Postaje li populizam novi fašizam

Donald Trump uzor je evropskim populističkim liderima (AP)

Živimo u doba nikad raširenijeg političkog populizma. Znamo prepoznati populiste, znamo i razaznati što je populističko u njihovim zauzimanjima za zajedničku stvar i opće dobro, no sve je teže definirati sam fenomen. Zbunjuje, naime, to što populizam navire sa svih strana demokratskog arhipelaga: i s vrhova vlasti i iz duboke opozicije; iz rastućih društvenih pokreta i iz posve rubnih političkih skupina…

Svi oni, jednostavno rečeno, podilaze narodu govoreći i čineći ono što taj narod želi čuti. Pritom sve kipti od bijesa prema elitama i vrvi praktički neostvarivim obećanjima. Ako se kojim slučajem neka i ostvare, poput Brexita, vjerojatnije je da će narodu/građanima donijeti više štete nego koristi. No, ima i tu kvaka: dok galame protiv „starih“ elita i okoštalog političkog establišmenta, populisti često s njima idu pod ruku.

Imamo, uostalom, primjer Donalda Trumpa koji se u predsjedničkoj kampanji prikazivao kao glasnik obespravljene Amerike i borac za deklasirane radnike propalih tvorničkih pogona na području nekoć industrijski moćnih država “pet velikih jezera”. U trima od njih –  Pennsylvaniji, Michiganu i Wisconsinu – odnio je ključne pobjede nad predstavnicom „zloglasnog” establišmenta Hillary Clinton. Mnogi su tada zaboravili da je i Trump dio elite i da dolazi s Manhattana, iz samog srca financijske, a time posredno i političke moći.

Njemački politolog Jan-Werner Muller u svojoj knjizi Što je populizam? nedavno objavljenoj u Hrvatskoj i Srbiji, u uvodu upravo spominje da se „ni u jednoj američkoj izbornoj kampanji o kojoj postoji živo sjećanje nije više zazivala riječ ‘populizam’ (kao sinonim za protuestablišment) nego u onoj koja se odvijala 2015 – 2016. godine“. 

Nema jednodimenzionalnog populizma

Muller za populiste kaže da nisu samo antielitisti, nego i antipluralisti koji će se uvijek poistovijetiti s narodom (isključujući iz njega one koji drugačije misle) a konkurente predstaviti kao pripadnike nemoralne, korumpirane elite. Pritom spominje Marine Le Pen i Geerta Wildersa kao najisturenije populiste s europske krajnje desnice, ali ističe da se isti epitet može prišiti i krajnjoj ljevici poput Syrize u Grčkoj i Podemosa u Španjolskoj.

Ekipa kojoj se mogu pripisati osobine populista novog doba izrazito je šarolika: Beppe Grillo u Italiji, Nigel Farage u Velikoj Britaniji, Orban u Mađarskoj, Aleksandar Vučić u Srbiji i Milorad Dodik u Republici Srpskoj, pa Most u Hrvatskoj sa svojim podvojenim konceptom opozicije na vlasti…

„Imamo desničarski populizam Trumpovog tipa, imamo vjersko-radikalni politički populizam Erdoganovog tipa. Imamo ljevičarski populizam karaterističan za partije koje su, tobože, u našim tranzicijskim zemljama socijaldemokratske. Imamo Putinov tip populizma… tako da ne možemo govoriti isključivo o jednom i jednodimenzionalnom populizmu“, ističe politički analitičar Enver Kazaz, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Zloupotreba najnižih poriva 

Profesor Duško Radosavljević s Fakulteta za pravne i poslovne studije Dr. Lazar Vrkatić u Novom Sadu i predsjednik Vojvođanske politikološke asocijacije, na pitanje kako bi definirao populizam kojem svjedočimo od Pariza i Londona (‘frexitovci’ i ‘brexitovci’) do ovih prostora, kaže da je, najjednostavnije rečeno, riječ o svjesnoj zloupotrebi najnižih poriva u politici.

„To je svojevrsna prečica za rešavanje kompleksnih političkih pitanja, davanje lažnih obećanja, poigravanje sa nesrećom, traženje izgovora za nerad i nesposobnost, podilaženje nestručnosti, primitivizmu i sirovosti, lakiranje životne svakodnevnice, bez želje da se sazna pravo stanje stvari, bez uključivanja stručnih ljudi u formiranje i sprovođenje javnih politika, to je, ponavljam svesno koketiranje sa bašibozucima i njihovim načinom razmišljanja. Populizam je način vođenja politike od strane veoma kvarnih judi“, kaže on. 

