Posljednja prilika za konsolidaciju Evropske unije

Ravnopravan EU-NATO 'dijalog' očigledno nije moguć sve dok su neravnopravne pozicija ključnih aktera (EPA)

Tiho, gotovo neopaženo, nacionalna zastava Sjeverne Makedonije podignuta je u ponedjeljak na 30. jarbol u krugu glavnog sjedišta Sjevernoatlantskog saveza u Bruxellesu. Zastave su istovremeno podignute i na jarbole ispred Glavne vojne komande savezničkih snaga (SHAPE) u Monsu (Belgija) i Zapovjedništva savezničkih snaga u Norfolku, u Virginiji (SAD).

Tri dana ranije, 27. marta, Sjeverna Makedonija je zvanično postala 30. članica NATO-a, nakon što je Gornji dom španskog Parlamenta, uz svu dramatiku općenacionalne borbe protiv korona virusa i “s nula glasova protiv”, ratificirao Protokol o pristupanju najmlađe članice Savezu. Špansko “da”, posljednje među 29 članica Alijanse, bilo je uslov za konačno deponiranje Instrumenta za pristupanje Sjevernoatlantskom ugovoru (North Atlantic Treaty Organisation – NATO), koji je prije 71 godinu potpisan u Washingtonu. Taj nezaobilazni formalni čin obavljen je videolinkom samo petnaestak sati nakon što su lideri Evropske unije jednoglasno odobrili Sjevernoj Makedoniji početak pristupnih pregovora za članstvo u Uniji.

Govoreći u petak u glavnom sjedištu Alijanse, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg poželio je dobrodošlicu Sjevernoj Makedoniji riječima da je ova zemlja “konačno postala dio velike i moćne NATO porodice od 30 nacija i gotovo milijardu ljudi, porodice koja se temelji na uvjerenju da smo svi, bez obzira s kakvim se izazovima suočili, jači i sigurniji ako smo zajedno”. Nimalo slučajno, Stoltenberg je nekoliko dana ranije, također povodom pandemije korona virusa, podsjetio i na neke od ključnih odrednica Washingtonskog ugovora, kojima se, uz ostalo, “sve države članice obavezuju na sudjelovanje u rizicima i odgovornostima, na uspostavu sistema zajedničke odbrane te na ne prihvatanje bilo kakvih međunarodnih obaveza koje bi mogle biti u suprotnosti s osnivačkim Ugovorom iz 1949. godine”.

Diskretna pomoć Alijanse

Iako Sjeverna Makedonija već od prošle godine koristi sistem nove generacije za koordinaciju nacionalnog odgovora na krize (NICS) NATO-a, aktuelna pandemija je prilika za prvu praktičnu provjeru njegovog operativnog djelovanja, ali i za potvrdu Stoltenbergove parole o “snazi i sigurnosti u zajedništvu”. Iz sjedišta NATO-a uvjeravaju da su, zahvaljujući novom savezničkom sistemu koordinacije u okviru projekta “Nauka za mir i sugurnost”, makedonski stručnjaci iz Centra za upravljanje krizama već uspostavili koordinaciju svih dijelova vlasti u slučaju vanrednih situacija te da stanovništvo ove zemlje, zahvaljući upravo savezničkom sistemu koordinacije, može raspolagati informacijama “u stvarnom vremenu”, kako o trenutnom stanju pandemije na svakom pedlju makedonske teritorije, tako i o tome kome se najbližem obratiti za hranu, lijekove i svaku drugu vrstu pomoći. Provjerili smo na http://nicspublic.cuk.gov.mk i uvjerili se da NICS sistem doista radi, ali da ni najnoviji izum NATO-a ne ubija viruse.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Glavni saveznički mehanizam za brze reakacije je Euroatlantski centar za koordinaciju kriza (EADRCC), koji je aktivan tokom cijele godine, djeluje 24 sata dnevno i uključuje sve saveznike NATO-a i preostale zapadnobalkanske zemlje iz programa Partnerstvo za mir, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Kosovo. Centar djeluje kao globalni sistem za koordiniranje zahtjeva i ponuda pomoći “u slučaju prirodnih katastrofa i katastrofa koje je stvorio čovjek”. Od početka pandemije korona virusa EADRCC je primio zahtjeve za međunarodnu pomoć od Španije, Italije, Ukrajine, Slovačke, Češke, Grčke, Rumunije, Crne Gore… U odgovoru na pandemiju do sada je isporučena južnokorejska medicinska pomoć Rumuniji, češka pomoć Španiji i Italiji, kineska pomoć Italiji i Slovačkoj, saveznička pomoć Poljskoj, a nezvanično je u sjedištu Alijanse potvrđeno da su, medijski i javno uglavnom nevidljivi transferi savezničke pomoći, u pripremi za Crnu Goru i tek primljenu Sjevernu Makedoniju.

Sada postoji samo ‘američki NATO’

Iako se NATO danas sastoji od 28 evropskih i samo dviju sjevernoameričkih zemalja te iako je osnova Sjevernoatlantskog saveza Washingtonski ugovor, koji je, po svojoj prirodi, međunarodnopravni akt, “koji priznaje i podržava pojedinačna prava svake države članice jednakopravno i u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda”, ovih se dana ponovo pokazuje da Sjedinjene Američke Države, koje su, nakon hladnoratovskih konfrontacija s bivšim Sovjetskim savezom i zemljama Trećeg svijeta, u potpunosti preuzele vojno-političko upravljanje NATO-om, sada, u vrijeme pandemije korona virusa, upravljaju čak i operativno-tehničkim funkcijama Saveza, uključujući transfere medicinske pomoći.

Ako bi se pažljivije pogledao realizirani i isplanirani itinerer savezničkih cargo-letova, s lakoćom se može zaključiti da se medicinska pomoć sa oznakom “NATO” isključivo manevrira prema državama u kojima je Evropska unija na početku pandemije zakasnila, ili je njena podrška bila nedovljno vidljiva za građane; prema zemljama s visokom dozom euroskepticizma; prema zemljama s naglašenom proameričkom orijentacijom;  prema onim zemljama s kojima su Kina i Rusija bile solidarnije i brže čak i od “uvijek vojno-politički spremnog NATO-a, predvođenog SAD-om”.

Tokom nedavnog “dijaloga” generalnog sekretara Sjevernoatlantskog saveza s visokim predstavnikom Evropske unije i prvim potpredsjednikom Evropske komisije Josepom Borrellom, obavljenog krajem prošle sedmice povodom pandemije i mjerama koje se preduzimaju kako bi se zaustavilo širenje i ublažilo djelovanje zlokobnog virusa, Stoltenberg je izjavio da je koronavirus “test za sve i svakog” te da su NATO saveznici nepokolebljivo solidarni i da “nastavljaju složno zajedničku borbu protiv zajedničkog neprijatelja”.

Sve zablude EU-NATO ‘dijaloga’

Ako se prvi čovjek najjače vojno-političke organizacije svijeta uistinu nije šalio izgovarajući nekoliko konvencionalnih fraza o “solidarnosti” saveznika NATO-a, ništa logičnije nema od pitanja zašto članice NATO-a nisu bile međusobno solidarne na početku pandemije i unutar Evropske unije, čije su, također, u većini članice? Neizbježna su i dva potpitanja: da li je solidarnost, kao temelj same Unije, doista već zaboravljena zajednička stečevina, ili je “nesolidarnost” članica EU-a tek planski iskreirana naslovna priča za analitičare Bloomberga i ostale anglo-američke mainstream medije, čijim je bombastičnim naslovima teško odoljeti? Brzometni odgovori, optužbe i kontraoptužbe ovih dana sustižu jedni druge, ali dvije ključne činjenice nikako da dobiju “naslovnu ulogu”. Prva je da je vrlo značajna pomoć u novcu i medicinskim materijalima najugroženijim članicama Unije doista stizala, ali je stizala s neoprostovim zakašnjenjem. Druga činjenica je da EU, kao dominantno trgovinska unija, i u vremenu globalne pandemije pokazuje istu onu odavno poznatu dozu geostrateškog partikularizma kakvu pokazuje i u svakom drugom globalnom izazovu.

Ravnopravan EU-NATO “dijalog” očigledno nije moguć sve dok su neravnopravne pozicija ključnih aktera, odnosno sve dok se stajališta evropskih lidera u kriznim situacijama budu mukotrpno i presporo usaglašavala na 27 (geopolitički, historijski i kulturološki različitim) adresama od Atlantskog okeana do Mediteranskog mora. Za to vrijeme će se, kao i do sada, Sjevernoatlantskim savezom upravljati uglavnom iz Bijele kuće i Pentagona, bez obzira da li američki predsjednici Evropsku uniju smatrali saveznikom, ili kao Donald Trump, “glavnim neprijateljem Amerike”. To pokazuje da se sve zablude o EU-NATO savezništvu ne razrješavaju u Americi, nego u Evropi. A taj proces je, izgleda, započeo upravo ovih dana prvim jasnim i jedinstvenim evropskim “ne” pooštravanju američkih sankcija protiv Irana. Umjesto podrške sankcijama u trenutku galopirajuće eskalacije virusne pandemije, EU se odlučila za hitnu i nesebičnu pomoć građanima ove zemlje, čiji su životi, zbog drakonskih američkih zabrana uvoza hrane i lijekova, već teško ugroženi i bez koronavirusa.

EU posljedice vlastite zbunjenosti

Svjesni i sami da će se suočiti s pitanjem opstanka Evropske unije ukoliko iz krize s korona virusom ne izađu ujedinjeni, lideri zajedničkih evropskih institucija i državna vođstva liderskih zemalja članica gotovo svakodnevno u posljednjih desetak dana javno priznaju da se u svemu i prema svima u vrijeme pandemije nije reagiralo na najbolji način, ali i podsjećaju da su Evropska komisija i Evropski parlament, “čim su imali operativnu mogućnost”, odobrili plan hitne pomoći zemljama članicama vrijedan oko 40 milijardi eura nepovratnih sredstava iz strukturnih fondova. Fond solidarnosti EU-a je “historijski ojačan”, Evropska centralna banka aktivirala je monetarni program podrške od 750 milijardi eura za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije, a stornirana su i sve rigorozne odredbe “Pakta za stabilnost” o zabrani prekoračenja budžetskog deficita država članica. Sve su ovo mjere bez presedana u historiji EU-a, kao što je i globalna pandemija korona virusa neočekivana pošast bez presedana.

Pa ipak, Italija je sve ove mjere na zadnjem videosamitu evropskih lidera odbacila kao neinovativne i neprimjerene težini krize koja je na sceni i koja tek predstoji nakon pandemije. “Nakon korona virusa ništa neće biti kao prije. Morat ćemo sjesti i promijeniti pravila o trgovini i slobodnom tržištu”, s prijetećim tonom je poručio italijanski premijer Giuseppe Conte liderima evropskih institucija. Šefovi država ili vlada EU-a su obećali da će u najskorije vrijeme odobriti “snažniji paket mjera za suočavanje s neizbježnom recesijom”, koja će, i po prognozama Međunarodnog monetarnog fonda, biti pogubnija za svjetsku ekonomiju i finansije nego ona iz 2008. godine. Visoki predstavnik Josep Borrell, u svojstvu zajedničkog glasnogovornika za globalna pitanja, zato smatra da su, osim evropskih mjera u borbi protiv korona virusa, potrebna i globalna rješenja, ali da “EU mora i želi biti u središtu te borbe”.

Globalizacija na američki način put

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen potvrdila je u ponedjeljak da će EU intenzivirati svaku vrstu pomoći najugroženijim zemljama u borbi protiv koronavirusa, a da će u središtu dopunjenog Višegodišnjeg finansijskog okvira za period 2021-27. godina, koji je u fazi usaglašavanja, biti borba protiv posljedica globalne pandemije. Iako se nije direktno pozivala na omekšavajuće stavove Njemačke i Holandije koje su se do sada protivile “corona-obveznicama”, predsjednica Komisije je potvrdila da se na nivou EU-a razmatra “nekoliko instrumenata pomoći, među kojima su i obveznice”.

Nakon prvog vala globalne epidemije, u kojem su se državne vlasti pokazale proaktivnijima u zaštiti vlastitih građana, sada je smatra se u Evropskoj komisiji vrijeme za EU i njene mehanizme kolektivnog djelovanja u svim pravcima na kojima Unija ima dodijeljene nadležnosti od država članica – od zajedničke nabavke vitalne medicinske opreme, do zajedničkih ekonomskih podsticaja i neophodnog ublažavanja pravila o fiskalnoj i državnoj pomoći. Bivši predsjednik Evropske komisije i jedan od najvećih autoriteta u EU Jacques Delors, u strahu za evropsku budućnost, ovih dana izjavio je da je “izostanak evropske solidarnosti i zajedništva nezamisliv… Bila bi to smrtonosna opasnost po Evropsku uniju.”

Neprilike u kojima se izopačeni svijet neočekivano, ali zasluženo našao za Evropsku uniju bi očigledno morala biti posljednja prilika za konsolidaciju i promjenu paradigme o globalizacji kao zadivljujećem postignuću neoliberalne Zapadne civilizacije, čiji su korijeni upravo evropski. Globalizacija na američki način je hiperprofiterstvo po svaku cijenu i najkraći put do prerane smrti Evropske unije. A najcrnja ilustracija takve globalne politike je upravo najnovija, politički samoubilačka, izjava Donalda Trumpa, po kojem je “100.000 ili 200.000 mrtvih Amerikanaca od korona virusa dokaz da je Amerika [dakle – on] sjajno obavila posao stoljeća”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera