Oglasi

Posljednji uzdah herojske Crne Gore

Ordenom časti odlikovan admiral Vladimir Barović, čovjek koji je, da ne bi pucao na nevine ljude, pucao u sebe.
Vujanović je odlikovao Crnogorca ratnika koji je odbio da ratuje, piše autorEPA - Ilustracija

Piše: Andrej Nikolaidis

Baš pred 13. juli, datum koji obilježava trenutak kada su Crnogorci zapucali na onoga na koga je pucati trebalo, Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović odlikovao je, Ordenom časti, admirala Vladimira Barovića, čovjeka koji je, da ne bi pucao na nevine ljude, metak ispalio u sebe.

Vujanović je, dakle, odlikovao Crnogorca ratnika koji je odbio da ratuje. Zato što je baš taj Crnogorac, sada je to napokon preko svog Predsjednika i zvanično priznala država Crna Gora, bio najveći crnogorski heroj tog vremena.

Književnik Momir M. Marković je na zasjedanju Skupštine opštine Podgorica 1996. godine rekao: "Jedini metak u ovome ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda komandu floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepoočnicu".

Vladimir Barović rođen je u Banjoj Luci, od oca Crnogorca i majke Slovenke. Nakon duge i čestite službe u Boki Kotorskoj, godine 1987. postavljen na čelo Komandno-štabne škole u splitskoj Lori. U to vrijeme još je bio kapetan bojnog broda.

Kraj je osamdesetih, u Jugoslaviji vri. Vojska ga ponovo šalje u Boku, a odatle u Pulu. Barović tamo komanduje velikom vojnom silom. Barović sluti – ili već tada zna – da će JNA postati vojska jednog i okrenuti se protiv ostalih jugoslavenskih naroda. U Puli, Barović je izgovorio: "Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako budem ipak prisiljen narediti razaranje Pule, mene tada više neće biti".

Pula je bila jedan od najvećih garnizona u Hrvatskoj: 12.000 vojnika, 79 vojnih objekata, vojnopomorska baza, vojni aerodrom pokraj grada. Zahvaljujući, između ostalih i Baroviću, JNA je Pulu napustila uz manje incidente.

Barović potom postaje drugi čovjek Jugoslovenske ratne mornarice. Odlazi u Komandu, na Vis, gdje će 29. septembra 1991. izvršiti samoubistvo. Iz njegovog oproštajnog pisma jasna je sva veličina etičkog izbora koji je načinio. On kao Crnogorac, piše, ne može uništavati narod koji mu ništa nije skrivio. On, takođe, ne može spriječiti razaranje hrvatskih gradova. Zato nema izbora nego da puca u sebe.

U stadu smrdi, ali je toplo

Onda kada zajednica (krvi, vjere, nacije, kulture, tla...) od nas zahtijeva da činimo suprotno onome što zahtijeva čovječnost... Onda kada vjernost zajednici znači izdaju univerzalnih vrijednosti ljudskosti... Većina bira vjernost zajednici. Jer većina misli suprotno od Krleže, koji je tvrdio kako je u stadu toplo, ali smrdi: misli, dakle, da u stadu smrdi, ali je toplo. Tada je jedini način da ne izdamo ljudskost – da „izdamo“ zajednicu. Ali to je tako teško učiniti, stoga to rijetki doista i učine.

Kažu kako ne postoji kolektivna odgovornost. Kažu kako je odgovornost pojedinačna. Dobro. Ali ću dodati: i ljudskost je pojedinačna. A smrad je kolektivan. Bez tog kolektivnog smrada ne bi bili mogući zločini – na primjer oni u Bosni. Dobro, kažem: odgovornost je pojedinačna. Ali oni koji su pojedinačno odgovorni za zločine koje su što počinili, što za njih navijali, što za njih glasali, što ih do danas u kafanskim i skupštinskim raspravama branili, čine vrlo brojan kolektiv. Koji smrdi do neba.  

U to vrijeme, kolektivna Crna Gora je Barovića doživljavala kao izdajnika. Mediji su spinovali, objašnjavali kako je Barović, eto, bio sklon samoubistvu - bolestan, takoreći.

Danas - orden. Taj je orden značajniji za Vujanovića i Crnu Goru nego za admirala Barovića. On je, uostalom, svojim etičkim izborom sebe uzdigao tamo gdje moć nemaju ni države ni Predsjednici. Ljudi kakav je bio Vladimir Barović ne stvaraju istoriju – on je, napokon, svoje neslaganje sa njom, istorijom, jasno i precizno izrazio metkom koji je ispalio u sebe – nego mit. Njegova drama bila je antička, a takvo je bilo i rješenje drame koje je odabrao. 

Crnogorska čast u formi čovjeka

Takozvana herojska Crna Gora (ona „čojstva i junaštva“, ona „borbe protiv jačeg“) izvršila je suicid pred zidinama Dubrovnika, nakon što se kao prasica nažderala ukradenog konavoskog pršuta. Samoubistvo admirala Vladimira Barovića bio je posljednji uzdah te Crne Gore. Čak i da ta Crna Gora nikada prije nije postojala, čak i da prihvatimo da je ta Crna Gora oduvijek bila samo mit, kao istorijski fakat znamo da ipak jeste postojala barem jednom, u formi jednog čovjeka, koji je ovih dana odlikovan.

Vujanovićev orden Barovića ne može učiniti većim. A Barović Crnu Goru jeste učinio većom nego što je bila – uostalom,  i većom nego što danas jeste. Vujanović je, priznajući da je Barović bio u pravu, priznao i kako on tada nije bio u pravu, jer njih dvojica su tada bili na suprotnim stranama, baš kao što su te 1991. na suprotnim stranama bili i Crna Gora i Barović. To nije nešto što Vujanoviću treba nabijati na nos.

Zbog Ordena Baroviću – aplauz za Vujanovića. Ali, dok je još u mandatu, neka ne zaboravi da odlikuje još jednog Crnogorca koji je, u drugom gradu, na drugačiji način, odbio da služi grijehu svog naroda. Taj drugi Crnogorac nije pucao u sebe, nego je, onim što je imao – jezikom – udarao po svojima koji su njegovi prestali biti onda kada su napali nevine ljude u Sarajevu.

Neka Vujanović, velim, ne zaboravi da odlikuje i Marka Vešovića.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera