Pozadina ‘afere Selefija’: fabricirani argumenti za ‘treći entitet’

Pokaže li se da je afera s regrutiranjem i vrbovanjem bosanskohercegovačkih selefija od hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) za vrlo zlonamjerne ciljeve prema Bosni i Hercegovini barem i djelomično tačna, to bi moglo iz temelja razotkriti i objasniti hrvatsku vanjsku politiku, koju ta zemlja vodi i u Evropskoj uniji i direktno prema Bosni i Hercegovini. Objavljene informacije upućuju da je SOA vrbovala pripadnike selefijskog reda, odnosno selefije da u mesdžide na području Zeničko-dobojskog kantona unesu pripremljene tovare oružja.

Za one koji prate tendencije u hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini posljednjih godina to nije nikakvo iznenađenje i taj događaj, da je išlo sve po planu, bio bi samo idealan djelić u hrvatskoj političkoj slagalici. Dakle, kad se u obavještajnoj analitici primi takva informacija (a u medije je nesumnjivo stigla iz obavještajnih krugova), ona je znak za uzbunu. Od operativaca se tada zahtijeva “prikupljanje dodatnih obavještajnih saznanja”, a na informaciju se stavlja oznaka “vrlo vjerovatno, u skladu s prethodnim saznanjima, uklapa se u kontekst”. To znači da država Bosna i Hercegovina ima ozbiljan problem. Šta se u ovom trenutku događa u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine i s kakvim će se (i hoće li) očitovanjem oglasiti po zahtjevu organa Republike Hrvatske ključna je stvar u daljnjem toku događaja.

Uklapanje i kontekst

Stavimo li ovu aferu u kontekst hrvatske agresivne politike prema Bosni i Hercegovini, doći ćemo do tačke njenog “uklapanja s prethodnim saznanjima”. Hrvatska već duži period opstruira razvoj odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Svako pitanje iz domena bilateralnih odnosa zapne na nečemu (imovina Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, slobodni morski prolaz iz Neuma, utvrđivanje granice itd.). Tome su povremeno razlog i političari iz Bosne i Hercegovine (i bošnjački i srpski i hrvatski), ali se organizirana opstrukcija sve očitije vodi iz Zagreba. Negativan utjecaj može se definirati na najmanje dva ključna pitanja, usko vezana uz tu aferu.

Najprije, bavljenje hrvatskih državnih tijela, od Vlade, preko Sabora do predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i ustavnim uređenjem zemlje odavno je ušlo u sferu miješanja u unutrašnja pitanja ove zemlje. Sve je to u posljednje vrijeme podignuto na viši nivo kad su hrvatski predstavici u tijelima EU-a počeli u zvaničnim raspravama nametati pitanje “potrebe izmjena Izbornog zakona kako bi se osigurala jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini”. Istovremeno, evidentirana su i lobiranja kod zvaničnika u Briselu u tom pravcu. Ne treba posebno ni naglašavati da bi optimalna opcija jednakopravnosti Hrvata bio – treći entitet.

Drugo uklapanje i argument vjerovatnosti informacije jest činjenica da hrvatski zvaničnici, najčešće predsjednica Grabar-Kitarović i dio medija, već dugo održavaju priču o hiljadama radikalnih selefija, koji su ništa drugo nego potencijalni teroristi spremni na džihad. Demantiji iz Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine nisu zaustavili takvu kampanju, pa je bilo jasno da vlasti Hrvatske ne zanima stvarno stanje nego fabrikovanje “slike situacije” o ozbiljnoj prijetnji koja dolazi od islamista u Bosni i Hercegovini. U to je bilo najbitnije uvjeriti zvaničnike EU-a u Briselu kako bi ozbiljnije shvatili problem i počeli djelovati za hrvatski interes. Međutim, svjedoci smo da se u EU-u i nisu baš upecali na ta “upozorenja”. Tu dolazimo do odgovora na pitanje – čemu takva operacija hrvatske SOA-e?

