Postamerički svijet

Analitičari predviđaju rast utjecaja Kine i Indije, dok malima ostaje da se priklanjaju jačim, što će dovesti do novih blokovskih podjela.

Barack Obama, SAD
Nova pravila u odnosu Amerike sa svijetom važit će samo za moćne [AP]

Piše: Muhamed Jusić

Bitan detalj u trenutnim dešavanjima u i oko arapskog svijeta jeste neodlučnost koja se osjeti u izjavama zvaničnika iz Washingtona. Razapeta između deklarativnog zalaganja za demokratizaciju arapskih zemalja i straha od toga ko bi u tim procesima mogao doći na vlast, te suočena sa izborom između volje arapske ulice i podrške savezničkim diktatorskim režimima, administracija Baracka Obame, koji je u Bijeloj kući dobio još jedan mandat, djeluje poput pileta zapetljanog u kučine.

Međutim, to odsustvo američke međunarodne odlučnosti, naročito u slučaju Sirije, kojoj prijeti potpuna humanitarna katastrofa, ne ograničava se samo na arapske zemlje, nego je vidljivo širom svijeta, pa i u samoj Bosni i Hercegovini, gdje smo se navikli da se ništa značajnije bez američkog pritiska ne može završiti. 

Svijet je jednostavno naučio da Amerikanci „završavaju stvari“ (get things done)  i da ih završavaju upravo zato što su, za razliku od drugih (Evropske unije, naprimjer) spremni zavrtati ruke i kloniti se jalovih nadmudrivanja sa svim bitnim i umišljenim faktorima globalne politike i sa svim njihovim parcijalnim interesima.

Radi li se samo o prividu, ili je na pomolu nova globalna realnost u međunarodnim odnosima? Hoće li svijet moći bez Amerike u ulozi svjetskog policajca kako smo navikli, ili je posrijedi samo promjena taktike i javnog diskursa nove administracije kako bi američka vanjska politika bila manje iritantna za razliku od one koju je vodio Bush i neokonzervativne „siledžije“ oko njega, teško je znati.

Novi pristup

Kolikogod novi američki pristup vanjskoj politici bio suštinski ili ne, on je već pokrenuo čitav niz rasprava u akademskim, političkim i naročito analitičkim krugovima u svijetu. Rekli bi, ništa novo s obzirom da je godinama omiljena zanimacija brojnih teoretičara razrada različitih paradigmi po kojima se trebaju, ili se već, odvijaju međunarodni odnosi.

Danas, najaktuelnija teorija koja objašnjava zašto se Amerika odlučila na ovaj novi pristup je ona koja se, pravdi na volju, mogla čuti i toliko puta ranije (ali se nikada nije obistinila), a prema kojoj su Sjedinjene Američke Države jednostavno bile prisiljene smekšati svoje stavove, jer su doživjele svoj vrhunac.

Prema ovoj teoriji, pred nama je početak kraja američke globalne dominacije, a nove sile, kako što su Kina i Indija, preuzet će primat.

Američku zabrinutost povećava i povratak Rusije, ojačane prihodima od nafte i gasa,  na globalnu političku scenu, ali i jačanja čitavog niza manjih država (najbolje se to vidi na sve bitnijoj ulozi Turske) i saveza koji, ako već nisu globalni igrači, onda sigurno jesu regionalni i bez njih se bilo kakva značajnija odluka već sada ne može donijeti.

S obzirom da su se ovakva predviđanja mogla čuti i ranije, ali da se još uvijek nisu obistinila, Ian Buruma u svom eseju „Nakon Amerike“ u prestižnom magazinu  The New Yorker s pravom primjećuje kako „sve velike imperije opravdavaju punjenja skladišta predskazanjima svoje neminovne propasti.

On se prisjeća grčkog pjesnika Constantinea Cavafya koji u svojoj pjesmi „Čekajući barbare“  ukazuje na tu potrebu imperija da stvaraju osjećaj opasnosti kako bi opstale. Pjesnik se, naime, pita zašto trošiti toliko novca i ulagati toliki trud ako ne da se barbari zaustave na prilazima gradu?

Poznato je da u totalitarnim i posrnulim društvima i državama sve uvijek funkcioniše besprijekorno i da samo“ izdajice i neprijatelji države i naroda“ govore o navodnim problemima, dok demokratska i otvorena društva prolaze kroz stalne krize i sučeljavanja sa stalno novim problemima, što je glavni znak njihove vitalnosti. Zato i na ova predskazanja o „propasti američke globalne dominacije“ mnogi ne gledaju baš ozbiljno.

Ali i sam Buruma ukazuje na neke pokazatelje koji se ne smiju zapostaviti i nad kojima bi se moćnici iz Washingtona trebali dobro zamisliti. Tako, npr., znamo da je već neko vrijeme američka ekonomija prinuđena održavati se finansijskim injekcijama iz Kine, Singapura i bogatih zemalja Perzijskog zaljeva. 

Analize Svjetske banke predviđaju da bi Kina i Indija mogle utrostručiti svoju ekonomsku dobit za otprilike deset godina. Do 2020. oni predviđaju da bi Kina mogla od Amerike preuzeti poziciju najveće svjetske ekonomije.

Evidentno je, kako tvrdi Buruma, da ovakve procjene i spektakularni kineski turbo-kapitalizam kod nekih zapadnih komentatora inspirišu strahopoštovanje prema Kini kakvo se moglo osjetiti samo u pričama Marca Pola.

Kao primjer, on navodi Marka Leonarda, koji u svojoj knjizi „Šta Kina misli?“ tvrdi, vjerovatno sa više entuzijazma nego vjerovatnoće, kako „grad veličine Londona nikne u Kini svake godine u delti Pearla“.

