Oglasi

Povratak Hrvatske u kasne osamdesete

U društvu još nema ljudi koji su dovoljno utjecajni da političare 'privedu pameti' ili ih natjeraju da sami odu.
Karamarko je svjestan da će ono što je on napravio Kosor neko napraviti njemu, piše autorPixsell/Robert Anić

Piše: Davor Gjenero

Politologu nikad nije bilo teže pisati o političkim procesima u Hrvatskoj, nego ovih mjeseci. Doduše, dramatičnost je ovih procesa prenaglašena, nitko se ne treba bojati zbog izgovorene riječi i konzekvenci toga što „stvara neprijatelje“.

U javnosti prevladava pogrešna usporedba kako današnji procesi sliče onima iz devedesetih, oni su, međutim, sve sličniji onima iz kasnih osamdesetih kad se nitko ničega nije bojao, kad je postalo jasno da režim više nema snage, ali su svejedno svi opčinjeno pratili dugačke političke sjednice raspadajućih foruma i slušali izjave političkih aktera za koje je bilo očito da ne korespondiraju s političkom realnošću.

Tome su slične današnje okolnosti. Svi pokušavaju predvidjeti političke scenarije, naslutiti hoće li Hrvatska na prijevremene izbore još prije ljeta, u ranu jesen ili će se sadašnja administracija nekim čudom održati. Od politologa i ustavnih pravnika očekuje se da racionalno obrazlože vjerojatnost svakog pojedinog scenarija, a političari, oni koji zapravo „odabiru scenarije“, ponašaju se potpuno iracionalno.

Politika je, doduše, djelatnost vezana uz iracionalno, jer se politički proces, dakle, proces usklađivanja interesa i potrage za konsenzusom i kompromisom, odvija u iracionalnom manevarskom prostoru između zakonskog okvira i realnih odnosa političke moći.

Međutim, ovdje se ne radi niti o tom obliku „iracionalnosti“ i „nepredvidivosti“, pa čak niti o onom obliku iracionalnosti kad političari svoje realne osobne interese postavljaju ispred interesa biračkog tijela ili vlastitih stranaka. Ovog puta riječ je o tome da ključni politički lideri do te mjere ne poznaju pravila političkog života, zakonitosti političkog procesa, da svojim postupcima ne rade samo protiv općeg interesa, interesa svoje stranke, nego i protiv vlastita interesa.

Rizik korupcije

Kriza se zaoštrila relativno nenadano. Jedan je tjednik objavio kako je nekoć partnerica, a sada zakonita supruga zamjenika premijera i šefa najveće stranke vladajuće koalicije, u vrijeme dok joj je partner bio u opoziciji, radila kao konzultantica za odnose s javnošću i medije lobista mađarske kompanije MOL, koja je suvlasnik hrvatske kompanije INA, a koja je s drugim suvlasnikom - hrvatskom državom - u arbitražnim sporovima vezanima uz upravljačka prava u toj kompaniji. Lobist, o kojem je riječ, čovjek je pod krivičnim istragama u Hrvatskoj, i za potpredsjednika Karamarka moglo bi biti sporno druženje s njim, ali posao njegove žene, koji je prekinut prije nego što je Karamarko ušao u Vladu, ne čini se pretjerano spornim.

Postoji li rizik od „sukoba interesa“, odnosno rizik korupcije, procijenit će za to specijalizirano neovisno tijelo i njegov će pravorijek biti obznanjen uskoro, ali čini se ne prije nego što bi Sabor trebao raspravljati o nepovjerenju Karamarku.

U konsolidiranim demokracijama postoji jasan način postupanja u takvim situacijama. Političar, koji se nađe pod sumnjom korupcije i sukoba interesa, odstupit će i time omogućiti dosljednu istragu. Tako je njemački predsjednik Christian Wulff 2012. podnio ostavku zbog „bagatelnih“ optužbi o potkupljenosti zbog toga što je netko platio njegov boravak na munchenskom „Oktoberfestu“.

Naknadno je sudski utvrđeno da to nije bila koruptivna radnja i Wulff je „oprao“ svoje ime, ali je ostao bez predsjedničkog položaja. Takvi su standardi i to je za političare u svijetu cijena „nulte tolerancije“ prema korupciji.

Opozicija je od Tomislava Karamarka najprije zatražila da odstupi zbog afere i sredinom maja formalno pokrenula postupak interpelacije protiv njega kao prvog potpredsjednika Vlade, a onda se tom zahtjevu pridružio i HDZ-ov koalicijski partner Most. U početku Karamarko je računao da može „preživjeti“ interpelaciju, čak i ako je podupire Most, jer da bi mu se izglasovalo nepovjerenje opozicija mora okupiti većinu od barem 76 saborskih zastupnika. To nije jednostavno, čak ni s većinom Mostovih ruku u parlamentu. Međutim, sukob koji se zapodjeo između njega i kolege mu, drugog potpredsjednika Vlade, Bože Petrova, šefa Mosta, ubrzao je unutarnje procese, javnost je Karamarka praktički jedinstveno prepoznala kao uzročnika sukoba i kao s pravom sumnjiva zbog rizika korupcije.

U racionalnom životu u takvim bi se okolnostima Karamarko odmah povukao iz Vlade i tako izbjegao sramoćenje izglasavanjem nepovjerenja u Saboru, koje bi se u sadašnjim okolnostima gotovo sigurno dogodilo. Umjesto da sam odstupi, odlučio je, i vodstvo stranke ga je pritom podržalo, da pokrene postupak rušenja predsjednika Vlade Oreškovića kojeg je sam odabrao.

Ako padne Vlada, pada i koalicija

Ako padne premijer, pala je i Vlada i onda nema smisla glasovati o nepovjerenju njenom potpredsjedniku, bila je Karamarkova računica. Međutim, ako Vlada padne, pada i koalicija, a zemlja je na korak do novih parlamentarnih izbora. Birači, protivno uvjerenju političara i medija, nikad ne žele prijevremene izbore, nego uvijek očekuju da oni kojima su na izborima povjerili mandat, taj mandat od četiri godine odrade do kraja, da se brinu o kompromisima i o tome da ostvare što veći dio svog programa.

Zato na prijevremenim izborima uvijek doživljava poraz onaj kojeg birači prepoznaju kao krivca za to što su morali na nove izbore. Dakle, zakonomjerno, gurajući svoju stranku prema prijevremenim izborima, Karamarko je gura i prema izbornom porazu i novom četverogodišnjem mandatu u opoziciji.

Iracionalno je od šefa stranke ne odstupiti s položaja i gurnuti vlastitu stranku prema porazu. Naime, jasno je da se nakon poraza on neće moći održati niti na čelu stranke, nego da će, ako se stranka nađe u toj situaciji, biti „najuren“.

U konsolidiranim demokracijama stranke se brinu o tome da njihovi lideri, nakon dionice na stranačkom vrhu, imaju nekakav „zlatni padobran“, osiguran ulazak u „novu karijeru“. Svojoj prethodnici, Jadranki Kosor, koja je s obzirom na okolnosti u periodu 2009-11. bila uspješna predsjednica Vlade i koja je osigurala da nakon Sanaderova odlaska ne dođe do raspada HDZ-a, poslije izbornog poraza, koji je bio neizbježan, Karamarko nije osigurao „meko prizemljenje“. Nakon što ju je pobijedio na unutarstranačkim izborima, istjerao ju je iz stranke, a ona je svoj politički život završila kao jedna od najprepoznatljvijih neovisnih saborskih zastupnica.

Svaka ozbiljna konzervativna stranka osigurala bi joj, na primjer, mjesto u Europskom parlamentu, pogotovo zbog priljubljenosti bivše premijerke u europskim institucijama. Karamarko je svjestan da će ono što je on napravio gospođi Kosor netko napraviti njemu, i to čim padne sa stranačkog trona. Zato se pod svaku cijenu nastoji još neko vrijeme održati na njemu.

Bivši predsjednik Mesić neki je dan, u svom stilu, rekao kako je Karamarko politički mrtav, ali da toga sam još nije svjestan. Uvijek duhoviti Mesić, međutim, nije posve u pravu – Karamarko je toga itekako svjestan, ali se ponaša kao da nije i svoje stranačke kolege pokušava uvjeriti kako je živ, jer kad oni shvate da više nije živ, njegov će politički put biti brutalno zaustavljen.

Nekoliko scenarija za Hrvatsku

Nekoliko se scenarija sada otvara pred Hrvatskom: jedan je da se izbori raspišu „glavom bez obzira“, već za kraj 7. mjeseca. To bi bilo moguće samo ako bi 76 parlamentarnih zastupnika glasovalo za raspuštanje Sabora.

Tada predsjednica Republike mora izbore raspisati za najranije 30 dana, a najkasnije 60 dana od raspuštanja Sabora. Ako bi se Sabor raspustio 17. juna, izbori bi mogli biti najranije 24. jula, a najkasnije 14. augusta. Pomicanjem dana raspuštanja Sabora i izbori bi se odmicali dalje u august, koji je zbog godišnjih odmora posve neprimjeren za njihovo održavanje. Iako su zastupnici Laburističke stranke uložili inicijativu za donošenje odluke o raspuštanju, pitanje je kad će je saborsko predsjedništvo staviti na dnevni red, a još je veće pitanje hoće li se skupiti 76 glasova za takvu odluku.

Drugi je scenarij izglasavanje nepovjerenja premijeru Oreškoviću. Karamarko i njemu vjerni predsjednik Sabora, akademik Željko Reiner, nastoje to glasovanje staviti na dnevni red Sabora prije onoga koje bi definitivno „dekapitiralo“ Karamarka.

Iako je Karamarko dobio potpise potrebnih četrdesetak zastupnika HDZ-a za pokretanje inicijative za Oreškovićev opoziv, dan nakon njena pokretanja probudili su se snažni glasovi protiv nje. Očito je da Europska pučka stranka, savez demokršćanskih i narodnjačkih stranaka u Europskom parlamentu, snažno podupire Oreškovića i odriče potporu Karamarku. Uz Oreškovića su stali HDZ-ovi europarlamentarci i nekolicina prepoznatljivih, ali neutjecajnih zastupnika (poput Miroslava Tuđmana i generala Damira Krstićevića), a stidljivo se počinju javljati i izrazi „rezerve“  nekih koji se nikako ne žele odreći ambicija u domaćem stranačkom životu.

Tjedan će dana procesi u HDZ-u „vriti“, a onda će se vidjeti hoće li pobijediti Karamarkov smjer kolektivnog samoubojstva, ili će se pojaviti netko spreman „maknuti vođu“.

Pobijedi li Karamarko i ako pritom Sabor ne donese odluku o samoraspuštanju, tada predsjednica Republike može pokušati potaknuti formiranje nove parlamentarne većine, dodjeljujući, na primjer, mandat za sastavljanje Vlade šefu opozicije Zoranu Milanoviću. Ako to ovaj odbije, predsjednica može pokušati mandat dati politički neutralnom stručnjaku, koji bi formirao ekspertnu vladu, s mandatom od, na primjer, nešto manje od  godine dana, do lokalnih izbora u maju, kad bi se mogli raspisati i parlamentarni.

Naredna godina ekonomski teška

Hrvatska, gubi godinu, koja je bez izbora, u kojoj je na nju relativno mali pritisak duga koji dolazi na naplatu, a ako u ovoj godini ne smanji deficit, ne zauzda i ne počne smanjivati javni dug i ne pripremi uvjete za njegovu olakšanu otplatu iduće godine, iduća bi godina mogla biti ekonomski izrazito teška.

Izbori su golem rizik, jer je vrlo vjerojatno da ćemo nakon njih dobiti otprilike jednak sastav parlamenta kakav je i danas, što znači da se ne bi mogla formirati neka stabilna politička većina. Hrvatska je zapala u spiralu međusobnih neproduktivnih političkih sukoba, pa političari, umjesto da uspostavljaju stabilnost i kompromise, što bi im morao biti temeljni posao, samo povećavaju neizvjesnost i otežavaju postizanje kompromisa.

Paradoksalno, kratkoročno to ne dovodi do ekonomske krize. Dapače, od jeseni prošle godine, kad je zapravo prestala funkcionirati Milanovićeva vlada, privatni sektor u ekonomiji bilježi stalan rast, skroman, doduše, ali zasnovan na zdravim temeljima.

Hrvatska, ipak, još nije takvo društvo koje bi moglo funkcionirati i bez stabilne države, a u društvu još nema dionika koji bi bili dovoljno utjecajni da političare „privedu pameti“ ili ih natjeraju da sami odu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.