Poruka Vojvođana Dodiku: Ne idi pod šajkaču

Pozicija Vojvodine mnogo je gora od one koju su imali Slovenija i Hrvatska kada su odlučile da izađu iz Jugoslavije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Obeležavanje 100 godina, kako ga autonomaši nazivaju „priključenja“ a nacionalisti „prisajedinjenja“, Vojvodine Srbiji pokazaće veoma različite poglede na tu srednjeevropsku pokrajinu, njenu prošlosti i budućnost.

Prvi takav događaj početkom juna u Novom Sadu pod nazivom „Savetovanje: Vojvodina i Srbija – 100 godina posle (1918 – 2018)“ ogranizovao je „Vojvođanski klub“, jedna od najstarijih autonomaških nevladinih organizacija.

Nakon izlaganja većeg broja autora, između ostalog zaključeno je da se ne prihvata bilo kakvo jednonacionalno definisanje Vojvodine, te da je Vojvodina bila i danas ostala multinacionalna, multireligijska i multikulturna, uprkos sistematskoj izmeni njene nacionalne strukture.

„Vojvođanski klub“ će se zalagati za „politički subjektivitet Vojvodine” unutar zajedničke držve Srbije, a polaziće se od zahteva sa Mirovne konferencije u Londonu iz 1992. godine da će se „građanima Vojvodine vratiti sva građanska i ustavna prava”, a to znači puna zakonodavna, izvršna i sudska vlast, sa ekonomskom i kulturnom autonomijom koju je Pokrajina pre Miloševića imala.

U zaključku se dalje navodi da oba puta kada su predstavnici Vojvodine doneli odluku o priključenju Srbiji (1918. i 1945.), jedini podrazumevani uslov priključenja bio je ulazak Srbije u širu političku celinu – Jugoslaviju. Nestankom Jugoslavije, nestao je i suštinski uslov ulaska Vojvodine u Srbiju.

Bez zahteva za federalizacijom

Iako se na tom skupu čuo samo poziv za „udruživanje snaga u zajedničkoj borbi za dostojanstven i ravnopravan položaj Vojvodine u Srbiji“, a ne eksplicitni zahtev da Vojvodina postane republika u okviru federalizovane Srbije, koji se iz ovih krugova od 2012. neretko može čuti, beogradski tabloidni portali su nakon skupa imali pune ruke posla.

Naslovi poput „Novi talas razbijanja Srbije! Okupili se oni koji žele samostalnu Vojvodinu! Srbija ćuti“, „Autonomaši ponovo jašu, hoće da se otcepe!“, „Nezapamćen skandal: Jankovićev omiljeni separatista poziva na otcepljenje Vojvodine, a njegove sulude planove prenosi Politika“ – uveliko sakupljaju lajkove i prodaju tiraže.

A za lavinu žutog blata bilo je bome materijala.

Profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu i bivši političar Dragan Veselinov na tom skupu je kritikovao prethodnu garnituru vlasti, koja je u Banovini bila od „petog oktobra” pa sve do 2016, da nisu radili na pripremi referenduma o nezavisnosti, za koji smatra da bi u Vojvodini uspeo.

Prema njegovim rečima, ko god je hteo da se ujedini sa Srbijom, nije prošao dobro.

„Ko god je hteo pod srbijansku šajkaču, da izvinete, narodski rečeno – naj*** je“, kazao je Veselinov i poručio predsedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku da će isto tako proći u svojim nastojanjima za ujedinjenjem sa Srbijom.

Veselinov je na skupu rekao da je pozicija Vojvodine mnogo gora od one koju su imali Slovenija i Hrvatska kada su odlučile da izađu iz Jugoslavije jer su političke nacije, ali imaju i zasebno etničko poreklo. „Mi jesmo politička nacija, ali nemamo zasebno etničko poreklo“, rekao je Veselinov.

Mitovi i statistika u doba postistine

Planovi i reči su jedno, a realnost i činjenice nešto drugo.

Diskusija se ubrzo sa skupa premestila na društvene mreže. Unutar autonomaške opcije najviše zameranja organizatorima bilo je da je na skupu bilo malo mladih izlagača, da autonomaši nemaju naslednike i da mladi „ne vide“ ideju i svrhu autonomije Vojvodine, iako je reč o najevropskijem i najliberalnijem regionu u Srbiji.

Novi Sad je gazda Egzita i domaćin Prestonice evropske kulture 2021.

Statistika o skoro mitologizovanoj Vojvodini ipak govori nešto drugo. Istraživanje Ipsos Strategic Marketinga iz decembra 2015. pokazuje da Vojvođani najpozitivnije mišljenje imaju o Rusiji, čak 57 odsto, pa tek onda o EU sa oko 48 odsto.

Ipak, Vojvođani ne bi živeli u Rusiji i svoju decu ne bi tamo školovali već u nekoj od država na Zapadu, što odražava društvenu šizofrenost koja je na nivou cele Srbije skoro istorijska konstanta.  

Iako je podrška evrointegracijama u Vojvodini oko 53 odsto, i viša je od srpskog proseka koji je 46 odsto, Vojvođani su oko evropskog identiteta jednako podeljeni – 37 odsto se osećaju i isto toliko ne osećaju Evropljanima. 

Statistike o odnosu građana Srbije i Ukrajine prema EU u suštini su veoma slične. To su države sa veoma duboko podeljenim društvima, kojima se podrška evrointegracijama klacka tu oko 50 odsto.

Ipak, za razliku od Vojvodine, zapadni regioni Ukrajine (Zakarpatja i Galicija) daleko u većem procentu podržavaju integraciju u EU sa više od 70 odsto.

Naravno, sve statistike su paušalne slike društva, a posebno su rizične one rađene u tranzicionim državama i u doba postistine.

Autonomija i mladi

Iako se o autonomiji Vojvodine danas uglavnom govori u prošlom vremenu, za obe opcije, autonomašku i nacionalističku, ona je podjednako važna.

Diskurs o „zlatnom dobu“ Vojvodine iz perioda SFRJ osamdesetih godina jedini je adut autonomaša, kojih je uostalom sve manje. Građanski koncept vojvođanske autonomije je trenutno purgerska urbana ideja u Novom Sadu i još u nekim vojvođanskim gradovima i podržava je uglavnom obrazovana elita koja je barem na kratko osetila razliku kvaliteta života u bivšoj Jugoslaviji i ovdašnjoj Srbiji.

Mlađe generacije nemaju strpljenja za poboljšanje svog materijalnog i društvenog položaja kroz borbu za autonomiju Vojvodine, koja bi im samo hipotetički to mogla obezbediti. Nakon stečene diplome, oni odlaze tamo gde već takvi uslovi za njih odavno postoje.

Nacionalistima je autonomija Vojvodine možda još više potrebna. Pred strankama u Beogradu oni će uvek moći da izađu sa planovima neprestane i iscrpljujuće borbe protiv izmišljene opasnosti separatizma, te se takmičiti ko će više fobije i sumnje da unese u svaki paragraf prava koje bi autonomija mogla pružiti građanima.

Ali bez Vojvodine njihova priča se ne bi razlikovala od priče bilo kog stranačkog opštinskog odbora u preostalim delovima Srbije. A tu je i partijski plen za poslušne: više hiljada radnih mesta u pokrajinskoj administraciji i u javnim preduzećima.

Nacionalističkim strankama (a takođe i mnogima iz bivše DOS-ove koalicije) Vojvodina je važna kao poligon za lečenje frustracije zbog izgubljenog Kosova. Region koji štrči, jer ima i traži više i zato je opasan. Treba mu oduzeti sve i dovesti ga na nivo uravnilovke sa ostalim siromašnim regionima Srbije, što će, ako ništa drugo, barem gladnim nahraniti sujete.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera