Oglasi

Postjugoslovenski film u oskarovskoj utrci

Ove godine postjugoslavensku kinematografiju predstavljati jedan filmski žanr – drama.
Američka filmska Akademija, svake godine nominuje šest filmova od kandidata koje predlažu filmske organizacije iz država širom svijetaAl Jazeera

Nakon što su sve zemlje prijavile svoje kandidate za nominaciju za Oscara u kategoriji za najbolji strani film, američka Akademija za filmsku umjetnost i nauku je objavila da su ove godine prijavljena čak 92 ostvarenja, što je najveći broj do sada. Naslove svojih predstavnika objavile su i zemlje sa prostora bivše Jugoslavije, BiH (Muškarci ne plaču, Alen Drljević), Hrvatska (Ne gledaj mi u pijat, Hana Jušić), Slovenija (Rudar, Hanna Slak), Srbija (Rekvijem za gospođu J, Bojan Vuletić), Kosovo (Neželjeni, Edon Rizvanolli) te Albanija (Buđenje dana, Gentian Koci) kao neizostavan segment regionalne kinematografije, dok su Crna Gora i Makedonija izostale iz ovogodišnje „oskarovske utrke“.

Tako će ove godine postjugoslavensku kinematografiju predstavljati jedan filmski žanr – drama, podijeljen na sedam narativnih linija i isto toliko rediteljskih formi, u kojem se, s jedne strane, autori suočavaju s ratnom balkanskom ostavštinom, a s druge, problematiziraju njene pojedinačne posljedice – siromaštvo, tranzicija, generacijski jaz, socijološke i kulturološke procijepe u kojem odrastaju današnje generacije.

Dvije nominacije i jedan „zlatni kipić“

Oscar za najbolji strani film nagrada je američke Akademija filmskih umjetnosti i nauka, koja se dodjeljuje od 1956. godine za ostvarenje koje nije producirano na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država, te čijeg je 51 posto narativa zasnovano na jeziku koji nije engleski. Američka filmska Akademija, dakle, svake godine nominuje šest filmova od kandidata koje predlažu filmske organizacije iz država širom svijeta. Kada je riječ o zemljama koje su nekada činile Jugoslaviju, nakon što su oformljene pojedinačne kinematografije, samo dva ostvarenja su ušla u uži izbor za nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, i to Klopka (2007) Srdana Golubovića i Epizoda u životu berača željeza (2013) Danisa Tanovića.

Također, samo imena dvaju regionalnih zemalja su bila izgovorena na svečanim dodjelama Američke filmske akademije, i to Makedonija i BiH, odnosno ostvarenja, Prije kiše (1994) Milče Mančevskog i Ničija zemlja (2001) Danisa Tanovića, dok je potonji i nagrađen „zlatnim kipićem“.

„Balkanski rat“ kao najpopularnije „oskarovsko“ štivo

Od početka 90-ih do danas, u kinematografijama zemalja bivše Jugoslavije ubjedljivo najveći broj filmskih ostvarenja u svojim narativima obrađuje ratni i postratni sadržaj. Upravo filmovi o posljednjem „jugoslavenskom ratu“ privlače posebnu pažnju zapadne javnosti, što potvrđuju i nominacije te nagrade koje su osvajali tokom protekle dvije decenije. Među njima se svakako izdvajaju jedina dva filma koja su bila nominovana za nagradu američke filmske Akademije, Prije kiše i Ničija zemlja, koji, brišući granicu između zločinca i žrtve, posljednji „balkanski rat“ predstavljaju kao začarani krug sudbinskog određenja u kojem vječno tumaraju balkanski narodi.

U sjeni ovih ostvarenja, tokom godina su nastajali filmovi koji su rat tretirali kao tragični čin u kojem glavni protagonist nije historija, politika, nacija ili država, već pojedinac i njegova tragična sudbina. Tu se svakako izdvajaju Grbavica (2006) Jasmile Žbanić, Crnci (2009) Gorana Devića i Zvonimira Jurića, Obični ljudi (2009) Vladimira Peričića, Cirkus Columbia (2010) Danisa Tanovića, Krugovi (2013) Srdana Golubovića, te Zvizdan (2015) Dalibora Matanića, kao također, predstavnici svojih zemalja u utrci za nominacije Američke filmske akademije.

Nove „ratne“ generacije

Bh. kandidat za nominaciju za Oscara 2017/2018., Muškarci ne plaču Alena Drljevića, koji još jednom dokazuje da na ovim prostorima nikada neće prestati obručunavanje s ratnom balkanskom ostavštinom te otkopavanje i ponovno vraćanje u zemlju duhova zlokobne prošlosti. Iako se, dakle, vjerovalo da je o proteklom ratu na prostorima bivše Jugoslavije već sve rečeno kada je u pitanju filmsko platno, Drljević je uspio kreirati ostvarenje sasvim drugačijeg narativnog obrasca i rediteljskog koncepta. „Muškarci koji (ne)plaču“, jesu ratni veterani i bivši pripadnici Armije BiH, HVO-a i Vojske Republike Srpske, koji su se nekada gledali preko nišana, a koji se danas bore protiv zajedničkog neprijatelja, PTSP-a.

Tokom mirovne radionice u izoliranom planinskom hotelu, sukobljavajući se sa fizičkim neprijateljem te utjelovljujući pojedinačne ratne traume, oni, u konačnici, izlaze kao pobjednici iz svojih „ličnih ratova“ koji su godinama čučali u najskrivenijim dijelovima njihovih psiha, a koji im nisu dopuštali da nastave sa životima.

Drljević u svome filmu, također izjednačava žrtve i zločince, ali samo prostorno, dok posljedice njihovih ličnih trauma prezentuje upravo u razdvajanju ovih ratnih uloga. Također, za razliku od stereotipnih prikaza mačo muškaraca, npr. u filmovima Podzemlje (1995) Emira Kusturice i Lepa sela lepo gore (1996) Srđana Dragojevića, koji su svojevremeno predstavljali Saveznu Republiku Jugoslaviju, u ostvarenju Alena Drljevića, muškarci s Balkana plaču jer nisu stvoreni da nemilosrdno ubijaju, niti da budu ubijani, niti oboje istovremeno. 

Za svoga „oskarovskog predstavnika“ Slovenija je ove godine izabrala ostvarenje Rudar Hanne Slak, zasnovano na istinitoj životnoj priči Srebreničana Mehmedalije Alića, koji je, istovremeno tragajući za posmrtnim ostacima svoje braće koja su ubijena u Srebreničkom genocidu tokom 1995. godine, otkrio masovno partizansko gubilište u rudniku Huda Jama u istoimenom slovenačkom naselju. Rudar je filmska priča o čovjeku sa ovih prostora, „rudaru“ vlastite historije, kojem rat predstavlja iskopavanje uglja, čiji se grumeni konstatno vraćaju sa svakim novim zamahom i udarcem krampa. Dakle, i jedno i drugo ostvarenje, rat predstavljaju kao nikada završeni proces, koji se poput koncentričnih krugova stvara iz vlastite prošlosti, u psihama preživjelih i otkopavanjem masovnih grobnica.

Tranzicija, siromaštvo, generacijski jaz i ostale postjugoslavenske nedaće

Najuspješniji ovogodišnji hrvatski film je Ne gledaj mi u pijat rediteljice Hane Jušić, u čijem je narativu šibenska porodica Petković koja živi u tijesnom stanu socijalističke novogradnje, međusobno se dovodeći do ludila. Kada joj otac doživi moždani udar, ulogu glave porodice preuzima 24-godišnja Marijana, dok njena neodgovorna majka i razmaženi brat otežavaju ionako depresivnu životnu situaciju. Kako bi isplivala na površinu iz nepodnošljivo zagušljive porodične atmosfere, Marijana počinje istraživati granice vlastite slobode i seksualnosti. Kao istovremeno iznimno sumorna i klaustrofobična te duhovita i životna socijalna drama, Ne gledaj mi u pijat je uspješno ostvarenje o sukobu generacija, slobodi, i potrazi za identitetom kroz odrastanje i istraživanje seksualnosti te iskušavanje vlastitih granica.

S druge strane, ovogodišnji srpski kandidat za Oscara jeste ostvarenje Rekvijem za gospođu J Bojana Vuletića, o srednjovječnoj ženi u depresiji, koja planira samoubistvo na godišnjicu muževljeve smrti. Vuletićevo ostvarenje uvjerljivo prezentira Srbiju kao zemlju kojoj siromaštvo, tranzicija i reforma administracije ne dopuštaju izlazak iz začaranog kruga svojih frustracija, u kojoj je i umrijeti iznimno komplicirano. Nasuprot „gospođe J“, u istom ovome bezizlaznom krugu žive njene kćerke koje nisu u depresiji, ali kojima, također, cjelokupna postjugoslavenska društvena zagušljivost, ne dozvoljava disanje punim plućima. Najreprezentativniji ovogodišnji makedonski film, koji nažalost nije izabran za „oskarovsku utrku“, jeste Kada dan nije imao ime rediteljice Teone Mitevske, za koji scenarij potpisuje bh. scenaristkinja Elma Tataragić.

Film je inspirisan istinitim događajem iz aprila 2012. godine kada su u blizini Skoplja na jednom jezeru pronađena tijela ubijenih tinejdžera, a nastavljajući tradiciju postjugoslavenskih filmskih prikaza „izgubljenih“ ovdašnjih generacija (Ljeto u zlatnoj dolini, Tilva Roš, Djeca, Neposlušni..., govori o njihovom jednom danu, kroz koji se vidi socijološki i kulturološki procijep u kojem oni odrastaju.

Nakon najvećeg uspjeha u mladoj kinematografiji i prošlogodišnje nominacije za Oscara u kategoriji kratkog metra, za ostvarenje Shok, svog ovogodišnjeg kandidata za eventualno još jednu nominaciju Američke filmske akademije, ponovno ima Kosovo. Riječ je dakle, o još jednom ovodišnjem regionalnom debitanskom ostvarenju, naslova Neželjeni, reditelja Edona Rizvanolija, u kojem je glavni protagonista ponovno mladi čovjek, Alban koji, kao izbjeglica sa Kosova, živi sa majkom u egzilu u Holandiji. Ipak, mračne uspomene iz njegovog prošlog života mu ne dozvoljavaju definitivni bijeg od vlastitih korijena natopljenih krvlju, nagovješten kroz početak ljubavne veze, bez suočavanja sa njihovim nikada uništenim tragovima.

Ko su ovogodišnji favoriti?!

Iako je, dakle, riječ o relativno uspješnim ostvarenjima, od kojih se posebno izdvajaju hrvatski i bh. kandidat, njihova eventualna kvaliteta, odnosno autorska inovativnost i specifičnost u obradi narativa, nije jedini kriterij u „oskarovskoj utrci“, već, je to, prije svega, interes većine Američke filmske akademije u sadržaju postjugoslavenskog filma, koji je već stvorio svojevrsni kalup za regionalne filmadžije. Drugi način da se privuče pažnja Američke filmske akademije, jeste zapaženiji festivalski uspjeh, prije svega na Filmskim festivalima u Cannesu, Veneciji, Berlinu, te zatim u Torontu i na Sundanceu, koji bi eventualno film „prodao“ distributerima u SAD-u.

Također, kao eventualni favoriti za ovogodišnje nominacije čiji će uži izbor biti objavljen u decembru, već su se izdvojili pojedini filmski naslovi, što zbog tematike kojom se bave, što zbog iznimno uspješnog festivalskog života. Prije svih, ovdje se izdvojio ovogodišnji kanski pobjednik, švedski kandidat Kvadrat (The square)  Rubena Östlunda, koji apsolutno odstupa od tradicionalne narativne strukture, a koji je zasnovan na istoimenom galerijskom performansu koji ima za cij provjeriti solidarnost u savremenom švedskom društvu. Velike šanse za prolaz u uži krug za nominacije, ima i kandidat ispred Francuske, koji je u Cannesu nagrađen priznanjem Grand Prix, a riječ je o ostvarenju 120 otkucaja u minuti (120 Beats Per Minute) Robina Campilla, u fokusu čijeg narativa je borba mladih aktivista za podizanje svijesti o AIDS-u, tokom 90-ih godina u nezainteresovanom i diskriminirajućem pariškom društvu.

Nominaciji i eventualnom „zlatnom kipiću“ se svakako može nadati i izraleski „film godine“, Foxtrot, višestruko nagrađen na festivalu u Veneciji, čiji je reditelj Samuel Maoz, zbog negativnog prikaza izraelske vojske i scena ubijanja palestinskih civila, optužen za djelovanje protiv Izraela.

Određene šanse se daju i čileanskoj transrodnoj drami Fantastična žena (A Fantastic Woman) Sebastiána Lelija, nagrađenoj na Berlinaleu, „kanskim“ predstavnicima, ostvarenju Bez ljubavi (Loveless), tradicionalnog favorita za „stranog Oscara“, Rusa Andreya Zvyagintseva, te novom uratku njemačkog reditelja turskog porijekla Fatiha Akina, Iz ništavila (In the Fade), u središtu čije radnje je neraskidiva veza između terorizma i osvete u turskoj zajednici.

Na koncu, kao mogućeg favorita iz sjene, potrebno je izdvojiti i biografski triler Prvo su ubili moga oca (First They Killed My Father), premijerno prikazanog na festivalu u Torontu, koji je ispred Kambodže režirala Angelina Jolie, a čija je glavna protagonistkinja 7-godišnja djevojčica koja je 1975. godine u Kambodži tokom vladavine ozloglašenih Crvenih Kmera, bila prinuđena uzeti pušku u ruke i pogledati smrti u oči.

Ipak, u konačnici, čini se da kreativni fokus novih generacija postjugoslavenskih filmadžija apsolutno nije na zadovoljenju očekivanja Američke filmske akademije koja preferira „velike teme“ (Dane Komljen, Mina Đukić, Nikola Lezaić, Hana Jušić, Aida Begić...) već se oni, prije svega, usmjereni na intimne teme i pojedinačne sudbine svojstvene npr. Crnom talasu, u kojima se reflektuje njihov lični i kreativni pogled na sadržaj, film i umjetnost uopšte.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.