U daljnjem razvoju operacije, i to u politički dobro tempiranom trenutku, to oružje nekako bi se “otkrilo”, dojavom, policijskom akcijom, a događaj bi se intenzivno medijski eksploatirao. Bio bi to krunski dokaz da su islamski ekstremisti u Bosni i Hercegovini realan problem, da su upozorenja iz Zagreba bila opravdana i da sad EU mora nešto učiniti, tj. postupati po prijedlozima Hrvatske. Ali, avaj, operacija je razotkrivena, pa sad ulazimo u sasvim novi tok događaja koji je u ovom trenutku teško predvidjeti. Jedino što je sigurno – Hrvatska će sve odbacivati kao “potpunu besmislicu”, kako je rekao premijer Plenković, HDZBiH zauzet će stav nevine žrtve bošnjačkih medija, što je Dragan Čović već učinio, te je sad pitanje dokle će ići organi Bosne i Hercegovine u razotkrivanju čitave stvari. Bit će indikativni očitovanje OSA-e, ako ga uopće bude (zašto bi bosanskohercegovačka služba bilo kome saopćavala detalje kontraobavještajne operacije?), i ministra Dragana Mektića pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine. Zahtjev SOA-e za očitovanje u ovom trenutku najviše liči na pokušaj pranja nakon što su uhvaćeni na djelu, pa da se vidi koliko ovi drugi znaju o svemu tome!

Umiješani faktori

Razotkrivajući aferu, mediji su već imenovali i neke aktere. Hrvatski konzul u Tuzli Ivan Bandić označen je kao koordinator čitave operacije, a ako se zna da je njegova profesionalna pozadina usko vezana za rad u sigurnosnim službama još od 1990-ih, cijela priča dobija na uvjerljivosti. Izneseni podaci da je u posljednje vrijeme boravio u selefijskom selu Dubnici i vrbovao selefije ukazuju na njegovu i operativnu i organizacijsku ulogu, a za obje je u svojoj karijeri već ranije dokazao da je sposoban. Za Bosnu i Hercegovinu bit će posebno delikatno ako se pokaže da je Mektićev zamjenik Mijo Krešić također umiješan u aferu. I jest već time što je posredstvom hrvatskih i srbijanskih medija podržavao priču o postojanju terorističkih kampova u Bosni i Hercegovini, a da sa svoje pozicije nije djelovao u skladu s ovlastima.

Ili barem javnost ne zna da jest. Također, sa svoje pozicije bio je u prilici imati uvid u aktivnosti Ministarstva sigurnosti, a donekle i OSA-e i SIPA-e kad je riječ o sigurnosnim prijetnjama, pa će predmet sumnji biti i ta okolnost. Sljedeći imenovani jest novinar Mato Đaković, bliski prijatelj Milorada Dodika i rođak glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tu se krug umiješanih zasad zatvara. Mektić je upravo danas (petak) pozvan na saslušanje u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine o svim okolnostima u vezi s tom aferom, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li priča dobiti novu i zvaničnu dimenziju.

Kako je operacija ‘provaljena’?

Zanimljivo pitanje – kako se tajna operacija otkrije? Uvijek postoji slaba karika koja neplanirano pukne. Operacija je u suštini jednostavna. SOA je, navodno, ciljala jednog pripadnika selefijskog reda iz Bosne i Hercegovine čija je porodica radila u Sloveniji i Hrvatskoj. H. Č. više je puta privođen od agenata SOA-e kako bi mu se zaprijetilo i dalo do znanja da će imati posljedice i probleme prilikom prolaska kroz Hrvatsku ako ne sarađuje. Dakle, klasično zastrašivanje i ucjena. “Saradnja” se sastojala u tome da je tokom 2018. prilikom povratka kući trebao u Doboju (!) preuzeti tovar s oružjem i eksplozivom (očita sredstva za teroristički napad) i odvesti ga u mesdžid u selu Stranjani kod Zenice. Nakon toga, kako je već opisano, uslijedila bi dojava policiji u Zenici i zatim političko-medijska histerija Zagreba u vezi s time kako su “oni i prije upozoravali na ekstremizam u Bosni i Hercegovini” itd.

Hrvatski operativci ipak su negdje zabrljali čak i tako jednostavnu operaciju. Pitanje je – gdje? Tri su slabe tačke. Najprije, morali su znati da je selefijski pokret odavno pod prismotrom OSA-e i policijskih agencija, a to uključuje i posebne mjere – praćenje i prisluškivanje. Ne tvrdimo da je nešto od toga primijenjeno, ali, ako jest, onda je pristup SOA-e nesretnom selefiji H. Č. svakako bio primijećen, a nakon toga H. Č. ništa više nije mogao učiniti bez nadzora nadležne službe. Druga slaba tačka vjerovatno je pogrešna procjena kvaliteta karaktera i bosanskohercegovačkog patriotizma H. Č. i vjerovanje hrvatskih operativaca da on vrbovanje neće prijaviti državnim organima! Isto važi i za selefije kojima je u Dubnici prišao Ivan Bandić. Dakle, ako se za selefije zna da ne poštuju vlasti Bosne i Hercegovine, kako se očekivalo da će raditi za vlast druge države!? Treća slaba tačka operacije jest mogući propust SOA-e, koja nije pretpostavila ili otkrila da H. Č. možda već radi za OSA-u! Ako je bilo tako, ili barem nešto od tog troga, onda bi se moglo govoriti i o potpunom diletantizmu hrvatskih operativaca.

Ovdje je bitna i uloga medija. Sada je nebitno kako je priča stigla do Žurnala, koji je to prvi objavio. No, vrlo je bitno da je sve objavljeno i time razotkriveno, jer, da nije, sve bi možda bilo zataškano i “ispeglano” na nivou tajne diplomatije dvije države i dvije službe. Ovako, zataškavanja ne može biti, kao što je bilo u slučaju nikad rasvijetljenog tzv. napada na Aleksandra Vučića u Srebrenici i još nekim drugim slučajevima za koje javnost nikad nije saznala!

‘Rukopis jedne strane službe’

Afera podsjeća i na neke ranije slične slučajeve “otkrivanja terorista” kako bi se kompromitirala neka zajednica ili politika. Među legendama koje se prepričavaju u obavještajnim krugovima u Bosni i Hercegovini ima i ona o jednom bivšem visokom zvaničniku SDBBiH, koji bi, baveći se podacima o neprijateljskom djelovanju, znao teatralno podići papir s informacijom i objaviti zaključak: “Koleeege moje, ja ovdje prepoznajem rukopis jedne strane, dobro poznate  službe.”

Tako i ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na “rukopis” iz operacije kad je 2007. srbijanska BIA u pećini na planini Ninaji iznad Novog Pazara “nakon dojave otkrila” veliku količinu oružja i municije za čije je posjedovanje optužila grupu sandžačkih selefija. Na suđenju 2009. oni su osuđeni na 42 godine zatvora jer im je dokazano da su namjeravali izvoditi terorističke napade po Sandžaku, Beogradu i širom Srbije te likvidirati muftiju Zukorlića. Na suđenju se ispostavilo da je oružje iz vojnih magacina, ali nije rasvijetljeno kako su selefije došle do njega, ni riječi o krađi! Suđenje je rezultiralo potpunim raskolom u Islamskoj zajednici Srbije i političkom rukovodstvu Bošnjaka, a selefijski pokret sasvim je inkriminiran. Još prije toga vjerovalo se da je taj pokret sasvim pod kontrolom BIA-e, koja ga instrumentalizira za destabilizaciju muslimanske zajednice u Srbiji. Ukratko, može se reći da je ta operacija srbijanske službe sasvim uspjela.

Ovo što se dogodilo SOA-i djeluje kao fijasko neuspješne imitacije. Iako ima indikatora da ni srbijanska služba, ili barem MUP RS-a, nisu sasvim nevini u čitavoj stvari. Naime, oružje je H. Č. trebao preuzeti u Doboju, pa je umjesno pitanje ko ga je pripremio za tu priliku i iz kojeg arsenala. Također, odavno je evidentna koordinacija između čelnika bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, Dodika i Čovića, u vezi sa svim pitanjima, često štetnim po Bosnu i Hercegovinu, pa zašto ne i sada? U svemu se nikako ne može isključiti utjecaj centrala u Beogradu i Zagrebu.

Kad smo kod toga, nakon “afere vrbovanja selefija” objektivno se može očekivati i neka nova, s druge strane. Vrlo je teško objektivno procjenjivati koliko je i s kakvim namjerama prisutna bilo koja strana agentura u Bosni i Hercegovini. Može se baratati samo zvaničnim podacima. A oni govore da je odnedavno u Ambasadi Srbije u Sarajevu stacioniran tim s vrlo jakim “bezbednjačkim” biografijama.  U Ambasadi u Sarajevu jest Goran Živaljević, iskusan službenik BIA-e, koji se dovodi u vezu s burnim dešavanjima u makedonskom Sobranju. On je tada bio zamjenik srbijanskog ambasadora u Skoplju. Zatim, tu je i Goran Dragović, bivši zapovjednik Žandarmerije Srbije, a sada savjetnik Aleksandra Đorđevića, novog ambasadora Srbije u Bosni i Hercegovini, koji je ranije bio direktor BIA-e!

No, kad je riječ o tekućoj aferi, sad kad je operacija propala, preostaje nam da pratimo kako se klupko odmotava. Ako ne bude zataškavanja s obje, i hrvatske i bosankohercegovačke strane, doći će se do vrlo ozbiljnih i dubokih konflikata u odnosima dvije države, otkrića o stvarnoj politici zapadnog susjeda, ali i nekih članica EU-a koje su i dosad prikriveno podržavale takvu taktiku i strategiju opstruiranja razvoja i opstanka Bosne i Hercegovine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera