Posljedice Trumpovog rata s političkim islamom

Predsjednici SAD-a i Egipta prošlog mjeseca razgovarali su u Ovalnom uredu Bijele kuće (AP)

Čovjek ne može, a da se ne divi upornosti američkog predsjednika Donalda Trumpa. Uprkos njegovim brojnim fijascima na Bliskom istoku, on nastavlja ići istim putem, s istim partnerima, bez obzira na sve.

Otkad ga je prvo putovanje u inozemstvo odvelo u Saudijsku Arabiju i Izrael prije dvije godine, predsjednik ne posustaje, obara sve tradicionalne američke liberalne politike, ne sluša UN, krši međunarodno pravo i jača tenzije na Bliskom istoku, sve na zahtjev ili uz podršku ovih posebnih partnera.

Ovaj trend pojačan je proteklih nekoliko sedmica. Bijela kuća nadglasala je Kongres kako bi se nastavilo pomagati saudijskim ratnim potezima u Jemenu i dala podršku odmetnutom generalu Khalifi Haftaru tokom njegovog napada na libijsku prijestonicu Tripoli. Također je proglasio sirijsku Golansku visoravan dijelom Izraela i dao odobrenje izraelskoj aneksiji okupiranih palestinskih teritorija.

Pojačao je sankcije Iranu, označio iransku Revolucionarnu gardu “stranom terorističkom organizacijom” i razmjestio grupu borbenih brodova u Zaljev.

Kao rezultat tih politika, događa se eskalacija tenzija u regiji, ali ih Trumpova administracija neće ni razmotriti, a kamoli promijeniti. To je uradila samo jednom, kad je odustala od nabrzinu donesenog stava prema blokadi Katara od Saudijske Arabije, UAE-a, Bahreina i Egipta prije dvije godine.

No, to je izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Bure baruta

Bijela kuća dala je izraelskom, egipatskom i saudijskom režimu, kao i njihovim saveznicima, da čine šta god im odgovara, kod kuće i van granica, sve dok kupuju američko oružje, ulažu u američku privredu i podržavaju američke inicijative na Bliskom istoku, poput “Sporazuma stoljeća”, koji treba biti postignut.

Pojačali su podršku partnerima uprkos njihovim teškim kršenjima ljudskih prava, skupih ratova, te prihvatili njihovu autokratsku viziju izjednačavanja islamizma s nestabilnošću, kao i stabilnosti s vojnim autoritarizmom.

Ali, posljednji potez Trumpove administracije da u biti proglasi rat protiv Muslimanske braće može biti iskra koja će zapaliti bure baruta, u šta se pretvorio Bliski istok.

Bijela kuća objavila je da namjerava označiti Muslimansku braću terorističkom organizacijom čim se Trump susreo s egipatskim predsjednikom Abdelom Fattahom al-Sisijem prošlog mjeseca i nazvao ga “velikim predsjednikom” uprkos svim kršenjima ljudskih prava.

General Al-Sisi bio je na čelu vojnog udara na Muslimansku braću godinu nakon što su oni 2012. zabilježili izbornu pobjedu, zatvorio hiljade njihovih članova i zabranio postojanje organizacije. Nešto kasnije isto su uradili Saudijska Arabija i UAE. Ovi režimi smatraju ovu grupu velikom prijetnjom njihovoj vladavini i saveznikom regionalnih protivnika kao što su Turska i Katar.

Ranije američke administracije držale su se dalje od te kategorizacije uprkos vlastitoj averziji prema pokretu i gotovo svi američki akademici i analitičari, čak i glasni kritičari Muslimanske braće, slažu se u tome da to nije teroristička organizacija. Vjeruju da je ta oznaka nesmotrena, kratkovidna i kontraproduktivna.

Čak je i Trumpov bivši državni sekretar Rex Tillerson, koji je u svom prvom govoru pred Senatom nazvao Muslimansku braću agentom “radikalnog islama” u istom dahu kao i Al-Kaidu, bio protiv oznake “teroristička”. Vjerovao je da je “klasifikacija Muslimanske braće u cjelini kao ‘terorističke’ grupe komplikacija sigurnosti i politike na Bliskom istoku”.

Ovo je naročito bitno jer su Braća fragmentirani, policentrični međunarodni pokret koji, u principu, ne poseže za nasiljem kako bi ispunio svoje ciljeve. Nekoliko filijala koje koriste nasilje, poput Hamasa, već su ranije proglašene terorističkima, ispravno ili ne.

Muslimanski demokrati

No, većina grupa pod kišobranom pokreta prihvatila je ili propovijedanje (da'wa) kao način širenja islama ili se uključila u demokratske procese gdje je to moguće. Članovi Muslimanske braće i njihovi ogranci izabrani su u razne sindikate i parlamente u državama kao što su Jordan, Maroko i Kuvajt – sve saveznici SAD-a.

Zaista, neki od najbližih američkih saveznika u ratovima u Iraku i Afganistanu bili su čelnici Muslimanske braće, poput bivšeg predsjednika Afganistana Burhanuddina Rabbanija i iračkog političara Mohsena Abdula Hamida, koji je postao prvi čovjek Upravnog vijeća Iraka nakon američke invazije 2003.

Označavanje svih ovih i miliona članova i pristalica Muslimanske braće širom svijeta, među kojima su hiljade u SAD-u i Evropi, teroristima i zabrana da otvoreno učestvuju u političkim procesima u svojim državama užasno su pogrešni i kratkovidni.

To će poremetiti aktuelni i ključni proces promjena unutar pokreta nakon grešaka koje su ga mnogo koštale proteklih godina. Neki članovi Muslimanske braće napuštaju grupu kako bi postali nezavisni, drugi napuštaju politiku generalno kako bi radili kao humanitarci ili socijalni radnici, a neki od njih nazivaju se Muslimanskim demokratima, odvojivši svoje propovijedanje od politike, po linijama kršćanske demokratije u Evropi.

Možda je najviše štete regionalnoj i globalnoj sigurnosti donijelo izjednačavanje Muslimanske braće s Al-Kaidom i isti odnos prema njima, što znači katastrofu. Ne da će mnoge članove Braće gurnuti u ilegalu nego će ojačati nasilne džihadističke grupe i potvrditi njihove tvrdnje da Zapad generalno gleda sve muslimane kao teroriste, a islam kao prijetnju.

Kako se Bijela kuća sprema žrtvovati pravu stabilnost i demokratiju na oltaru tuđeg krstaškog pohoda protiv islama, Sudan i Alžir pokazuju treći put, koji se drži daleko od smrtonosne polarizacije između generala i džihadista i između autokrata i islamista – put na kojem vode muškarci i žene, religiozni i sekularni, stari i mladi, svi koji prihvataju civilnu vladavinu, političko pomirenje i ekonomske reforme.

Pa, barem je, naravno, tako dok se Saudijska Arabija, Egipat i UAE ne počnu miješati u poslove u sjevernoj Africi uz blagoslov Bijele kuće.

Vatrogasac piroman

Sve ovo tjera čovjeka da se zapita: zašto – nakon decenijske borbe za sigurnost po cijenu demokratije i stabilnosti po cijenu ljudskih prava na Bliskom istoku i nepostizanja ničega od navedenog – američki čelnici ponavljaju istu grešku?

Šta se ono kaže za one koji ponavljaju istu stvar opet i opet i opet i očekuju različit ishod svaki put?

Pa, SAD je sve osim lud. Zapravo, uvijek je bio previše pragmatičan da je to graničilo sa stepenom cinizma. No, davanje povjerenja izraelskim i bliskoistočnim diktatorima za američku politiku i sigurnost kao bolji izbor pokazat će se potpuno bezobzirnim.

Stanje stvari iz protekle dvije godine, pa čak i dvije decenije, dovoljno govori. Da su američke investicije u mir i sigurnost na Bliskom istoku uvrštene na berzu dionica, propale bi prije mnogo vremena. Ipak, ove skupe i jalove diplomatske i strateške investicije nastavljene su nesmanjenim tempom, stvarajući ogromne deficite na štetu onih ljudi za koje se javno zalažu.

Poput vatrogasca piromana, američki zvaničnici propovijedaju o miru i sigurnosti, a u stvarnosti potpaljuju sukobe i nasilje na štetu Bliskog istoka. Ako se ne zaustave i ne promijene kurs, vatre koje su potpaljivali mogu opeći i njih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera