Polja krvi, religija i historija nasilja

Piše: Hadis Kurtović

Samo Bog zna otkad seže ta žilava mantra da je religija uzrok svih velikih ratova u historiji. Ovu mantru ponavaljaju univerzitetski profesori, komentatori, analitičari te prodavači knjiga, vozači autobusa i mnogi drugi građani. Zasigurno i bez imalo sumnje ovo je jedna od nastranih opaski koja se uvukla u govor mnogih. Svima nam je dobro poznato da dva velika svjetska rata nisu vođena zbog religije. I kada se raspravlja o uzrocima i razlozima zbog čega se ratuje, uglavnom je velika lepeza međusobno povezanih društvenih, materijalnih i ideoloških faktora, među kojima se ističe natjecanje za resurse.

U novoj knjizi Polja krvi, autorica Karen Armstrong nam kroz uvjerljiv i nepristrasan metod uz puno historijskih detalja, dokazuje da religija nije inherentno nasilje, već da je inherentno državi ili imperiji.

Kako kaže i sam prevodilac knjige Mirnes Kovač; „Karen Armstrong zasigurno spada u najtemeljitije poznavaoce religija našega doba. Svojim dosadašnjim opusom ona je to umnogome dokazala. Knjiga Polja krvi ruši sveprožimajući mit današnjice: da je religija uzrok svog nasilja i zla savremenog doba? Historija nam, pak, kazuje drugačije, a Armstrongova to – kroz širok zahvat od drevnih civilizacija, religijskih ideja, pokreta i ličnosti, ključnih historijskih prekretnica, sve do bestijalne zloupotrebe religije i svetog u našemu vremenu – argumentirano pobija. Utemeljitelji vodećih religijskih tradicija – Isus, Buda, rani rabini Izraela, poslanik Muhammed – svi oni su na svoj način ustali protiv sistemskog nasilja svoga vremena. Nasilje nije inherentno religiji, nasilje je inherentno državi ili imperiji, te je i današnje globalno nasilje utoliko zastrašujuće koliko i posrnulost naše globalizirane civilizacije – jedna je od glavnih teza koju Karen Armstrong učeno i smjerno dokazuje u ovom djelu“.

Potreba za prauzorima i paradigmama         

“Mi ljudi smo duboko vještački i imamo prirodnu tendenciju ka prauzorima i paradigmama. Stalno težimo nadvladati prirodu ili dosegnuti do nekog ideala koji nadilazi svakodnevnicu. Čak i naš savremeni kult slavnih ličnosti može se razumjeti kao izraz naše sklonosti i čežnje da oponašamo modele superčovječnosti. Osjećajući se povezani s takvim izvanrednim stvarnostima, zadovoljavamo esencijalnu žudnju. To nas dira iznutra, trenutno izdiže iznad nas samih, tako da nam se čini da našu čovječnost nastanjujemo mnogo više, nego što je uobičajen, i osjećamo se povezano sa dubljim tokovima života. Ukoliko ovo iskustvo ne pronalazimo u crkvi, džamiji ili hramu, tragamo za njim u umjetnosti, na muzičkom koncertu, u seksu, drogama ili ratovanju“, zaključuje Karen Armstrong.

Kao što vidimo, Karen Armstrong ratovanje stavlja u kontekst ideala nadilaženja svakodnevnice. Međutim ovo nadilaženje svakodnevnice je prisutno u modernom dobu, dok u vremenu prije Isusa (5000 p.n.e. ka Isusovom rođenju) sistemsko nasilje i ratovanje je bilo u zemljoradničkim civilizacijama. Razlog, vrlo jednostavan, da održe svoj aristokratski način života. Također, predmoderne civilizacije su usvojile isti ovaj opresivni sistem.

Knjiga se uglavnom fokusira na tri abrahamske tradicije; judaizma, kršćanstva i islama, jer su one trenutno u središtu pažnje, naročito islamu kojem se poglavito pripisuje terorizam.

Prvi dio knjige se bavi raširenim uvjerenjem da je monoteizam, vjerovanje u jednog Boga,  sklon nasilju i netoleranciji. Ona iznosi usporedne perspektive u pogledu ovog uvjerenja i na vrlo inteligentan način dokazuje da su još u najranijim vremenima postojali oni koji su se mučili s dilemom o nužnom nasilju i predlagali „religijske“ puteve i načine kako bi se suprotstavili napadačkim nagonima.

Drugi dio se bavi opširnim pojašnjavanjem i iznošenjem argumenata i primjera kako je nasilje bilo prisutno u zemljoradničkim civilizacijama, kako smo to već pomenuli. Autorica u sagledavanju nebeskih vjera i njihovog stasanja britko ukazuje na dionice kada se vjera militarizira i koristi kao ujedinjujući agens za ratove i osvajanja – postaje imperijalna – Pax Romana postaje Pax Christiana – zatim je nadvladava Pax Islamica – te potom taj izazov islama Zapad pokušava obuzdati kroz pohode kao što su križarski ratovi. Također, ona pojašnjava period kada se Zapad odvaja i napušta religiju – dešava se osvajanja novog svijeta i Evropa tada prolazi kroz najteži period religijskih ratova – ali podjednako i taj prosvjetiteljski pokret rađa sekularni militarizam.

Borba sa neuravnoteženom moći

Treći dio, koji je najzanimljiviji i najbliži nama modernim čitaocima, jeste period talas nasilja koji se pozivao na religijsko opravdanje, a koji je izbio 1980-tih, te kulminirao 11.9. 2001. pa sve do današnjih dana. Također, u trećem dijelu ispituje prirodu sekularizma, dokazujući da sekularizam nije stalno nudio alternativu naspram neke religijske državne ideologije.

Unutarreligijske svađe i netrpeljivosti su gotovo stalno imale političku dimenziju. Od šiita i sunita do raznih kršćanskih sekti i podsekti.

Do modernog doba religija je prožimala sve aspekte života, uključujući politiku i ratovanje, razlog tome se ogleda u želji ljudi da svemu onom što rade poklone značaj. Svaka uspješna imperija je tvrdila da posjeduje „božansku misiju“. S obzirom da je svaka država ili imperija bila stvorena i održavana silom, religija je bila upletena u njihovo nasilje.

Karen Armstrong zaključuje da nam je danas potrebna ideologija, religijska ili sekularna, koja će pomoći ljudima da se suoče sa našom trenutnom „ekonomskom i historijskom situacijom“, samo se mi ne moramo boriti sa nepravdom agrarne imperije, već sa nejednakošću i nepoštenom, neuravnoteženom moći.

Izvor: Al Jazeera