Potencijalne mogućnosti i realne sposobnosti

Piše: Slavo Kukić

Regionalne integracije su, bez dvojbi, jedna od ključnih odlika suvremenog svijeta. I stoga su, po prirodi stvari, sve intenzivnije predmet teorijskih analiza i traganja za odgovorima na različita pitanja u vezi s njima. Jedno od temeljnih je pitanje zašto uopće regionalne integracije, gdje treba tragati za motivom regionalnog povezivanja? Jesu li, potom, regionalne integracije uspješne u promicanju bržeg ekonomskog rasta za zemlje članice i koje su posljedice regionalnog integriranja za treće zemlje, one koje ostaju izvan njegovih domašaja? Jesu li, napokon, regionalne integracije samo još jedan korak prema multilateralnom sustavu, ili su, pak, odmak od njega? Time se, dakako, lista pitanja i ne iscrpljuje. No, i navedena sugeriraju zaključak kako su regionalne integracije i intrigantan i multidisciplinaran teorijski fenomen.

Jedno od temeljnih je pitanje zašto uopće regionalne integracije, gdje treba tragati za motivom regionalnog povezivanja?

U kontekstu ove analize, međutim, pod lupom nisu regionalne integracije kao teorijski fenomen, nego, naprotiv, oblici njihova ispoljavanja u procesu općeevropskog – društvenog, pravnog, ekonomskog i kulturnog integriranja. Regionalna suradnja među zemljama, naime, jedna je od ključnih pretpostavki Procesa stabilizacije i pridruživanja. Ili, još konkretnije, ona ukazuje na razinu spremnosti neke zemlje da se integrira u Evropsku uniju i stoga je dio posebnih političkih kriterija u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Radi li se, primjerice, o Zapadnom Balkanu, razvoj regionalne suradnje u okviru te regije, koji slijedi model integracije i suradnje u EU, pretpostavka je i približavanja EU kao europskoj integracijskoj asocijaciji.

Radi li se, pak, o regionalnoj politici EU, nesporno je da ona u sebe uključuje dvije bitne sastavnice. Jedna predviđa obvezu članica na uvođenje administrativne podjele u skladu s NUTS klasifikacijom (Nomenclature of Units for Territorial Statistics – Nomenklatura jedinica za teritorijalnu statistiku). Iako države koje još nisu članice EU nisu obvezne uvoditi ovu vrstu klasifikacije, za pregovore o pridruživanju potrebno je imati neku vrstu regionalne klasifikacije.

Apostrofirana strategija

Druga, pak, sastavnica regionalne politike EU podrazumijeva “financijsku solidarnost” razvijenijih prema manje razvijenijim dijelovima. Pri tome, u svojstvu nerazvijenijih dijelova mogu se pojavljivati čitave države u odnosu na druge države, a mogu i dijelovi unutar država članica EU. Za jednu i drugu vrstu ostvarivanja ekonomskog i socijalnog ujednačavanja unutar cjelokupnog prostora EU usmjerava se oko trećine ukupnog njezina budžeta. Za period, primjerice, od 2007. do 2013. godine za te je namjene planirano 455 milijardi eura iz budžeta EU.

Regionalni pristup EU prepoznatljiv je i na prostorima Zapadnog Balkana, srednje i jugoistočne Evrope. Kad su, primjera radi, u pitanju zemlje Zapadnog Balkana, regionalni pristup je strategija koju je Vijeće ministara EU usvojilo 1996. godine, a odnosila se na zemlje koje nisu bile obuhvaćene procesom pristupanja u EU – Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru. Apostrofirana strategija je predviđala različite forme regionalnog integriranja – od uspostavljanja ugovornih odnosa ili sporazuma o suradnji, do uvođenja asimetričnih trgovinskih mjera.

Za period od 2007. do 2013. godine za ekonomsko i socijalno ujednačavanje unutar cjelokupnog prostora EU planirano je 455 milijardi eura iz budžeta EU.

Dublju regionalnu integraciju zemalja Zapadnog Balkana stepenicom prema članstvu u EU 12 godina nakon toga smatra i Svjetska banka. U njezinu izvještaju iz lipnja 2008. godine se, još konkretnije, navodi da su  zemlje Zapadnog Balkana posebno pogodne za regionalnu integraciju te da dubljom integracijom u okviru regija mogu ostvariti brži napredak prema članstvu u EU. Sukladno tome, u izvještaju se – budući će, prema autorima izvještaja, za pristupanje većine njih EU  trebati još određeno vrijeme – i sugerira ostvarivanje integracije unutar regija, jer se njome na srednjoročnoj osnovi može pridonijeti osiguravanju direktnih stranih ulaganja i izvoza, a time unaprijediti i izgledi za održiv rast, ali i smanjiti vremenski period potreban za pristupanje EU.

Negiranje države i domovine

Pred zemljama jugoistoka Evrope, uključujući i Tursku, respektabilne su mogućnosti. Postoji li, međutim, i spremnost da se one iskoriste? Odgovor je, u pravilu, potvrdan. Apostrofiram, u pravilu. Zašto? Iz razloga što je u slučaju Bosne i Hercegovine jednoznačan odgovor teorijski poprilično problematičan. Više je razloga tome.

Jedan dio sudionika političke scene Bosne i Hercegovine, prije svega, i danas, nekad manje nekad više eksplicitno, ne doživljava Bosnu i Hercegovinu ni kao vlastitu državu ni kao domovinu. Ili, još konkretnije, u dnevnoj komunikaciji s javnošću odašilju poruke koliko je postojanje Bosne i Hercegovine kao suverene države uopće historijski utemeljeno, koliko ona ima pretpostavki da u doglednoj budućnosti očuva svoju suverenost zbog silnica suprotna predznaka i koliko na nečemu – što nema ni povijesno, ni utemeljenje u suvremenim, prije svega trendovima u pravcu formiranja nacija država – treba istrajavati.

Podtekst osporavanja subjektiviteta Bosne i Hercegovine je ponovo na tragu negacije kapaciteta Bosne i Hercegovine kao suverene države i jačanja tih istih kapaciteta kod njezinih administrativnih dijelova.

Ako se, pak, i prihvaća ideja regionalnih i evropskih integracija, stalno je otvoreno pitanje tko u ime Bosne i Hercegovine treba biti subjekt tih procesa – Bosna i Hercegovina kao država ili njezini entiteti. Podtekst osporavanja subjektiviteta Bosne i Hercegovine je ponovo na tragu negacije kapaciteta Bosne i Hercegovine kao suverene države i jačanja tih istih kapaciteta kod njezinih administrativnih dijelova.

Opredjeljenje ‘bez izuzetka’

Pitanje integriranja u NATO-pakt je priča za sebe – posljedica novih geopolitičkih promjena u svijetu, prije svega geopolitičkog jačanja Rusije i jačanja njezina utjecaja na Balkanu. A to za posljedicu ima gubljenje konsenzusa u Bosni i Hercegovini u vezi s njezinim priključivanjem NATO paktu.

Što se spremnosti, postojanja političke volje prema regionalnim i evropskim integracijama tiče, opredjeljenje “bez izuzetka” u ovom momentu nije njezina značajka. Hoće li to biti i sutra? Pitanje je futurističko i svaki odgovor je po sebi problematičan. Ovisi to od odnosa političkih snaga u samoj Bosni i Hercegovini – a nisam optimista da će se on tako skoro mijenjati, ni kvalitativno, ni u relativnim omjerima, ali i od strategije EU prema Bosni i Hercegovini. Bude li se ona temeljila na istoj logici na kojoj je utemeljena danas, bh. problem se neće smanjivati. Promjeni li se, pak, strategija EU prema Bosni i Hercegovini, bude li ona slijedila neke dosadašnje pristupe EU, one, primjerice, u Rumuniji i Bugarskoj – a ovdje ima puno razloga za takav, pa i još “mekši” pristup – to bi mogao biti motor pokretač relativizacije i međuetničkih silnica i slabljenja političkih projekata koji se na njima temelje.

Različitost je bogatstvo i treba je njegovati, pod svaku cijenu braniti – pa i najotvorenijeg suprotstavljanja ambicijama unifikacije.

Drugo je pitanje treba li, regionalno, evropsko ili planetarno integriranje shvatiti i kao neumitan, pa i poželjan proces odricanja od vlastitog i izgradnje novog – regionalnog, evropskog, planetarnog identiteta. Moj stav u odnosu na to je negativan. Zajedničko u evropskom ili planetarnom identitetu je ljudsko, činjenica da pripadamo istoj vrsti – homo sapiensu, da nas, danas i u budućnosti, povezuje i zajednička sudbina i zajednički univerzalni interesi. Ali, ne treba bježati od različitosti – a jaki bi različitost nerijetko htjeli eliminirati za račun apsolutne i totalne unifikacije. I ne samo to. Različitost je bogatstvo i treba je njegovati, pod svaku cijenu braniti – pa i najotvorenijeg suprotstavljanja ambicijama unifikacije.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera