Pozorište u doba krize: Mjesto na kojem ljudi kolektivno sanjaju

Pozorište ima potencijal da postane svetište, a svetište prostor izvedbe, kaže pakistanski dramski pisac Shahid Nadeem (EPA)

U južnoj Aziji umjetnici s poštovanjem stopalima dodiruju pod pozornice prije nego na nju zakorače. To je drevna tradicija iz doba dok su duhovnost i kultura bile isprepletene. Vrijeme je da ponovo uspostavimo taj simbiotski odnos između umjetnika i gledaoca, prošlosti i budućnosti. Pozorišni rad može biti sveti čin, a glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Pozorište ima potencijal da postane svetište, a svetište prostor izvedbe, kaže Shahid Nadeem, pakistanski dramski pisac kojeg je Međunarodni teatarski institut (ITI) odabrao da ove godine napiše poruku povodom Svjetskog dana pozorišta.

Riječ je o simboličnoj poruci koja se od 1961. godine tradicionalno čita u pozorištima širom svijeta. Zbog pandemje korona virusa koja je, između ostalog, zatvorila vrata kulturnih institucija širom svijeta, ove godine ćemo poruku čuti putem online streama, baš kao što posljednjih dana gledamo različite pozorišne predstave.

A kako u svakom zlu ima i neko dobro, tako je i ova vanredna situacija pokazala da nam je pozorište i više nego potrebno, ali i da je njegova budućnost neupitna.

“Vidimo da je teatar i u ovom vremenu našao svoj kanal do gledaoca, odgovorio je na krizu online platformama, to je vitalan medij, ne bojim se za njegovu budućnost, jer dok postoji ljudska zajednica biće i teatra”, kaže bh. reditelj Dino Mustafić.

Da je danas, kada Svjetski dan pozorišta svi dočekujemo u svojim domovima, jasnije nego ikad zašto nam je ono potrebno i koliko nam nedostaje, smatra i Milena Bogavac, dramaturginja i aktuelna direktorica Šabačkog pozorišta.

Ona u razgovoru za Al Jazeeru kaže kako vjeruje da je pozorište danas posljednja oaza istine i posljednji zabran neposredne, žive, realne komunikacije.

“Funkcija koju pozorište ima možda više nije tako popularna, ali je istovremeno važnija nego ranije. Pozorište prave ljudi, ono je o ljudima, za ljude, ali je takođe i od ljudi: pozorište se pravi ‘od ljudi’, ljudi su njegov materijal, njegovo sredstvo i cilj! U tom smislu, ono ima šansu da postane i ostane poslednje uporište ljudskosti, humanosti… stvarnog prisustva!”, kaže Bogavac.

‘Svako društvo ima pozorište kakvo zaslužuje’

Uprkos minimalnim finansijskim izdavanjima, nedostatku kulturne strategije, pokušajima cenzure i različitim metodama ubijanja motivacije i stvaralačke strasti, pozorišna scena na Balkanu itekako je živa.

“Svako društvo ima pozorište kakvo zaslužuje. Baš kao što je društvo na Balkanu dinamično i živo, a istovremeno ugušeno, isto je takvo i pozorište. Ni bolje, ni gore. Tačno je takvo”, ističe Bogavac.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Mustafić kaže kako pozorište ima jednu nadu – da nađe svoj put i ostvari dijalog s inteligentnom publikom.

“Za nas koji stvaramo predstavu to je posebno važno, jer tako propitujemo sebe, uviđamo svaku nijansu života. Taj odnos teatra i ljudi je čudesan, neizreciv, jer nas ova drevna umjetnost uči da saznamo nešto o sebi i svijetu u kojem živimo. I sada vjerujem kako će se svijet nakon iskustva pandemije temeljito promijeniti, nadam se onom boljem u nama, koje će buditi solidarnost i empatiju nakon iskustva koliko je čovječanstvo krhko, a planeta naša majka opstanka. Teatar će biti važan medij koji će nas na to podsjećati, upozoravati. Ako ne izađemo pametniji iz ove globalne krize, prijeti nam gola borba za opstanak”, smatra Mustafić.

Njegove nade dijeli i istaknuti pozorišni reditelj Paolo Magelli.

“Sada kada smo svi u kolektivnoj depresiji i samoizolaciji, vidimo da nam fali mjesto na kojem je potrebno sanjati. Kazalište je mjesto vrhunske intelektualne debate, ali i mjesto na kojem ljudi kolektivno sanjaju. Jako je važno da postoje takva mjesta i nadam se da će ova pauza dovesti do nekog pomaka, ne samo na Balkanu, već u cijelom svijetu, i da će vlade shvatiti da je neophodno urgentno pojačati sredstva za kulturu”, kaže Magelli.

Značaj i moć pozorišta

Iako je pojavom novih medija izgubilo značaj koji je imalo kroz historiju, pozorište je uvijek bilo mnogo više od kulturne institucije, a moć da utječe na svijest ljudi i bude korektiv društva mijenjajući ga na bolje nikada nije izgubilo.

“Ja vjerujem da umjetnik treba da bude sa svojim djelima neka vrsta svijesti društva. Svaki teatarski proces je put u samorefleksiju. Često radi toga govorimo neprijatne stvari koje ne gode mnogim ušima, cijena toga za nas osobno zna biti velika, ali je važno da je istinita. Teatar je dobar kada nas prodrma svojim pitanjima, izazove društveni i lični potres nakon kojeg se mijenjamo. Sloboda  jednog društva određena prisustvom teatra u njemu”, smatra Mustafić.

Da je pozorište moćna alatka društvene emancipacije vjeruje i Bogavac, koja ističe da je pozorište revolucija, istina, pobuna i filozofija.

“Zadatak pozorišta je da nacionalističkim, populističkim, autoritarnim shvatanjim sveta i društva nalupa šamare, a zadatak naše publike da se ne zadovolje time što su ove šamare izdržali u toku predstave. Trebalo bi da odu kući, rešeni da će o nečemu misliti drugačije i bolje. Rešeni da će nešto da promene… Stara, dobra priča: ukoliko samo jedna osoba u publici, izađe promenjena – mi smo uspeli… Ali, treba naglasiti da put do te jedne osobe nikada nije bio teži. Obraćamo se osobama čiji je um rasut a pažnja podeljena; čija percepcija može da primi gomilu informacija u isto vreme i da ih, podjednako brzo, zaboravi. Pozorište mora da računa sa tim i da te karakteristike pažnje savremenog čoveka pobedi ili upotrebi, u dobre svrhe”, zaključuje Bogavac.

Izvor: Al Jazeera