Njegova tvrdnja na tragu je već spomenutog Jan-Wernera Mullera koji kaže da je populizam „iskvareni oblik demokracije koji obećava da će vratiti najviše demokratske ideale“ a koje je, reći će sami populisti, kompromitirao i unizio politički establišment.

„Bez sumnje da je politički establišment izvor takve vrste političkog diskursa, ali je puno važnije u ovom slučaju da se liberalna demokracija, kad god je u krizi, spašava radikalizacijom svojih stavova. Tako je populizam zapravo u službi neoliberalnog kapitala kako bi spasio njegovu temeljnu ideologiju – ideologiju eksploatacije“, smatra Kazaz.

Srdžba, mržnja i žrtvena janjad

Odemo li korak dalje, oprezno se može postaviti i pitanje: je li populizam novi oblik fašizma? Nizozemski kulturalni filozof Rob Riemen u svome eseju Vječiti povratak fašizma iz 2010. godine, novi “prepakirani” fašizam opsuje kao „politiku demagoga koji nemaju više drugih motiva osim održanja i proširenja vlastite moći, a koji u tu svrhu iskorištavaju osjećaj srdžbe, ukazuju na žrtvenu janjad, šire mržnju, skrivaju inetelektualnu prazninu iza slogana i pogrde te svojim populizmom uzdižu politički oprotunizam do razine umjetnosti.“

To je prilično precizan opis mnogih današnjih populističkih politika. Na naše pitanje je li pretjerana ocjena da su današnji akteri političkih procesa (ne)svjesni posrednici novog oblika fašizma, politolog Duško Radosavljević kaže da – nije.

„Na primer, od 2000. godine, kod nas u Srbiji smo imali više primera da se na vlast dođe sa relativno pozitivnim programom, da bi se preko noći izabrani transformisali u junake iz srednjovekovne prošlosti. Odjednom kreću priče o “ognjištu i kolevci”, o “starim pravima”, “odbrani dostojanstva” i slično, a zaboravljaju se konkretni politički zadaci: zapošljavanje, zdravstvo, obrazovanje, bezbednost pojedinaca, vladavina prava, ljudska prava…

Očigledno da je nepodnošljiva lakoća prihvatanja najlakših, ali zato i najopasnijih rešenja, pobedila životne zahteve velike većine građana ove zemlje. Kada se to kombinuje sa onim političkim snagama koje svesno žele da ugroze demokratski poredak, javlja se realan strah od povratka određenih formi fašizma, koji je u svome obliku iz prve polovine 20. veka nemoguć, ali su jako opasne i njegove prateće forme. A, to su ugrožavanje određenih ljudskih prava, posebno u vreme izbora, pokušaji stvaranja autoritarne vladavine, i još dosta toga“, kaže Radosavljević. 

Prva faza fašizma

Profesor Kazaz ponešto opreznije kaže da asocijativno, bez sumnje postoje neke dodirne točke između raznih vrsta populizama i fašizma.

„Vrlo je jasno da imamo refašizaciju mnogih društava pri čemu je veliko pitanje radi li se o onom tipu fašizma na koji smo navikli ili je fašizam evoluirao. To je ključna stvar: Možemo li starim pojmom definirati neku novu stvarnost? Amerikancima je Trump prodavao jaku ksenofobičnu, militarističku politiku koja ima sva obilježja vrlo konzervativnog neoliberalnog tipa fašizma. Na taj način ako se stvari promatraju, onda možemo reći da smo na terenu jedne nove pojave. Moglo bi se reći da se fašizam vraća u nekoj novoj formi na svjetsku političku scenu“, kaže Kazaz.

Radosavljević smatra, pak, da se populizam ne može zaustaviti nakon što ga se godinama hranilo, pa odlučno tvrdi: „Ne postoji tigar vegetarijanac! Kada ga kljukate ljudskim mesom, on će tamaniti sve koji su mu na putu! Tako je i sa populizmom – ostvaren populizam, onaj koji je na vlasti, ne trpi prigovore! On se hrani protivnicima, to je njegov modus operandi. Razvijeni populizam je prva faza fašizma. Poslednja – dim iz krematorijuma. Nema i ne sme biti pomirenja sa populizmom.“

Izvor: Al Jazeera