Posljednja so(lana) za posipanje Ulcinja

Piše: Andrej Nikolaidis

Ulcinjska solana prostire se na 14,5 kvadratnih kilometara. Po svojoj površini, ona je među deset najvećih na Mediteranu. Po godišnjoj proizvodnji soli, ona je među najgorim solanama na Mediteranu. To je podatak koji je u svojoj istoriji ulcinjske Solane iznio Vaso Radović. Prošlo je od tada dosta crnih godina, stvari u Solani nisu išle na bolje. Po svemu sudeći, ono  “među najgorima” postalo je “najgora”.

To nije nužno loše. Kao što znamo, i negativan publicitet bolji je od odsustva publiciteta. Ulcinjska bi se Solana mogla baš tako reklamirati: “Želite nešto posebno za vašu trpezu: so iz najgore solane na Mediteranu!”; “Mizantrop ste, za sebe i svoje bližnje želite samo najgore: solite našom solju!”; “Propadosmo, kupite našu so: sevap je!”… Ne podnosim uskličnike – čovjek koji ih lupa na kraju svojih rečenica podsjeća na čovjeka koji se neumjereno smije vlastitim šalama. Ali, ovdje su uskličnici nužni, da bi se naglasila groteska.

Solana je, vlasnici kažu, nerentabilna. Što jest, jest: nije lako izdvojiti so iz mora. Treba slanu vodu pustiti u bazene, onda so koja se tu nataloži pokupiti, očistiti i upakovati.

Jer, ulcinjska je so, zapravo, izvrsna. Ali… još malo pa je neće biti. Naravno, i dalje će tu biti more, koje će, naravno, i dalje biti slano, i dalje će tu biti bazeni, na čijem dnu će se taložiti so, i dalje će tu biti ljudi koji znaju svoj posao, ljudi koji su podigli porodice radeći na Solani. Sve džabe. Solana je iz godinu u godinu sve slabija, kao div koji kopni, nestaje pred očima grada, čije je, u neko drugo vrijeme, nekih drugih ljudi i nekih drugih vrijednosti, bogatstvo bila.

Solana je, vlasnici kažu, nerentabilna. Što jest, jest: nije lako izdvojiti so iz mora. Treba slanu vodu pustiti u bazene, onda so koja se tu nataloži pokupiti, očistiti i upakovati. Ljudi prave avione, kompjutere, velike brodove i superbrze vozove, praviće još malo i druge ljude, osnivaju istraživačke laboratorije, montiraju stotine kilometara pokretnih traka, na kojima rade desetine hiljada ljudi, pa im je sve to, nekako, rentabilno. So, za koju je tržište čitavo čovječanstvo, jer je svi jedu, čitavo čovječanstvo, pa još i životinje, so koju lopatama pokupiš i ubaciš u vreće, pa ako je ljudi i beštije ne pojedu, baciće je neko na snježne puteve – so, eto, nije rentabilna. Jer je proizvoditi so nerentabilno, valja otpustiti radnike.

Nema ni za plate

Sindikat Solane kaže da su “otpušteni kvalifikovani ljudi, koji su godinama bili nosioci posla na Solani, a njihovo otpuštanje se pokušava nadomjestiti nekvalitetnim prekompozicijama. Tražimo izmirivanje zaostalih zarada, uplatu poreza i doprinosa i povezivanje radnog staža”. Stečajni upravnik Solane Ognjen Jovović, pak, kaže: “Solana je dugo u teškoj situaciji. Prodajom postojećih zaliha soli ne može se obezbijediti isplata zarada svim radnicima i pokriti operativni troškovi. Iz postojećih prihoda ne može se finansirati bilo kakav socijalni program, a rukovodstvo će nastojati da isplati sav dug za plate.”

Da to prevedemo; od prodaje soli nema ni za plate, a radnici lete van bez socijalnog programa. Na portalima čitamo kako je Bojša Šotra, predstavnik srećnog vlasnika Eurofonda, iza kojega stoji mega-zvijezda crnogorske tranzicije Veselin Barović, izjavio da se dug za plate i doprinose, kao i otpremnine, može isplatiti jedino prodajom stečajne mase i pronalaskom strateškog investitora.
“Međutim, za to treba obezbijediti uslove prostornoplanskom dokumentacijom i dozvoliti da se na jednom dijelu Solane omogući valorizacija kako bi njena kupovina bila isplativa za investitore. Time bi profitirali i radnici, i Opština, a održala bi se i proizvodnja soli”, rekao je Šotra.

Da našim ‘biznismenima’ daš Silikonsku dolinu, oni bi je u roku od pet godina uništili i tamo bi se, umjesto mikročipova, pravili dvosobni stanovi.

O tome je, dakle, riječ. O “valorizaciji” Solane. Jer se Solana ne “valorizuje” tako što se u njoj proizvodi so, nego tako što se na dijelu zemljišta Solane podignu zgrade, pa se prodaju stanovi. Logično: u fabrici televizora ne treba proizvoditi televizore, u fabrici odjeće ne treba proizvoditi odjeću, u fabrici građevinskih mašina ne treba praviti mašine, nego sve te fabrike treba “valorizovati” tako što će se uništiti, pa na zemljištu koje im pripada ozidati stanovi. Da našim “biznismenima” daš Silikonsku dolinu, oni bi je u roku od pet godina uništili i onda, naravno, građevinski “valorizovali” – tamo bi se, umjesto mikročipova, pravili dvosobni stanovi.

Slučaj ulcinjske Solane vraća nas na slučaj takozvane Masovne vaučerske privatizacije. Privatizovano je 221 preduzeće, čiji je kapital nominalno iznosio 2,3 milijarde tadašnjih njemačkih maraka. Oko 240.000 građana je vaučere uložilo u šest privatizacionih fondova (preko 60 posto vaučer poena uloženo je u fondove). Ti fondovi su crnogorsku privredu opustošili kao što su, po Bibliji (Izl 10:1-20), usjeve pustošili skakavci: “Jer, ne pustiš li moj narod, sutra ću navesti privatizacione fondove na tvoju zemlju. Tako će prekriti površinu da se zemlja od njih neće vidjeti. Poješće ono što vam je iza grada ostalo; i ogoliće vam sva stabla što po polju rastu.” Tada su crnogorska preduzeća dobila nove vlasnike, ravno sa spiska deset zala koje Bog šalje na Egipat, vlasnike koji su zaključili da nije rentabilno puniti vodu u boce i izdvajati so iz slane vode.

Nevidljiva ruka tržišta

Vraća nas to i na tezu koju sam već izložio u tekstovima za Al Jazeeru: istinska politika u našoj situaciji bila bi tek ona koja bi podrazumijevala poništenje Masovne vaučerske privatizacije i saniranje njenih posljedica, između ostalog i kroz otpis dugova stanovništva. Nemojte dozvoliti da vam cinici govore da to nije moguće. Prvo, ako je čitavu privredu bilo moguće dati u ruke nekoliko “pobjednika tranzicije”, moguće im je i oduzeti. Drugo, famozni otpis dugova ne samo da nije nemoguć, nego je i istorijski utemeljen: za Hamurabijeve vladavine zbila su se četiri opšta otpisa duga.

Današnji se svijet po raspodjeli bogatstva ne razlikuje mnogo od Hamurabijeva svijeta. Današnji kapitalizam forma je brutalnog feudalizma – počev od onog crnogorskog, pa do globalnog. Čiju je arhitekturu Credit Suisse prikazao piramidom globalnog bogatstva, koja pokazuje da 68,7 posto svjetske populacije kontroliše samo tri posto svjetskog bogatstva, dok 0,7 posto populacije posjeduje 41 posto bogatstva. Za utjehu, onih 68,7 posto populacije koji nemaju ništa imaju pravo glasa na fer i demokratskim izborima.

Današnji kapitalizam forma je brutalnog feudalizma – počev od onog crnogorskog, pa do globalnog.

Ono što se nama nudi kao politika je tek preraspodjela fiktivne političke moći, bez promjene raspodjele društvenog bogatstva. Na izborima se odlučuje samo jedno: ko će iz političke klase služiti i štititi interese onih 0,7 posto, kod kojih je koncentrisana finansijska i svaka druga moć.

U međuvremenu nestaju mali, lijepi gradovi bogate istorije, kakav je Ulcinj. Na kraju će “nevidljiva ruka tržišta” zadaviti Solanu, kao što je već zadavila sve ulcinjske hotele, građevinska i trgovinska preduzeća. Ovdje je propast golim okom vidljiva: najljepši dio grada, iznad Male plaže, tamo gdje je nekada stajao hotel “Galeb”, prodat tajkunima, koji su ga srušili, izgleda kao Bejrut pet minuta nakon raketiranja. Rimljani su, kada su napokon spalili Kartagu, grad posuli solju, da tamo nikada više ništa ne živi. Posljednju berbu soli na ulcinjskoj Solani neka sačuvaju za to: da je pospu po ovom gradu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera