Potencijalni sukob sunita i šiita opasniji od terorizma

'Bliski istok pretvorio se u filijalu Hladnog rata', piše autor (EPA)

Evropa je u hladnoratovskim decenijama bila područje direktnog sučeljavanja dva ideološki suprotstavljena sveta, poprište njihovih polarizacija i blokovskih okupljanja, ali sve to vreme jedan drugi region je ne manje uspešno provocirao velike i male sile. Bliski istok se, za razliku od Evrope, nije smirio, ali su se prioriteti promenili do neprepoznavanja. Arapsko-izraelski sukob, obeležen sa četiri međusobna rata, potisnut je na periferiju, a u igru su uvedeni neki novi protagonisti, koji su pre koju deceniju bili na marginama regiona. Samo su velike sile i njihove interesne igre trajale manje-više konstantno.

Ako su Kairo i Jerusalim nekada bili ključne adrese konfliktnog Bliskog istoka, epicentri zbivanja su se sa vremenom selili, izbacujući nove regionalne snage i uvodeći u složene jednačine regiona još jednu nepoznatu. Levant su do sada potresali kolonijalni, geostrateški ili energetski konflikti, ali najznačajniji sukob koji danas oblikuje region, određuje politike i destabilizujuće se uvlači u sve pore života opasno je drukčiji od ranijih: suniti protiv šiita. Posle vekova povremenih sukoba i dužih perioda suživota eksplozivno je obnovljen sukob sunita i šiita, iza koga stoje njegovi ključni protagonisti – Saudijska Arabija i Iran. Region je danas definisan sektaškim sukobom, koji bi mogao da bude veća pretnja od terorizma.

Kakve dramatične promene za manje od pola veka! Rijad i Teheran su u prvim decenijama blagodeti od nafte prisno sarađivali da bi sada predstavljali par najvećih rivala i regionalnih neprijatelja koji podržavaju oprečne strane na ratištima Sirije i Jemena, štite dijametralno suprotne političke opcije po Iraku i Libanu. Za razliku od vremena kada su se bliskoistočne države okupljale oko jedne od dve velike sile, danas se Amerika i Rusija u potrazi za uporištima približavaju Saudijcima, odnosno Irancima.

Filijala Hladnog rata

Sledbenici dva najveća krila islama, uprkos istorijskom rivalstvu, nisu u modernoj istoriji bili suočeni sa krizom kakva se danas rasplamsava. Da li se eksplozivno obnavlja šizma otvorena u prvim danima posle smrti poslanika Muhameda 632. godine? Da li sve otvoreniji sukob Saudijske Arabije i Irana preti opštim sukobom sledbenika dva najveća ogranka islama, koji bi podsećao na 30-godišnji rat katolika i protestanata, koji je razarao Evropu 17. veka?

Za razliku od prošlih vremena, kada su regionalne polarizacije bile ideološke i kada je islam bio na meti kako marksista, tako i konzervativaca, verski identitet postaje snažan instrument politike i veza naroda sa svojim vlastima. Iran i Saudijska Arabija postali su personifikacija novih blistokistočnih trendova, podela i okupljanja. U konflikt se neizbežno uvlače globalni i regionalni igrači sa svojim suprotstavljenim interesima: SAD, Rusija, Turska, Izrael. Od kada su u vreme Sueckog rata 1956. istisnuli stare kolonijalne sile – Veliku Britaniju i Francusku – Amerikanci su se nametnuli kao nezaobilazni broker sukoba i mirenja, ključni blokator panarabizma egipatskog predsednika Gamala Abdela Nasera i njegovih naklonosti prema svetu realnog socijalizma.

Bliski istok se pretvorio u filijalu Hladnog rata: SAD je, pre svega, podržavao Izrael i Iran – uz Japan, dva od tri najjača američka uporišta na azijskom tlu. Amerika je pažljivo čuvala naftom bogate konzervativne kraljevine Zaliva i utvrđivala pozicije prozapadne naklonosti Jordana i Libana. Sovjeti su se ušančili u Egiptu, a pobede dva sestrinska krila partije BAAS približile su ih Siriji i Iraku. Zakovana bliskoistočna igra počela je da menja partnere i pravila od kada je ubijeni egipatski predsednik Anvar el-Sadat uoči Oktobarskog rata 1973. proterao hiljade sovjetskih vojnih savetnika, okrenuo se Amerikancima i 1977. potpisao prvi mirovni ugovor neke arapske zemlje sa Izraelom. Globalni balans snaga promenio se na štetu Moskve.

Fokusna tačka nastanka novog Bliskog istoka, novih ratova i savezništava je Islamska revolucija u Iranu 1979, koja je zbacila šaha Rezu Pahlavija. Ništa od tada nije isto. Ajatolah Ruholah Homeini temeljno će promeniti i Bliski istok i svet, a radijacija revolucije danas je dovedena do kulminacije. Homeinijeve vitriolske kritike “Velikog i malog satane” – Amerikanaca i Rusa – obeshrabrile su dve velike sile da se takmiče za naklonost šiitskog vođe, čija je najveća ambicija bila da po regionu izvozi revoluciju i sistem Islamske republike, sasvim jedinstvenu mešavinu teokratije i izborne parlamentarne republike.

Projekt ‘šiitskog polumjeseca’

Amerikanci su u Iranu preko noći dobili žestokog neprijatelja. Pažnja Sovjeta krenula je drugim pravcem: vojnom intervencijom u Avganistanu pokušaće da povrate pozicije izgubljene na Bliskom istoku, a onda će krajem 1980-ih i početkom 1990-ih biti zaokupljeni raspadom SSSR-a, ujedinjenjem Nemačke i prestankom Hladnog rata. Sa nastankom jednopolarnog sveta, SAD je, sa izuzetkom Irana, po Bliskom istoku počeo da zavodi demokratiju izvučenu iz globalnog paketa Pax Americana. Rusi su gotovo potpuno izgubili interes za region u kojem, suštinski, nikada nisu bili omiljeni.

Epoha Džordža Buša mlađeg promenila je mnogo toga i, posle iranske revolucije, može da se smatra drugom fokusnom tačkom koja određuje sudbinu Bliskog istoka. Svojom analfabetskom politikom, poduprtom osionim unilateralizmom, američki predsednik počeo je da proizvodi krize koje su, danas je to valjda sasvim jasno, bile u direktnoj suprotnosti sa onim što se zove nacionalni interes Sjedinjenih Američkih Država. Krize su podigle cenu barela nafte na dotle nezapamćenih 100 dolara, što je Rusiji, kao velikom proizvođaču energenata, omogućilo da za kratko vreme potpuno oporavi svoje finansije i privredu, koja je posle kratkog perioda kleptokratske tranzicije bila na kolenima. Kremlj bi mogao da izda zlatnu povelju Bušu mlađem.

Kako greške, uključujući i strateške, često prate jedna drugu, Buš mlađi je potom invazijom na Irak 2003. godine – pravdanom falsifikovanim “argumentima” o oružju za masovno uništavanje – pomogao usponu još jednog američkog rivala – Irana. Promena vlasti u Bagdadu i povlađivanje šiitskom revanšizmu prema dotle vladajućim sunitima Sadama Huseina širom su otvorili vrata Iranu da krene u realizaciju projekta “šiitskog polumeseca”, koji od Teherana preko Bagdada vodi do Damaska i Bejruta. Otklonjena je velika prepreka širenju šiitskog uticaja.

Kada je 2011. godine Bliski istok zahvatilo Arapsko proleće, Amerikanci i Rusi su, posle kratkog perioda relativne konfuzije, krenuli da političku nestabilnost koriste za sopstvene interese. Amerikanci su čvrsto stali u odbranu monarhija od Maroka do Jordana i Zaliva, nevoljno žrtvujući svog saveznika Hosnija Mubaraka, posle čijeg pada Egipat rastrzavaju unutrašnji politički i ekonomski problemi – do te mere da je faktički abdicirao sa funkcije najuticajnije sile arapskog sveta, prepuštajući je sve agresivnijoj Saudijskoj Arabiji.

Iran kao ‘egzistencijalna prijetnja’

Oporavljena Rusija i ambiciozni Vladimir Putin prepoznali su šansu koju im je ranije pružio kauboj iz Teksasa. Rusi su na sebe uzeli ulogu zaštitnika sirijskog predsednika Bašara al-Asada, kome je pretilo da postane žrtva zapadnog koncepta “promene režima”, što ih je automatski približilo Iranu kao najbližem Asadovom savezniku. Procenjujući da bi bilo kakvi islamistički režimi bili gori od postojećih, Izrael se pažljivo držao dalje od regionalnih plamenova. Intervenisao je povremeno po Siriji, ali fokus izraelske pažnje se sa Arapa prebacio na Iran, koji je u Jerusalimu označen kao “egzistencijalna pretnja”. Ko bi rekao da će Izrael i Iran, koji su 1970-ih radili na projektu zajedničke rakete, danas raketama pretiti jedni drugima?

U igru se vešto ubacila i Turska. Budući da je neuspešno Arapima pokušavala da proda svoj model spoja demokratije i islama, Ankara nije htela da bude pasivni posmatrač regionalnih lomova, u koje su se uključili i Kurdi, rak-rana turske politike. Predsednik Redžep Tajip Erdoan išao je cik-cak linijom. Zamerao se Zapadu što je propuštao hiljade stranih ratnika da preko turske teritorije idu na bojišta Sirije, gde su se pridružili grupi Islamska država Irak i Levant. Zamerao se i što efektivima NATO-a – čiji je Turska član – nije omogućavao logističku podršku za operacije protiv islamista u Iraku i Siriji.

Potom je Turska nesmotreno oborila ruski borbeni Suhoj na granici sirijskog ratišta, što je korak koji je Putin nemilosrdno kaznio zavođenjem raznih sankcija. Kada je uvideo da greška njegovu zemlju košta desetine milijardi dolara, Erdoan se – prvi put u javnom životu – izvinio, a potom krenuo u približavanje Rusiji. Neuspeli puč jula 2016. dodatno je doprineo prekonfiguraciji terena. Erdoan je kao glavnog inspiratora udara označio imama Fethulaha Gilena, koji živi u SAD-u. To što Vašington odbija da ga izruči Turskoj poremetilo je odnose sa Amerikancima, dok je nova bliskost sa Putinom upitna za drugu najveću armiju unutar NATO-a.

Uprkos razlikama u vezi sa Sirijom, posebno sudbinom predsednika Asada, danas Rusija, Turska i Iran predstavljaju jedan pol. Na drugom su Amerika, Saudijska Arabija, Egipat. Amerikanci nisu stvorili sektaški sukob, ali su ga izbacili na površinu, ne sanjajući da će se, zbog okupacije Iraka, deo sunita toliko radikalizovati. Ko je mogao da pretpostavi da će širenje nihilističke ideologije ISIL-a i pohod ekstremista pragmatski spojiti Amerikance i Ruse, da će izazvati najveću seobu izbeglica od vremena Drugog svetskog rata?

Strah od ‘izvoza Khomeinijeve revolucije’

Saudijci i Iranci nastavljaju da se međusobno optužuju. Teheran tvrdi da Saudijci svojim ultrakonzervativnim vahabističkim učenjem “aktivno sponzorišu nasilni ekstremizam”. Rijad uzvraća da je Iran “jedini ratoborni faktor u regionu”, koji izvozi terorizam i destabilizuje Bliski istok. Konflikt nije direktan, ali je konkretan. Iako su se mnogi šiiti pokorili Sadamu učestvujući u ratu protiv šiitskog Irana, a veliki broj sirijskih sunita i danas se bori za Asadov režim u Siriji, koji pripada šiitskoj sekti alavita, strah od “izvoza Homeinijeve revolucije” opčinjava vladare zemalja koje su većinski naseljene sunitima, od Kaira do Rijada. Opsesija Iranom direktno menja političku topografiju Bliskog istoka.

Uz Saudijsku Arabiju, koja pretenduje da bude lider sunitskog sveta, svrstavaju se Egipat, Jordan i saveznici iz Zaliva – Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt i Bahrein. Uz Iran, koji je dominantna šiitska država, staju Irak, Asadov sirijski režim, Hezbolasi u Libanu, Husi u Jemenu. Prekomponovanje ide dotle da Saudijci i Izrael zaboravljaju na decenije sukoba Arapa i Jevreja i stvaraju “neprincipijelnu koaliciju”. Izraelski ministar Juval Štajnic nedavno je otkrio da postoje tajni kontakti sa Rijadom, što je bila prva zvanična potvrda nagađanja o razmeni obaveštajnih podataka i drugim kontaktima o kojima se spekulisalo još od vremena kada su dve zemlje postale najogorčeniji protivnici nuklearnog sporazuma koji je Iran 2015. potpisao sa šest svetskih sila.

U senci svog oca, kralja Salmana bin Abdulaziza, mladi saudijski prestolonaslednik Muhamed bin Salman bi da se obračuna sa Irancima. Kad ne može direktno, onda barem tako što će nauditi njegovim saveznicima po regionu. Libanskog premijera Sada al-Haririja uklonio je jer je procenio da se nedovoljno odlučno suprotstavlja šiitskim Hezbolasima, koji su, uz obilatu pomoć Irana, u Libanu postali država u državi. Budući da nije pobedio u Jemenu, a njegovi puleni su poraženi u Siriji, saudijski dvor pomišljao je da će Izrael ovog puta dovršiti posao započet leta 2006, u vreme kratkotrajnog rata sa Hezbollasima. Izraelci imaju sve razloge da zbog proiranske šiitske milicije brinu za sopstvenu bezbednost, ali neće da budu izvođači Salmanovog rata.

Nova stvarnost Bliskog istoka

Sunitsko-šiitski konflikt direktno je odredio i politike velikih sila. Suniti su Amerikance u vreme Baraka Obame krivili za sopstvenu marginalizaciju po Iraku, a onda su se kritikama pridružili i Saudijci zbog sporazuma sa Iranom. Sa dolaskom Donalda Trampa Vašington je još jednom promenio politiku, pokušavajući da se od optužbi da su pomogli stvaranju ISIL-a odbrane stajući na stranu konzervativnih zalivskih sunita i zauzimajući kurs tvrde konfrontacije prema Teheranu.

Moskva je pažljivo planirala svaku etapu svog bliskoistočnog angažmana. Rusi su preuzeli ulogu patrona šiita, koju su efikasno iskoristili nakon što su vojnom intervencijom u Siriji 2015. direktno spasli Asadov režim. Prvi vojni angažman van granica Rusije od vremena raspada SSSR-a 1991. u korenu je promenio odnos snaga, na kojem je Kremlj prvo kapitalisao vojno, a danas pokušava i diplomatski. Dominacija Amerike je ukinuta. Rusija se na velika vrata vratila na Bliski istok, bez namere da ga napusti.

Sirijski građanski rat, američko-ruske vojne intervencije, povremeni prodori političkog islama, ISIL i nalet terorizma, sektaški sukob Irana i Saudijske Arabije, koji se proširio na frontove od Jemena do Libana, hronično rizična nestabilnost Iraka, Turci, Kurdi, hronična opasnost od tinjajućeg izraelsko-palestinskog konflikta – samo su deo nove stvarnosti Bliskog istoka, koji nimalo ne liči na region pre pola veka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera