa svojim advokatima preuzima gonjenje i u istrazi, i na glavnom pretresu. Pravo preuzimanja krivičnog gonjenja je moćno procesno oruđe oštećenog i ujedno korektiv nepravilnog ili pasivnog postupanja tužioca, a samim tim se automatski ispunjava i zahtjev EU Direktive 2012/29, koja predviđa da se žrtvi omogući preispitivanje obustave postupka koju nije naložio sud, ističu pravni stručnjaci. Potpuno je jasno da je oštećena strana u krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, a to najbolje pokazuju predmeti “Dragičević” i “Memić”, u deplasiranom i skoro beznadežnom položaju s prigovorom protiv tužioca koji čita njegov nadređeni.

“Politika se snažno uvukla u pravosudne institucije i diktira mnoge procese”, izjavio je ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić. Takve (pr)ocjene postale su opće mjesto, koje više nikoga ne uzbuđuju, što je onespokojavajuće.

O centrima nekontrolirane moći, politici i lobijima unutar pravosuđa vrlo često govori i piše sudija Suda Bosne i Hercegovine Branko Perić. Otvoreno tvrdi da ne postoji mehanizam odgovornosti koji može kontrolirati VSTV. Govoreći o slučaju “Dragičević”, Perić ističe ozbiljnu sumnju u akt udruživanja policije i tužioca, zajedno s vještakom, koji objavljuju javno uzrok smrti nesretnog mladića a da do danas nema niti reakcije ni tužilaštva, ni VSTV-a.

‘Definitivno uništena tužilačka organizacija’

“To je slučaj koji je definitivno uništio tužilačku organizaciju. Sve te stvari dovode do raznih spekulacija i zaključivanja da, ustvari, nema nezavisnog tužilačkog sistema, da nema nezavisnog pravosuđa, da su u sve upleteni neki centri moći – policijski, politički… Odgovora nema. I to je problem. Nije problem slučaj ‘Dragičević’, nego je problem što nema odgovora iz tužilaštva, što nema adekvatnog reagovanja institucija. Nema ga ni u slučaju ‘Memić'”, nedavno je izjavio Perić.

Advokat Feraget smatra da su oba predmeta, nažalost, kompromitirana politikom – predmet “Dragičević” počev od zahtjeva ministra unutrašnjih poslova bh. entiteta Republika Srpska da se donese naredba o neprovođenju istrage, a predmet “Memić” po tome što je optužnica bila za nesreću u saobraćaju, a sud presudio da nije bilo saobraćajke.

“Javnost se bombardira predmetom ‘Memić’ tri godine, predmetom ‘Dragičević’ devet mjeseci. U predmetu ‘Memić’, konkretno, nestao snimak; kažu – nije bitno. A moralo se znati ko je izbrisao snimak, postoji nalaz vještaka da je snimak sa hotela namjerno izbrisan, ali ko je to uradio nije utvrđeno, evo, tri godine. Nestala majica sa tragovima krvi; ne zna se ništa o tome. Nestao komad laka iz federalnog Ministarstva unutrašnjih poslova; niko nije odgovarao. U slučaju ‘Dragičević’ nestale gaćice sa ubijenog mladića Davida, nestao izvještaj mrtvozornika; niko nije uhapšen. Snimci neki oduzimani, ne od strane tužioca, nego od strane privatnih lica; niko nije odgovarao”, kaže Feraget.

“Neistraživanje ovih anomalija, odnosno krađe ključnih dokaza, pokazuje da je prisutan utjecaj politike ili drugih centara moći. Onaj koji ima moći i koga se tiče ovo on se ne istražuje. Ako se ne istražuje osoba X, onda zaključujemo da je osoba X moćna”, objašnjava advokat ozbiljne sumnje da neko vlada i upravlja “sa strane s tužiocima, koji su po zakonskim rješenjima, da cinizam bude veći, nezavisni u radu”.

Tužioca ne kontrolira niko

“Kontaminirani” predmeti “Memić” i “Dragičević” otkrili su, kroz ogromni protok vremena i bez prave kontrole tužilačkog rada, surovu i pogubnu istinu o utjecaju na tužilački esnaf “sa strane”. To da inače istrage neopravdano dugo traju te da je mnogo onih koji apelacijama pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine traže zaštitu zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, što je upisano u Članu II/3 tačke E Ustava Bosne i Hercegovine i Člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine i po pravnoj snazi iznad njega, činjenica je.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu AP 206/08, rješavajući apelaciju R.I. 49, utvrdio je da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz Člana II/3 tačke e Ustava Bosne i Hercegovine i Člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima jer nadležno tužilaštvo nije okončalo istragu za pet godina, a pritome nije ponudilo nijedan opravdan i razuman razlog za toliko trajanje postupka.

Ono što ima današnje krivično zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini kada je riječ o kontroli tužilačke istrage preko sudije za prethodni postupak tiče se uglavnom istražnih mjera i radnji od strane tužioca ili policije kojima se mogu narušiti prava i slobode građana. Međutim, ključna je stvar da je tužilac potpuno izuzet od bilo kakve kontrole, jer sud ne vrši kontrolu osnovanosti vođenja istražnog postupka u bilo kojoj fazi istrage. Da budemo surovi i precizni – tužioca ne kontrolira niko.

“U Hrvatskoj imate sudiju za istrage koji nadzire tužioca, imate i mogućnost da se oštećena strana može pridružiti tužiocu bez obzira što tužilac vodi postupak. Oštećena strana, ako bismo pravili paralelu s ova dva zlatna primjera teških anomalija u tužilačkim istragama (‘Memić i ‘Dragičević’), u takvom slučaju piše sudiji za istrage da je nestao snimak sa banke u slučaju ‘Memić’, da je nestala majica Alise Mutap s tragovima krvi, da je nestao lak iz federalnog MUP-a, odnosno da su nestale gaćice i izvještaj mrtvozornika u Banjoj Luci; sudija za istrage kaže onda tužiocu: ‘Ovo su relevantne okolnosti – hitno, odmah, sad, trenutno istraži…’ Kada neko svjesno otkine kariku u lancu, lanac puca i tada imate dva kraja na dvije strane svijeta. Kada nađete ko je tu kariku uništio, onda imate i onog ko je zainteresiran da taj slučaj nikada ne bude riješen”, objašnjava advokat Feraget.

Gdje smo mi sada i ovdje?

Mnogi pravni stručnjaci, autori i praktičari predlažu uporno godinama da bi zakonske odredbe u Bosni i Hercegovini trebalo mijenjati kako bi oštećeni, recimo, imali pravo na uvid u spise, predlaganje određenih istražnih radnji i dokaza, saslušavanje okrivljenog svjedoka i vještaka. Evropski sud je postavio standarde učešće oštećenih (srodnika ubijenih) u istrazi, uključujući i postavljanje pitanja. To piše u EU Direktivi 2012/29, da budemo precizni – da države članice osiguraju da žrtve budu saslušane i da mogu pružati i podnositi dokaze u krivičnom postupku.

Te institute imaju, naprimjer, Hrvatska i Crna Gora, a katalog takvih prava u Bosni i Hercegovini je prazan. U tim pravnim prazninama i čudovišno nagomilanoj moći tužioca s kraljevskim ovlastima i subjektom potpunog odlučivanja u istragama te očiglednoj inklinaciji politike u mnogim predmetima, pa i u pomenuta dva slučaja, koja su skoro demonizirala i devastirala jedan pravosudni stub države, dvije porodice, Memić i Dragičević, žive tragične dane i noći.

I svete knjige govore svoje istine. Ajet iz Kur'ana kaže da “onaj koji ubije samo jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet”. Pa, gdje smo mi sada i ovdje?

Izvor: Al Jazeera