Američku zabrinutost povećava i povratak Rusije, ojačane prihodima od nafte i gasa,  na globalnu političku scenu, ali i jačanja čitavog niza manjih država (najbolje se to vidi na sve bitnijoj ulozi Turske) i saveza koji, ako već nisu globalni igrači, onda sigurno jesu regionalni i bez njih se bilo kakva značajnija odluka već sada ne može donijeti.

Problemi čekaju u zasjedi

Tačno je da na umu treba imati i to kako ekonomski pokazatelji autokratija kakva je Kina obično nisu pouzdani, te da mnoge od tih novostasajućih nacija imaju čitav niz unutrašnjih problema koji mogu biti opasnost za ekonomsku, društvenu i političku stabilnost; problemi koje je SAD davno riješila, ili ih je preduprijedila.

Tako Kinu, kao u zasjedi, čekaju problemi sa nezadovoljnim i diskriminiranim manjinama pokrajina Xinjang i Tibet, neuravnotežen priraštaj sa daleko većim brojem muške populacije nego ženske (zbog politike jednog djeteta po porodici), nekontrolisano ekološko zagađenje zemlje i sl. 

Usponom Kine, Indije i ostalih narastajućih tržišta, ekonomskim rastom koji zahvata skoro cijeli svijet i njegovom sve većom decentralizacijom i međupovezanošću, Zakaria tvrdi da „prelazimo u postamerički svijet, kojeg određuju i kojim upravljaju više mjesta i više naroda.“

Ruska ekonomija još uvijek počiva na prihodima izvoza prirodnih resursa, što je vrlo riskantna osnova za uravnotežen i stabilan ekonomski rast. Ni druge stasavajuće sile nisu ništa u boljoj poziciji.

Zato možda najodmjereniju analizu nove američke strategije, ali i opis realnosti u kojoj se svijet našao daje urednik Newsweek Internationala i voditelj CNN-ovog showa Fareed Zakaria GPS u svojoj novoj knjizi „The Post-American World“ (Postamerički svijet).

The New York Times, na čijoj listi bestselera je Zakarijina knjiga dugo zauzimala vodeću poziciju, objavio je pregled knjige Michiko Kakutani, u kojem ona ukazuje na to kako se svijet i pozicija Amerike u njemu brzo promijenila u nekoliko zadnjih godina.

Mali vazali

U svom članku u Newsweeku iz 2003, napisanom uoči same invazije na Irak, Fareed Zakaria, kolumnist ovog magazina i urednik njegovog međunarodnog izdanja, je napisao: „ Sad je jasno da ovo razdoblje može dobiti samo jedno ime, unipolarni svijet - doba sa samo jednog globalnom silom".

Pozicija Amerike danas je bez presedana. „ Dalje navodi da „američka dominacija nije tek vojna. Američka ekonomija je velika kao japanska, njemačka i britanska zajedno“, kao i to da je ona „ekonomski dinamičnija, demografski podmlađenija i kulturalno fleksibilnija od svih ostalih dijelova svijeta.“

Ono što zabrinjava ljude širom svijeta je, prije svega, kako Kakutani navodi, „život u svijetu koji oblikuje i kojim dominira jedna zemlja- Sjedinjene Američke Države.“

U svojoj novoj knjizi „Postamerički svijet“, Zakaria danas piše da je Amerika i dalje ostala političko-vojna supersila, ali da se „u svakoj drugoj dimenziji- industrijskoj, finansijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj - raspodjela moći mijenja u smjeru sve manje američke dominacije“.

Usponom Kine, Indije i ostalih narastajućih tržišta, ekonomskim rastom koji zahvata skoro cijeli svijet i njegovom sve većom decentralizacijom i međupovezanošću, Zakaria tvrdi da „prelazimo u postamerički svijet, kojeg određuju i kojim upravljaju više mjesta i više naroda.“

U tom smislu, Zakaria tvrdi da se trenutno nalazimo usred trećeg velikog tektonskog pomjeranja moći u posljednjih 500 godina: prvo je bilo uspon Zapada, koji je rezultirao „modernošću kakvu danas poznajemo: naukom i tehnologijom, komercijalnošću i kapitalizmom, poljoprivrednim i industrijskim revolucijama“; drugo je bilo uspon SAD-a u 20. stoljeću, a treće naziva „uspon ostalih“, u kojem Kina i Indija postaju „ sve jači igrači u svom okruženju i šire“, Rusija postaje agresivnija, a Evropa nastupa sa „beskrajnom snagom i svrhom“ kad je riječ o pitanjima ekonomije i trgovine.

Što se tiče nove uloge koju će Amerika zbog novonastale globalne realnosti od sada igrati u svijetu, Zakaria tvrdi da bi ona trebala, i da će, postati neka vrsta „globalnog brokera“ koji će samo pokretati inicijative, ali više ništa neće moći završavati sama i bez pristanka novih centara moći.

Od sada će se svi svjetski problemi rješavati kroz duge, komplikovane i zbog različitih interesa vjerovatno često konfliktne procese multilateralnih pregovora, koji će morati zadovoljiti brojne moćnike.

I upravo je to ključni detalj čitave priče, jer će faktori globalnih dešavanja postati samo moćni i nova pravila u odnosu Amerike sa svijetom će važiti samo za njih dok se mali i dalje neće ništa pitati.

Njima ostaje da se priklanjaju jačim,  nudeći svoje prirodne resurse i vazalski odnos (vidi pod odnos RS-a i Rusije, te „bošnjačke politike“ i SAD-a) za njihovu podršku, što će vremenom dovesti do novih blokovskih podjela i nekog novog crtanja interesnih sfera. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.