‘Potrošači nisu svjesni da smo mi robovi u plastenicima’

Migranti postavljaju najlone u plasteniku. Zaposlenje bez ugovora je ilegalno po zakonu ali radnici bez plata čine glavninu radne snage u Almeriji (Anadolija)

Maruf Osman, 23-godišnji muškarac iz Gane, pokazuje na naselje iza njega od cementa i cerade koje podsjeća na sirotinjsko naselje, na suhom komadu puste zemlje izvan malog San Isidroa u Almeriji, južnoj španskoj pokrajini u kojoj je smještena najveća koncentracija plastenika na svijetu.

„Čak ni u svojoj državi“, kaže on, „nikada nisam živio u ovakvom mjestu.“

Smrad se osjeća u zraku; na podu je korišteni toalet papir, otpad i komadi plastike.

Mačke lutalice trče po smeću.

U blizini, migrant u dresu liverpulskog fudbalskog kluba čuči iza grmlja.

Sa obje strane naselja, mliječnobijelo prostranstvo almerijskih plastenika s voćem i povrćem dominira pejzažem, od podnožja Sierra Nevade do Sredozemnog mora.

Prekrivajući više od 31 000 hektara (76 000 jutara) i vidljivo iz svemira, almerijsko „more plastike“ proizvodi blizu 3,5 miliona tona voća i povrća godišnje.

Prema podacima regionalne kompanije za distribuciju Agrosol, 61 posto almerijske proizvodnje se izvozi, od čega je 99,8 posto namijenjeno Evropi – Holandija (13,55 posto), Francuska (13,5 posto) i Velika Britanija (11,4 posto) su glavna tržišta.

S Brexitom na pomolu, farmeri se pripremaju za visoke britanske poreze na uvoz, što će podići troškove proizvodnje i sniziti cijene proizvoda na nesigurnom tržištu koji godišnje donosi 274 miliona eura (300 miliona dolara).

Gledana odozgo, nevjerovatna geometrija almerijskih plastenika liči na naučnu fantastiku: ogroman, futuristički model strukturalne simetrije koji uzgaja voće i povrće po metričkim tonama na zemlji u kojoj je voda oskudna, zemlja spržena i sunce zasljepljujuće.

U stvarnosti, ono što španski ekonomisti nazivaju almerijskim „ekonomskim čudom“ gotovo u potpunosti ovisi o nevidljivim, potrošnim i često ilegalno zaposlenim radnicima migrantima poput Marufa, koji težački rade na 40 stepeni Celzijusa i u uslovima ekstremne vlažnosti zraka.

Prekrivajući više od 31 000 hektara i vidljivo iz svemira, almerijsko 'more plastike' proizvodi blizu 3,5 miliona tona voća i povrća godišnje

Onim danima kada nađe posao, Maruf provodi osam sati do struka u kulturama prekrivenim pesticidima bez zaštitne opreme.

Noću spava u pretrpanim sobama priljubljen uz osobu do sebe, kao i hiljade drugih radnika migranata zbijenih u sumornim barakama poput San Isidroa razbacanim po regiji, bez struje ili sanitarnih uslova.

Maruf je stigao u Almeriju prije šest mjeseci nakon što je stigao do Evrope brodom preko Lampeduse. Budući da u Italiji nije bilo mnogo prilika za zaposlenje, otputovao je u Valenciju da bere narandže, a potom u Almeriju da traži posao u plastenicima.

Ovdje živi u betonskom objektu bez vrata i prozora sa još pet drugih ljudi.

U najboljem slučaju, uspije pronaći posao jedan ili dva dana u sedmici tokom sezone berbe.

Kada ga nazovu roditelji u Gani, bude ga stid i laže o životu u Evropi.

„Ne želim da me vide u ovakvom okruženju“, kaže on. „Plakat će. Reći će ‘zašto živiš tako?'“

Porodice i djeca žive u naseljima u blizini plastenika, gdje su uslovi užasni, bez tekuće vode, struje ili sanitarnih uslova

Dok on govori, iz betonskog objekta se pojavljuju još dvojica muškaraca iz Gane.

Peru ruke iz pocrnjelog lonca okačenog iznad logorske vatre. Uranjajući limenu šolju u lonac, dijele gutljaje vode.

Na obližnjem plasteniku, neko je napisao grafit „prava za radnike“ na španskom.

Marokansko dijete luta samo po pustari pored gomile slupanih boca. U blizini, jedan se migrant ljulja naprijed nazad – izgleda da je pijan.

„Imamo mnogo problema sa alkoholizmom ovdje“, kaže Jose Garcia iz nezavisnog almerijskog sindikata (SOC-SAT) i lobističke grupe koja nudi pravne savjete migrantima i bori se sa lokalnim poljoprivrednim kompanijama za osnovne radničke plate i sigurnosne protokole.

„Dosada, depresija, sve to uzima svoj danak“, kaže on, gledajući u muškarca koji se sada oslonio na drvo.

Tri migranta hodaju po naselju smještenom izvan malog grada San Isidroa

Prema riječima Garcije, u kampu San Isidro živi približno 300 stanovnika, među njima petero djece, a širom regije postoje 62 slična naselja.

„Procjenjujemo da bi moglo biti oko 100 000 radnika u polju…93 posto poljoprivrednih radnika – plaćenih radnika – je u neizvjesnim uslovima.“

SOC je 2013. ispregovarao minimalnu dnevnicu od 46,72 eura (52,21 dolara) za radnike. Ali vlasnici plastenika je još nisu počeli primjenjivati.

Zaposlenje bez ugovora je, po zakonu, ovdje ilegalno.

Ali almerijska radna snaga i migranti su često nezvanično zaposleni, plaćaju ih kešom na licu mjesta za specifičan rad otprilike 35 eura (38,36 dolara) dnevno.

„Puno je ovdje patnje“, kaže 23-godišnji Marokanac Abdul Wahjid, još jedan stanovnik kampa. „Voljeli bismo živjeti na drugom mjestu, ali nemamo [radne] papire – dozvolu – i nemamo novca da se preselimo.“

Naselje smješteno izvan San Isidroa koje udomljava više od 200 radnika

Glasnogovornik španskog Ministarstva za poljoprivredu, ribarstvo i hranu kazao je Al Jazeeri da vlada provodi zdravstvene i sigurnosne regulative i izvodi redovne radne inspekcije.

Neregularnosti bi trebale biti prijavljene, iako „neki izolirani slučaj ne može biti razmatran“, kazao je glasnogovornik.

U pogledu upotrebe pesticida, iz ministarstva su rekli da po zakonu moraju biti zadovoljeni sigurnosni standardi i da se mora nositi zaštitna oprema kada se radi s hemikalijama.

Ali u regiji se ne može vidjeti mnogo dokaza o ovom zakonu.

Kažu da odobrenje španske vlade da podigne minimalnu dnevnicu za 22,3 posto za 2019. donosi dobrobiti za približno 2,5 miliona radnika iz svih sektora – uključujući i poljoprivrednu industriju – i pomaže „prevenirati siromaštvo na poslu, popraviti standarde života najmanje plaćenih ljudi“, rekao je glasnogovornik.

Pa ipak, ovo i dalje ne adresira almerijsku upotrebu rada nedokumentovanih migranata koje plaćaju manje od minimalne dnevnice ili užasne uslove u kojima mnogi radnici u plastenicima žive.

Težak je put do legalnog zaposlenja.

Jedan čovjek koji je upoznat s ovim procesom je Spitou Mendy, 56-godišnji senegalski predsjednik sindikata SOC, prevodilac i radnik u plasteniku.

Prvobitno je bio nastavnik uveliko uključen u koordinaciju sindikata u Senegalu, a stigao je u Almeriju 2001.

Danas živi sam u malom, oskudno namještenom stanu u gradu. Kasno je poslijepodne i tek je završio svoju smjenu u plasteniku.

Višak proizvoda se često daje životinjama da jedu

Trljajući umorne oči, navlači roletne u dnevnoj sobi, blokirajući sunčevu svjetlost spolja.

„Kada migrant dođe u Španiju, mora čekati tri godine da bi mogao aplicirati za radnu dozvolu“, objašnjava on. „Izvan te dozvole nema ništa, nevidljivi su. [Radnici su] kao objekt koji treba biti skriven.“

Ovaj period čekanja se zove „društveni korijeni“ i osmišljen je tako da dokaže imigracionim vlastima da je pojedinac počeo graditi život u Španiji s namjerom da se stalno nastani.

Legalno zaposlenje također zahtijeva sponzorstvo predradne dozvole od šefa kompanije.

„[Migranti] poduzimaju veliki rizik jer ako se nešto desi u plasteniku dok rade nemaju pristup zdravstvenom sistemu.“

„Mogu [takođe] biti u pravoj nevolji, jer pravno [ne bi trebali] raditi.“

„Izloženi smo rizicima kao što su pesticidi. Mi udišemo proizvode koji se koriste za pomor buba u plasteniku. Nemamo nikoga ko bi nam rekao: ‘Ovo je opasno za vas.’

„Ljudi se plaše, ali se više plaše da ih šefovi ne otpuste.“

„Ljudi umiru u plasteniku jer nemaju zaštite…U konačnici se žrtvuje radnik da bi dobro upakovan proizvod stigao do supermarketa.“

Spitou Mendy, 56-godišnji senegalski radnik iz staklenika, također je vođa sindikata

Nezavisna studija trovanja pesticidom antiholinesterazom u Almeriji koju je proveo Odsjek pravne medicine i toksikologije Univerziteta u Granadi otkrio je 597 slučajeva izloženosti pesticidima između januara 2000. i decembra 2006.

Tačne cifre za broj ljudi koji su umrli od bolesti povezanih sa uslovima rada nisu dostupne ali SOC je pomogao da se najnoviji slučaj iznese na vidjelo.

Dvadesetsedmogodišnji marokanski radnik identifikovan kao MEB umro je 18. januara 2019, nakon što su ga sedmicu mučili bolovi u stomaku.

Biopsija koju je izvršio Institut za pravnu medicinu (IML) iz Almerije potvrdila je da je umro od trovanja.

Vlasnici plastenika Kop Agro odbili su komentarisati u to vrijeme, navodeći manjak informacija u vrijeme njegove smrti, i nisu dali izjavu do danas.

Za migrante bez ugovora koji traže posao dan počinje u četiri ujutro.

Mračno je u malom gradu Las Noriasu De Dazi. Duž glavne ulice, prodavnice i barovi su zatvoreni. Hladan vjetar bije s obale.

Mala grupa Marokanaca i muškaraca iz zapadne Afrike u upadljivim jaknama okuplja se na kružnim tokovima i uličnim ćoškovima dok mali bijeli kombiji i auti prolaze pored. Brzo se sitsnu unutar vozila, nestajući u križanju puteva i traka koji vode do plastenika.

Nekoliko radnika migranata s kojima je Al Jazeera razgovarala reklo je da ne viđaju šefove za koje rade, samo upravitelje koji ih pokupe, nadziru dnevne zadatke, a potom ih vraćaju na isto mjesto.

Menadžeri isto tako rijetko zapošljavaju nove ljude, favorizirajući male grupe s kojima imaju iskustva od ranije.

Za novopridošle u Almeriju, to može značiti sedmice ili mjesece kada ne rade ništa.

Do 9:30 ujutro, La Mojonera, još jedan uspavani priobalni grad, vraća se u život.

Grupe migranata stoje na ulicama almerijskih gradova i sela, u nadi da će ih pokupiti da rade taj dan

Grupa mladića s Malija i Obale slonovače vrzmala se dugo nakon izlaska sunca na glavnom kružnom toku, nadajući se poslu.

Uskoro odustaju, i vraćaju se u iznajmljeni smještaj: trosoban stan bez prozora koji dijeli deset ljudi, sa napuknutim zidovima i teškim čeličnim vratima nasuprot postrojenja za proizvodnju pesticida.

Unutra je zrak ustajao.

Muškarci su iscrpljeni. Sjede na oronulim sofama i stolicama dok se na TV-u prikazuje fudbalska utakmica, a slika igra i zapinje.

Kako se primiče sredina dana, pojavljuju se drugi, umornih očiju i nesigurni.

Daouda Diabete (24) sa Obale slonovače došao je u Almeriju prije četiri mjeseca iz Italije.

On je dobro obučen, sa savršeno bijelim patikama, i nervozno se premješta na sofi dok govori.

„Ima šefova koji vam daju dva ili tri dana posla bez papira, zavisi. Ali nakon tog, puštaju vas.“

„Ako imate papire možete dobiti mali ugovor i na taj način se možete snaći. Probudite se u 4 ujutro i idete tražiti posao. Ne smijete ostati kući – ako ostanete kući, nećete dobiti posao.“

Daouda Diabete, 24-godišnji radnik iz Obale slonovače, došao je u Almeriju prije četiri mjeseca iz Italije

Martin Caraher, profesor politike ishrane i zdravstva na Gradskom univerzitetu u Londonu kaže da su radnici kao što je Diabete „dvostruko ugroženi“.

„Ugroženi su zbog niskih dnevnica i zato što su migranti.“

„Ljudi u Velikoj Britaniji nisu toga ni svjesni. Ljudi su trenutno fokusirani na održivost – s pravom. Ali za izvjesne proizvode kao što je kafa, imaju neki osjećaj pravednosti u lancu ishrane i pretpostavljaju da je za ostatak uredu. Ali nije.“

Kao i za radnike migrante, život je nepredvidiv za neke od almerijskih farmera.

Avelino Mana (56) posjeduje plastenik već 30 godina, a 23 godine od tog uzgaja tikvice.

Vrijeme je berbe i čitav njegov usjev je namijenjen za Englesku preko kompanije za izvoz i distribuciju Mayes Exportation, koja opskrbljuje britanski supermarket Sainsbury's.

Avelino Mana, 56-godišnjak, posjeduje svoj plastenik već 30 godina, a 23 godine uzgaja tikvice

Unutar njegovog ogromnog plastenika, zrak je težak.

Gusta vegetacija se uzdiže do visine struka, prekrivajući 30 000 kvadratnih metara (323 000 kvadratnih stopa).

Uprkos veličini plastenika, Mana kaže da su njegova tri marokanska uposlenika s ugovorom, od kojih jedan radi za njega 22 godine, i on sam, sve što mu je potrebno.

Postepeno rastući troškovi proizvodnje su teško pogodili posao a Brexit će na to još dodatno utjecati, iako on ne može reći u kojoj mjeri.

Mayes, kompanija za distribuciju, „već nam je rekla da će uvoziti manje tikvica. Rekli su mi da će transport u Englesku biti skuplji“, objašnjava on.

„Stvar je u tome da su troškovi kao što su plastika, tlo, radnici, svjetla, sve je skuplje. Ali cijena proizvoda je ista kao i prije 30 godina.“

Mana nikada ne zna za koji iznos tačno će se njegovo povrće prodavati. Cijene diktira šest glavnih almerijskih kompanija za distribuciju, koje kupuju na kilo od lokalnih proizvođača.

Žena radi u Maninom plasteniku i prikuplja tikvice

Potom ih prodaju supermarketima, često pružajući transport i logistiku potrebnu da bi stigli do polica evropskih marketa.

Profitne marže distributera, kada ih pritisnu rastući logistički troškovi, snižavaju cijene proizvoda. Ali bez ovih kompanija, većina vlasnika plastenika nema kapital ili uslove potrebne da rade sami.

„Drže nas u šaci“, kaže Mana, rugajući se.

Trenutno njegove tikvice kupuje Mayes za približno 35 centi po kilogramu (0,38 dolara). U britanskom supermarketu će ih prodavati za otprilike 1 euro (1,10 dolara) po komadu, što iznosi oko 8 eura (8,79 dolara) po kilogramu.

„To je poštena cijena za dobar proizvod“, kaže Mana. Iako je on nikada neće vidjeti.

Na ulazu u plastenik parkiran je Mayesov kombi koji čeka da ga napune.

Unutra, Mana i njegovi radnici idu od stabljike do stabljike, režući tikvice nožem i tovareći ih na ručna kolica.

U obližnjem gradu El Ejidu, na autoputu koji povezuje Almeriju sa sjeverom Španije, smještena su skladišta za mnoge od glavnih kompanija za distribuciju u regiji: Gongora Export S L, Gonzalez Bonilla S L, Ica, Mr Roger, Agroponiente i La Union. 

Svih šest glavnih almerijskih kompanija za distribuciju odbilo je razgovarati za potrebe ovog članka.

U skladištu La Unionu. Većina ovih proizvoda će biti otpremljena u evropske države. U Engleskoj, almerijske paprike, paradajz, dinja, krastavac i tikvice izložene su u supermarketima kao što su Tesco i Sainsbury's

Skladište La Uniona je košnica industrije: sterilno, užurbano i potpuno drugi svijet u odnosu na sumorne uslove života almerijskih radnika migranata.

Mašinerija bruji i melje dok se viljuškar kreće naprijed nazad po podu skladišta.

Uniformisani španski radnici uzvikuju naredbe dok sjajne gajbe paradajza, paprika, tikvica i dinja utovaraju na kamione na ulazu.

Više od 2200 km (1370 milja) dalje, na policama za povrće u supermarketu Sainsbury's na cesti Kingsland, gajbe tikvica razdvojene u zelene mrežaste vrećice pune do vrha dok kupci u najužurbanijem terminu pune svoje korpe.

Na svakoj vrećici piše: „Uzgojio Mayes u Španiji“.

Almerijski proizvodi na susjednim policama također jedva da navode državu i regiju u kojoj su uzgojeni.

Ne spominju se nezavisni plastenici poput Manainog iz kojih su kupljeni po najnižim cijenama.

Svi tragovi osiromašene migrantske radne snage i jadnih naselja u kojima spavaju su saprani.

Glasnogovornik Sainsbury'sa nije odgovorio na pitanje zašto naljepnica na proizvodima ne navodi tačno porijeklo, već je rekao Al Jazeeri da je od 2015, ova kompanija i druge finansirala i podržala španske dobavljačke forume za etičnu trgovinu.

Timovi Sainsbury'sa posjećuju dobavljačke svakih nekoliko sedmica da prate kako oni zadovoljavaju principe kodeksa ponašanja kompanije za etičnu trgovinu, dodao je glasnogovornik.

„[Dobavljači] moraju također pokazati kontinuirano poboljšanje u dobrobiti radnika i izvijestiti nas o svom napretku protiv vlastitog kodeksa ponašanja.“

Muškarac gleda cijene na aukcijskoj prodaji povrća u distributerskoj kompaniji La Union

Britanski supermarketi ostaju većinom nejasni u vezi količine uvoza, porijekla proizvoda, prihoda i strategija distribucije po marketima.

Tesco je objavio ove „komercijalno osjetljive informacije“.

Sainsbury's je izazvao bijes britanskog regulatornog tijela Finansijskog izvjestilačkog vijeća 2015. jer je odbio objaviti prihod dobavljača.

Glasnogovornik Tescoa je rekao da je kompanija „svjesna rizika koji okružuju zaposlenje radnika migranata u južnoj Španiji“, ali sarađuje sa uzgajivačima, dobavljačima i španskim dobavljačkim forumima o etičnoj trgovini da osiguraju „dobre standarde“.

Glasnogovornik je dodao da Tesco koristi listu odobrenih dobavljača, koju godišnje kontrolišu „nezavisne stranke“, i da redovno posjećuje dobavljače.

Međutim, Tesco također izostavlja specifične informacije o dobavljaču na naljepnicama, što znači da savjesni potrošači ne mogu donijeti informisane odluke o kupovini.

Ovaj manjak transparentnosti dok proizvodi prelaze od plastenika do stola je, prema Spitou Mendyju, senegalskom vođi sindikata, ključni za uspjeh distributerskih kompanija.

Oni definiraju almerijski ekonomski model kao i kontinuirani prosperitet supermarketa koje opsrbljuju.

„Potrošači nisu svjesni“, kaže on, „da smo mi robovi u plastenicima“.

Izvor: Al Jazeera