POPLAVE: Kako kazniti pljačkaše i profitere?

Piše: Andrej Nikolaidis

Nova stara velika riječ našeg četvoroimenog jezika je „solidarnost“. Ljudi pritekli drugima u nevolji, pa svi iznenađeni, a najviše novinari. Ko je radio u medijima zna za nepisano pravilo koje glasi: „Kad ima krvi, tekst ide prvi.“ Novine ne prodaju rubrike za kulturu i umni kolumnisti, nego crna hronika. Zlo u čovjeku saveznik je novinaru, kao što je ljudska pohlepa bankaru.

Mene danas zvali sa Radija Slobodna Evropa i doslovce pitali: Šta nam bi, pa smo ovako dobri jedni prema drugima? Jer navikli smo na drugo – da smo prema svima bolji nego prema najbližima.

Ljudi suosjećaju, ljudi pomažu, nesreća zbližava… Ali ni novinari crne hronike nisu bez posla. Srpski se premijer Aleksandar Vučić žalio na trgovce strujom – ljudi odlučili da zarade na tuđoj nesreći. Koja je, otkad je svijeta i vijeka, neiscrpan izvor zarade. Tako su se dizale imperije, tako funkcionišu banke, farmaceutska industrija i mnogo toga na ovom svijetu što smatramo posve normalnim i nepromjenjivim. Ali, ponekad dođe vrijeme kada ljudi uspostave sistem koji takvu ekonomiju ne toleriše.

„Komanda mjesta Koprivnice, Proglas: Tko bude uhvaćen da pljačka ili mu se dokaže da je pljačkao, bit će javno streljan! Smrt fašizmu – sloboda narodu!“, stoji na obavještenju iz 16. studenog 1943, koje potpisuje „komandant mjesta: Dobrila Ante“.

Usijanje društvenih mreža

Mnogi su se tradicije prijekih sudova sjetili ovih dana, čitajući izvještaje o besprizornim profiterima i pljačkašima. Društvene mreže su se usijale: bijesni ljudi traže brze i oštre kazne za najbezočnije prestupnike. One koji hljeb i vodu prodaju po višestruko povećanim cijenama, naprimjer. Ili one koji traže bogatstvo da bi unesrećene čamcima prebacili na suvo.

Princip ekonomske eksploatacije tuđe nesreće još nije do kraja integrisan, prihvaćen i ozakonjen u našim društvima. Valjalo bi se postarati i da nikada ne bude.

One koji onima u nevolji posude pumpe za vodu, pa za njih traže stari porodični nakit. Ili one koji se lažno predstavljaju kao policajci, pa šireći lažne informacije pokušavaju iseliti ljude iz kuća, da bi ih kasnije neometani opljačkali.

Eto još jednog pitanja za analitičare: Ako smo u ratovima devedesetih svjedočili sili ljudske bestijalnosti, ako smo se iz prve ruke uvjerili koliko potencijala za nanošenje bola drugome postoji u čovjeku, kako to da smo danas tako uzrujani primjerima ljudi koji čamcem prebace komšije na suvo, a onda otplove natrag da im opljačkaju kuću?

Ako znamo koliko je naših biznismena, i onih „kontroverznih“ i onih „uglednih“, imetak steklo švercom goriva za Karadžićeve tenkove, preprodajom hrane ukradene iz Crvenog krsta i polumjeseca, poratnom pljačkom društvene imovine, zašto nas čudi kada takvi „poslovni ljudi“ i u vrijeme poplave čine jedino što umiju, ponavljaju gadost kojoj duguju sav svoj imetak i društveni ugled?

Ne znam zašto je tako, ali vjerujem da je dobro jer je tako. Jer svjedoči da princip ekonomske eksploatacije tuđe nesreće još nije do kraja integrisan, prihvaćen i ozakonjen u našim društvima. Valjalo bi se postarati i da nikada ne bude.

Jer, šta biva tamo gdje jeste?

U knjizi „Pravednost – kako ispravno postupiti“ profesor sa Harvarda Michael J. Sandel podsjeća na ljeto 2004. godine kada je uragan Charley pogodio Floridu. Oluja je za sobom ostavila 22 žrtve. Osim materijalne štete procijenjene na 11 milijardi dolara, Charley je u Sjedinjenim Američkim Državama izazvao i žučnu javnu raspravu o opravdanosti nabijanja cijena u situaciji elementarne nepogode.

Kako navodi Sandel, u Orlandu su trgovci vrećice sa ledom, koje inače stoje dva dolara, prodavali za deset. Budući da danima nije bilo struje i da je bilo vruće kako već u avgustu zna biti, prodali su mnogo leda i dobro zaradili.

Uragan je stabla obarao na krovove kuća. Da bi vam ovlaštena firma makla dva drveta sa krova, morali ste platiti 23.000 dolara. Agregati za struju koji su koštali 250 dolara, najednom su prodavani po 2.000. Soba u motelu koja je koštala 40 dolara, nakon Charleyja koštala je 160.

‘Slobodno’ tržište

USA Today je u članku osudio takvu praksu. Državni tužilac Floride digao je broje optužnice.

A onda su se za riječ javili advokati takozvanog „slobodnog tržišta“. Jedan od njih, po imenu Thomas Sowell, pokušao je osporiti sam termin „nabijanje cijena“ kao „emocionalno snažan, ali ekonomski gledano besmislen izraz“.

Svi plivaju, ali istinski su slobodne jedino velike bijele ajkule.

On je pokušao objasniti kako tako visoke cijene zapravo pomažu građanima Floride i ekonomiji te države da se ponovo razmaše. Prema njegovom mišljenju, stare i niže cijene nisu nimalo poštenije od onih novih, visokih. O visini cijena, prosto, odlučuju okolnosti na slobodnom tržištu. To što je udario uragan, takva je okolnost. Ako je led koštao 10 dolara, to je zato što je u tom trenutku vrijedio deset dolara. Osuditi nekoga zbog toga, posve je besmisleno, držao je Sowell.

Šta vam hoću reći – kada budemo vodili takozvanu „konstruktivnu javnu raspravu“, znate onu „od širokog društvenog značaja“, o tome treba li ljudima čije je domove potopila voda prodavati hljeb, led, struju ili agregate po basnoslovnim cijenama, kada se eksperti budu javljali za riječ da „slobodno tržište“ brane od osiromašenih, iseljenih ljudi, kojima su gospodari „slobodnog tržišta“ odlučili uzeti i ono malo što su od vode spasili, poplava više neće biti naš najveći problem.

To će značiti da je već nestao svijet u kojem se podrazumijevalo da nećeš pljačkati unesrećene i da ćeš, učiniš li to, ipak, za to biti kažnjen, ako ne strijeljanjem, kao nekada, a ono zatvorom, i da više nema društvene mreže, zvali je solidarnošću ili bilo kojim drugim imenom, koja će male ribe zaštititi od velikih grabljivica. Slobodno tržište je kao otvoreni okean: svi plivaju, ali istinski slobodne su jedino velike bijele ajkule. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera