Potraga za bh. ratnom siročadi u Srbiji

Udruženja žrtava i borci za ljudska prava tragaju za bošnjačkom djecom koja su odvedena u Srbiju nakon što su im roditelji ubijeni u ratu.

Bakira Hasečić, Djeca, Siročad, Rat, BiH, Srbija
Hasečić: Nekoj djeci je promijenjen identitet [Anadolija]

Više od 20 godina od početka rata u  Bosni i Hercegovini, udruženja žrtava i borci za ljudska prava tragaju za ratnom siročadi koja su tokom rata odvedena u Srbiju, gdje je nekima od njih navodno nametnut novi identitet, prenosi agencija Anadolija.

Predsjednica udruženja  Žena – žrtva rata Bakira Hasečić, kazala je u razgovoru za ovu agenciju da je mnogo djece iz BiH tokom rata odvedeno u Srbiju. Riječ je, pojašnjava, o djeci čiji su roditelji stradali ili su čak cijele porodice ubijene.

Vjeruju da nije usamljen poznati slučaj Senide Bećirović, koja je kao beba nestala u maju 1992. godine, kada su u njeno mjesto Caparde kraj Kalesije, ušle srpske vojne snage, da bi 16 godina kasnije bila pronađena u domu porodice Janković u Beogradu, pod imenom Mila Janković.

Djeca iz Višegrada

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji također se uključio u potragu za djecom iz BiH. Predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji Sonja Biserko ističe kako je, očito, bilo dosta slučajeva odvođenja djece iz BiH u Srbiju.

''Da, posebno iz ovih mjesta oko Drine, recimo, iz Višegrada. Tu su decu dovodili ovde, stavljali ih u ta sirotišta, onda u te hraniteljske porodice... Neka od te dece su vraćena u Bosnu, ali najveći deo njih je upućen u nekakve porodice. Mi ne znamo koji je broj te dece. To je, svakako, tema kojoj tek predstoji istraživački rad. Potreban je čitav tim koji bi se samo bavio istraživanjem tragova gde su ta deca, na kraju, završila. Ta deca sada imaju najmanje 20 godina. Mnoga od njih i više. To je jedan vrlo zahtevan posao. Mnoga od te dece i ne znaju ko su i šta su, razumete'', priča Biserko.

Aktivisti udruženja Žena – žrtva rata uspjeli su nakon dvije decenije doći do nekadašnje socijalne radnice u Crvenom križu Jugoslavije Nevenke Uzelac, koja im je otkrila detalje o prebacivanju samo neke djece iz Višegrada u Beograd.

''Djeca su odvođena u Srbiju. Primana u prihvatne centre. Kod nekih je promijenjen identitet i pokrštavana su... Znamo da su se izdavale krštenice za njih. Uzelac je priznala da je u Beograd odvela braću Emira i Elvina Gušu, koji su se kasnije vratili u BiH, djevojčicu Mirsadu Dizdarević, koju je poslije preuzela polusestra Habiba Rašić, udata za Srbina negdje kod Beograda, kao i muško dijete od deset mjeseci", kazuje Hasečić.

"No, odvedena je još i jedna djevojčica od godinu i pol. Međutim, ni do danas ne znamo šta je sa dječakom koji je odveden kada je imao samo deset mjeseci i tom djevojčicom od godinu i pol'', kazala je Hasečić za Anadoliju, pokazujući fotografije neke od djece koja su odvođena u Srbiju.

''Vjerujte, već dugo ne spavam razmišljajući o toj našoj djeci, šta je sa njima, hoće li ikada saznati istinu'', kaže ona.

Nadalje, otkriva da je Uzelac posjetila udruženje Žena – žrtva rata u Sarajevu, gdje je govorila o bošnjačkoj djeci koja su odvođena u Srbiju. Otkrila je, tvrdi Hasečić, da je u Srbiji vidjela prihvatne centre gdje je bilo mnogo djece iz BiH. Neka su bila i ranjena. Za petero djece iz Višegrada je navela da su, navodno, 1992. godine pronađena u Dobrunu.

''Sumnjamo da beba od deset mjeseci, koju Uzelac spominje, potječe iz jedne bošnjačke porodice u Višegradu. Svi članovi te porodice su ubijeni … Indikativno, kada smo Uzelac pokazali fotografiju te nestale muške bebe iz Višegrada, ona je pala u nesvijest i pozlilo joj je. Jednostavno, žena je doživjela šok. Kao da se suočila s najmračnijom istinom. Nakon toga je obećala da će nam pomoći da se otkrije istina o nestaloj djeci, odnosno da se sazna gdje su ona danas. I, zaista, uradila je neke stvari, uključila se u potragu'', nastavila je Hasečić.

Hraniteljske porodice

Uzelac je u iskazu datom aktivistima udruženja Žena – žrtva rata  tvrdila da je, zajedno sa međunarodnim volonterima Gilbertom Despichtom i Lionelom Surrelom, djecu izvukla iz Višegrada i predala ih u Dom za nezbrinutu djecu u Beogradu  21. augusta 1992. godine. Dan kasnije sastavila je i izvještaj o tome. Htjela je, kako je isticala, samo da spasi djecu.

''Želim napomenuti za bebu koju sam ja preuzela i predala u Dom za nezbrinutu djecu, da je iz Doma data u hraniteljsku porodicu u Beogradu'', navedeno je u izjavi koju je potpisala Uzelac.

Prema izvještaju američke novinarke Nine Bernstein od 29. augusta 1992. godine, među mentalno bolesnim osobama u Zavodu u Višegradu bilo je i ''petero normalne muslimanske djece između 10 mjeseci i sedam godina starosti, siročadi, ili izgubljene djece koju su u ustanovi ostavile lokalne srpske vlasti''. Jednu bebu, kako je navedeno, u naručju je držala mentalno oboljela osoba.

Bernstein, danas novinarka New York Timesa, tada je, također, napisala da se djeca ''sad nalaze u dva čista i sunčana beogradska sirotišta''.

''Izvještaj kaže da su roditelji dvije bebe nepoznati. Dječaka od otprilike deset mjeseci nazvali su Goran Nikolić, po srpskom borcu koji ga je pronašao u borbi. Isto tako, petnaestomjesečna djevojčica je nazvana Dragana Veljović. U društvu u kom se muslimani od Srba razlikuju uglavnom po imenima, imena ovu djecu čine Srbima, brišući njihovo vjerovatno muslimansko porijeklo'', napisala je Bernstein u augustu 1992. godine.

Prema informacijama Nevenke Uzelac, djevojčica koja sada nosi prezime Veljović bila je jednu godinu u Domu, a potom je smještena u hraniteljsku porodicu u Beogradu. Dječak, koji sada nosi ime Goran Nikolić, bio je u Domu u Beogradu do 6. juna 1994. godine, nakon čega je smješten u istu porodicu.

''U Domu nisu imali više informacija'', napomenula je Uzelac.

Apel bh. vlastima

Aktivisti Helsinškog odbora uspjeli su utvrditi da je dvoje siročadi iz BiH dato hraniteljima u Srbiji, ali, ne u Beogradu, kako je tvrdila Uzelac, već u jednu srpsku porodicu u Zrenjaninu, 70-tak kilometara sjeverno od prijestolnice.

Kako prenosi Anadolija, prema posljednjim informacijama, hraniteljica je u međuvremenu umrla, a djeca su sa članovima njene porodice najvjerovatnije napustila Srbiju.

''U tom jednom slučaju kojeg smo imali, trag za djecom smo izgubili jer su se primijenile starateljske porodice'', kratko je kazala Biserko, dodajući da je taj slučaj tek otvorio mnoga pitanja oko nestale bosanske djece.

Biserko ukazuje kao su institucije u Srbiji krajnje zatvorene u pogledu pomoći onima koji tragaju za sudbinom nestale ratne siročadi.

''To je prilično, kako da vam kažem, komplikovan proces. Dosta toga se izmenilo u odnosu na ono što je bilo 1992. godine. Izmenili su se ljudi, institucije, potrebno je jako puno istraživati. To je jedan vrlo zahtevan posao koji traži i otvorenost i naklonost naših institucija, uopšte želju ljudi da izađu sa takvim informacijama. A oni nisu otvoreni da se to obelodanjuje, jer će se pokazati da iza toga stoji jedna tamna strana priče. Pazite, to su deca roditelja koji su pobijeni 1992. godine, odmah na početku. Sve je to implicirano sa nekakvim zločinom. Nema interesa da se dođe do tačnog broja te dece'', zaključila je Biserko.

U Gradskom centru za socijalni rad u Beogradu su zainteresiranim stranama rekli da ne mogu dostavljati ''poverljive informacije o korisnicima Gradskog centra za socijalni rad''.

Hasečić je apelirala na institucije BiH da pomognu kako bi se doznala istina o nestaloj bosanskoj siročadi koja se nalaze u Srbiji.

''Tražimo da se neko iz države BiH, iz Federacije BiH, resornih ministarstava, uključi u ovaj postupak. Posebice Tužilaštvo BiH, koje posjeduje kompletnu dokumentaciju u ovom slučaju od kraja 2011. godine. Dostavljene su im slike, izjave, zapisnici... Cilj nam je da podignemo svijest naših političara i institucija, onih koji s zaduženi da pomognu građanima BiH. Želimo da se uključi i Ministarstvo vanjskih poslova BiH na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom. I ovdje je riječ o građanima BiH'', poručila je ona.

Sonja Biserko konstatira da se na primjeru nestale djece i BiH jasno može vidjeti kako su ''posledice tog rata ogromne''.

''Do sada se govorilo o brutalnim zločinima. Ali, posledice razaranje porodica, ti nestanci dece..., to je vrlo ozbiljno. O tome se manje vodilo računa, to su teme koje tek dolaze na dnevni red'', kazala je ona.

Novinarka Bernstein je u  septembru 1992. godine pisala i o Emiru i Elvinu, tada dječacima od sedam, odnosno četiri godine, koji će se kasnije vratiti u BiH, te nepoznatoj sudbini njihove majke Fatime, kao i njihovom oboljelom ocu kojeg su lokalni Srbi optuživali da je ''bio ekstremista''.

Hasečić je kazala kako je kasnije utvrđeno da su srpske snage ubile Fatimu. Dječaci su novinarki iz Amerike sasvim iskreno govorili o užasu Višegrada 1992. godine. Bernstein je, također, navela i kako je tada četverogodišnja djevojčica Mirsada Dizdarević govorila da je u Višegradu bilo ''previše krvi''.

Izvor: Agencije

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.