Oglasi

Politiziranje usporava proces traženja nestalih

Vjerujemo se da će još masovnih grobnica biti pronađeno, ali postaje sve teže i teže, kaže za Al Jazeeru Matthew Holliday, šef ICMP-a za zapadni Balkan.
Matthew Holiday ističe da ne postoji diskriminacija u procesu traženja nestalih kada su u pitanju bh. entitetiAl Jazeera

Ljudi koji imaju informacije o masovnim grobnicama se boje govoriti, jer ih je strah da bi mogli biti procesuirani, ali to bi moglo biti riješeno našim projektom "site locator", ističe Matthew Holliday, šef Programa za zapadni Balkan Međunarodne komisije za nestale osobe.

Kaže da su od 1995. godine do danas, od oko 40.000 hiljada nestalih tokom ratova na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, pronađeni ostaci njih 70 posto (oko 28.000), a da se oko 12.000 još vode kao nestali.

Važno je istači, tvrdi Holiday, da svaka identificirana nestala osoba može služiti kao dokaz za kriminalne radnje te dodaje da porodice imaju krucijalnu ulogu u procesu pronalaženja.

"Oni su najjači faktor, koji tjera države da ispune svoju ulogu i lociraju grobnice. Cijeli proces traženja nestalih usmjeren je ka zadovoljavanju prava porodica. Ne radi se o mrtvima, radi se o ljudima koji su i danas živi", kaže Holiday u intervjuu za Al Jazeeru.

Po njegovim riječima, ostaci skoro polpvice ljudi koji se vode kao nestali u Bosne i Hercegovine su već iskopani, ali su još neidentificirani, što je veliki problem. Veliki problem je i, kaže, što je proces traženja nestalih "duboko, duboko" ispolitiziran.

ICMP je osnovan 1996. godine, na Konferenciji zemalja G-7 u Lyonu, da bi pomogao vladama zemalja regije u pronalaženju osoba nestalih tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Zadatak je ove organizacije, koja je osnovana po nalogu tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona, da podstiče bolju saradnju između zemalja po pitanju nestalih osoba i pomogne pri identificiranju ostataka.

  • Nedavno je saopćeno da Bosna i Hercegovina još uvijek traga za najmanje 7.000 osoba nestalih uslijed oružanih sukoba na području bivše Jugoslavije te da proces traženja nestalih osoba ulazi u tešku fazu, kada je vrlo teško doći do tačnih i pouzdanih informacija. Šta, ustvari, znači ulazak u tešku fazu, šta otežava proces pronalaženja i kako to riješiti?

- Kada imate veliki broj nestalih osoba, odmah u poslijeratnom periodu imate više pouzdanih dostupnih informacija nego kasnije i lakše je da se ti slučajevi riješe. Najveći obim posla je urađen odmah nakon rata. Haški tribunal je, primjerice, tada slao timove forenzičkih eksperata da lociraju i ekshumiraju masovne grobnice u istočnoj Bosni. Nažalost je tako da, kada je većina masovnih grobnica već nađena, teže da se nađe onih nekoliko preostalih. Problem je što se ti ljudi koji imaju informacije o masovnim grobnicama, a možda i nisu izvršitelji tih djela, boje govoriti, zbog straha da bi mogli biti procesuirani. To mogu biti vozači autobusa ili oni koji su kopali grobnice...

To je jedna od stvari koje nas koče da dobijemo više informacija. Imate veliki broj agencija koje rade na ovim slučajevima, ali mi, primjerice, usko sarađujemo s Ambasadom Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, da bi dobili informacije iz fotografija iz zraka, koje bi nam, vjerovatno, dodatno pomogle u lociranju masovnih grobnica koje još nisu locirane. Imate slike iz zraka, imate izjave svjedoka, ali mislim da treba reći da do nedavno agencije koje su uključene u taj proces nisu dovoljno dijelile informacije.

Prije 18 mjeseci smo stvorili radnu grupu u kojoj smo skupili ljude iz Instituta za nestale osobe, Tužilaštva, ICTY-a i drugih agencija u [bh. entitetu] Republici Srpskoj, koje, također, imaju informacije o ratnim zločinima i nestalim osobama. Svi imaju svoje informacije, ali jedino kada složite sve te informacije imate prave indikatore gdje tražiti nestale osobe. Nadamo se da će još masovnih grobnica biti pronađeno, ali postaje sve teže i teže.

  • Koliko će regionalna baza podataka aktivnih slučajeva osoba nestalih uslijed oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji doprinijeti ubrzanju procesa traženja i kada očekujete da ona bude kompletirana?

- Ovo je projekt na kojem radimo nekoliko godina. Cilj je da se stvori baza podataka o otvorenim slučajevima nestalih osoba iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Važno je iz nekoliko razloga. Sve regionalne zemlje imaju svoje liste nestalih osoba, ali moglo bi se reći da je to sve je jedan prostor, pa tako može biti da imate ljudi koji su nestali, primjerice, u Hrvatskoj, ali da su njihove porodice nakon toga napustile tu zemlju i sada žive u Srbiji i da su tamo registrirale nestalu osobu. Tako je i obrnuto. Jedna od prednosti te baze će biti da ćemo moći vidjeti da li postoje duplicirani podaci i tako smanjiti dupliciranje napora da se nađe ta osoba.

U prošlosti ste imali liste koje su objavljene na papirnim kopijama, a one nisu više aktuelne čim su objavljene. Vrijeme prolazi, a uspostavljanjem ove baze će nam biti moguće da ažuriramo podatke i da oni budu uvijek tačni i precizni u svim zemljama regiona. Dobro je da će na ovoj bazi,  ako regionalne zemlje ustupe svoje podatke, oni biti dostupni i vidljivi svim komisijama za nestale osobe iz regije. To će sigurno ojačati regionalnu saradnju između zemalja.

  • Iz udruženja u RS-u stižu optužbe da u procesu traženja nestalih osoba u Bosni i Hercegovini postoji diskriminacija. Kako komentirate te navode?

- Mi smo 2014. godine objavili izvještaj o Bosni i Hercegovini koji je obuhvatio proces traženja nestalih osoba od samog početka našeg rada. Tu smo obuhvatili baze podataka i dokumente koje su prethodno dostavile komisije na nivou entiteta, koje su postojale. Te liste pokazuju da je gotovo 70 posto nestalih ljudi koje se nalaze na njima u [entitetima] Federaciji Bosne i Hercegovine i RS-u identificirano. Broj je skoro identičan. Proporcionalno, proces ni u kom slučaju nije diskriminatoran. S druge strane, kada pogledate apsolutni broj nestalih Bošnjaka, Hrvata i Srba i prirodu konflikta, onda je jasno da postoje razlike.

  • Kazali ste da je problem što oni koji znaju gdje bi se mogle nalaziti masovne grobnice šute, jer se boje da će biti sudski procesuirani. Da li su države radile dovoljno na tome da se ukloni ovaj problem?

- Problem amnestije je jako teška stvar. Generalno je tako da, ako izvršitelj da informaciju, on je daje da bi dobio manju kaznu. Čista amnestija nije dobra i ona krši sve ljudske standarde. Prije nekoliko godina porodice nestalih su organizirale okrugli sto i velika većina porodica je kazala da, dok žele pravdu, istovremeno žele da znaju gdje su njihovi najmiliji i da su spremni za razmjenu informacija, a da se zauzvrat smanji kazna onim koji je daju, ako su uključeni u izvršenje nekog krivičnog djela.

ICMP razvija nešto što se zove "site locator". To ćemo pokrenuti uskoro na našoj web stranici. Taj program će biti dostupan ljudima iz regije, ali i ljudima iz drugih zemalja, kao što su Irak i Sirija, gdje, također, radimo. To će biti nešto slično Google Mapsu, gdje će ljudi moći ukucati neku lokaciju i zumirati na neko mjesto, gdje misle ili znaju da postoje grobnice, i navesti dodatne informacije o tome. Ljudi neće morati ostavljati svoje ime, moći će to uraditi i anonimno. Tako da će i oni koji se boje procesuiranja moći tu ostaviti svoje podatke. Ali, ako budu željeli, mogu navesti i svoje podatke, da bi ih ICMP mogao kontaktirati i tražiti neke dodatne informacije, kao, naprimjer, kada misle da je ta masovna grobnica nastala, ili koliko bi tijela moglo biti u njoj.

Mi bi onda te informacije proslijedili nadležnim institucijama i to bi svakako bio globalni izvor informacija.

  • Kakva su iskustva drugih država kada su u pitanju takvi slučajevi, da neko ne želi dati informacije zbog straha od procesuiranja?

- Mislim da je tu ključna politička volja zemalja. Ako toga nema, ostaci nestalih osoba neće biti pronađeni. Kao primjer mogu navesti civilni rat u Libanu, gdje je mirovni sporazum potpisan i završen konflikt, ali nije bilo procesa traženja nestalih osoba i istine. Ništa nije urađeno po tom pitanju, a nestalo je 18 hiljada ljudi. Samo jedan posto nestalih je identificiran tada u Libanu. Zemlje regije su, ipak, demonstrirale političku volju da se ovaj proces završi, a to se stvarno ne podrazumijeva uvijek.

  • Srbija i Hrvatska se spore oko broja nestalih tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Međusobno se optužuju da znaju više o nestalim osobama nego što tvrde. Da li ove dvije zemlje dovoljno sarađuju kada su u pitanju nestale osobe?

- Mislim da je za cijelu regiju, ne samo u odnosima između ove dvije zemlje, tako da je ova stvar pronalaženja nestalih osoba, koja bi trebala biti tehničke prirode, duboko, duboko ispolitizirana. Moram reći da postoji saradnja između komisija za nestale osobe u Srbiji i Hrvatskoj, one se sastaju redovno i razmjenjuju informacije. Prije nekoliko dana je Komisija za nestale osobe u Hrvatskoj izvršila ekshumaciju u Sisačko-moslavačkoj županiji, a vjeruje se da se tu nalaze tijela Srba nestalih tokom rata na prostorima bivše Jugoslavije.

Mislim da to pokazuje da ipak postoji volja da se ovaj proces traženja nestalih nastavi. Naravno da postoje razlike u brojkama, ali mislim da će upravo regionalna baza podataka doprinijeti tome da se dođe do stvarnih cifara. Uvijek će biti slučajeva gdje se zemlje slažu i onih gdje će biti potrebni dodatni razgovori. Mislim da je tu najvažniji dijalog između Beograda i Zagreba.

  • Vijeće Evrope je konstatiralo da otvaranje državnih arhiva može presudno utjecati na lociranje masovnih grobnica i pronalazak nestalih osoba, ali da je to u zemljama regije i dalje problematično. Šta koči taj proces?

- Ne znam koje podatke nude ti državni arhivi, ali mislim da je problem što se u tim dokumentima nalaze informacije koje bi ukazale na kriminalna djela koja su počinili neki ljudi, pa tako mislim da vjerovatno neće vidjeti ‘svjetlo dana‘. To bi se tek moglo desiti za nekih stotinjak godina. To je tragično u smislu da, ako se tu stvarno nalaze informacije o nekim masovnim grobnicama, neke porodice zbog neotvaranja arhiva nikada neće saznati gdje su njihovi članovi porodice. Mislim da, kada bi se ti arhivi mogli otvoriti barem do neke tačke, da bi to vodilo ka novim saznanjima o masovnim grobnicama. Ali mislim da se to neće desiti.

  • Predsjednik Komisije za nestala lica pri kosovskoj Vladi Prenk Gjetaj kazao je nedavno da je njihova adresa za traženje nestalih osoba - Beograd, smatrajući da njihova vojno-policijska struktura ima dovoljno informacija o masovnim grobnicama. Po podacima iz 2016. godine, gotovo 1.665 ljudi se i dalje vode kao nestali od rata na Kosovu. Kako gledate na saradnju te dvije države po ovom pitanju?

- Problem nestalih tokom rata na Kosovu je jedinstven. Beograd osporava nezavisnost Kosova, on ne priznaje Kosovo i institucije te zemlje. To je velika barijera za saradnju između dvije zemlje. Beograd ne priznaje Komisiju za nestale osobe u Prištini. Ovo je jedna fundamentalna stvar, jer proces traženja nestalih osoba na Kosovu je uvijek zavisio od statusa te države, gledano očima Prištine, s jedne strane, i Beograda s druge.

Tamo od 2004. postoji radna grupa koja na neki način posreduje između dvije zemlje po ovom pitanju. Iz naše perspektive, mislimo da proces samo može razviti kroz direktnu saradnju zemalja. Mislim da je vrijeme da se počne gledati u budućnost i da, ako se trenutno ne mogu uspostaviti direktni kontakti između te dvije zemlje, onda se barem počne gledati i kretati u tom pravcu. Po pitanju - da li se informacije o nestalim osobama mogu naći u Srbiji, mogu reći da su se nakon demokratskih promjena u toj zemlji 2001, kada je sklonjen Slobodan Milošević, vlasti potrudile da se nađu masovne grobnice i izvrše ekshumacije (Batajnica, Petrovo Selo, Bajina Bašta, Rudnica). Vlasti u Srbiji su se potrudile, a mislim da su to uradile primarno da bi sakupile dovoljno dokaza da se osudi Slobodan Milošević u Hagu. I Beograd je tražio da se otvore arhivi Oslobodilačke vojske Kosova, gdje bi se također mogle naći informacije. Tako da mislim da postoje informacije o nestalim osobama i na Kosovu. To opet pokazuje potrebu za boljom regionalnom saradnjom.

  • Kako dolazite do informacija gdje se nalaze masovne grobnice, odnosno koje metode koristite za njihovo pronalaženje?

- Pa jako su važne izjave svjedoka, arhivirani dokumenti, informacije Suda u Hagu, fotografije iz zraka… Sve je to jako važno, ali postoje sada neke nove tehnologije, pa tako imate radare kojima možete pretraživati zemlju i dronove. Dronovi su posebno važni kada imate područje koje je minirano. Ne postoji samo jedan mehanizam pronalaženja grobnica, treba iskoristiti sve što imate na raspolaganju od gore navedenih stvari.

Postoji nekoliko zanimljivih podataka o grobnicama koje su nađene u Srebrenici. Naprimjer, u Čančarskoj cesti imate najmanje osam grobnica koje se nalaze jedna pored druge, oko 200 metara udaljenih jedna od druge. Namjera izvršitelja tih ubistava nije bila samo da se iskopa jedan grob, nego nekoliko. Ako nađete jednu grobnicu, vjerovatno ćete naći i drugu na tom lokalitetu. Imate i primjera kada su tijela iz primarne grobnice odnešena u neku drugu, pa, kada nađemo neku grobnicu, vidimo koji dijelovi tijela su odnešeni i koliko je zemlje iskopano, da bi to uporedili sa nekim drugim grobnicama. Vidimo da li postoji isti DNK profil. Pa tako je i ta neka vrsta analize količine zemlje je također jako važna. Nekada su dijelovi tijela nestalih osoba udaljeni po 30-40 kilometara jedni od drugih, upravo zbog tog premještanja, pa i tu postoje neke analize kako bi vidjeli kojih dijelova tijela nema i odredili gdje bi oni mogli biti.

Ali moram reći da je cijeli proces traženja nestalih usmjeren ka zadovoljavanju prava porodica. Ne radi se o mrtvima, radi se o ljudima koji su i danas živi.

  • Da li su se forenzičke metode pronalaženja grobnica i identificiranja žrtava mijenjale tokom vremena, da li su napredovale uz razvoj tehnologije... možete li opisati neke načine?

- Metode identifikacije žrtava su se jako promijenile. DNK analiza je revolucionirala cijeli proces. Prije nego što su uspostavljene naše DNK labaratorije 2001. nalazili smo ljude tradicionalnim metodama identifikacije. Mislim da je gotovo osam hiljada osoba identificirano tim metodama. Kada kažem tradicionalno, mislim na pretpostavke identiteta, vizuelno prepoznavanje nekih predmeta u grobnicama, antropomorfne podatke žrtava… 2001. je sa labaratorijama došlo do revolucije. Tada smo mogli sa statističkom sigurnošću dokazati da DNK odgovara nekoj nestaloj osobi, odnosno da je to ta osoba, dok kod tradicionalnih metoda uvijek postoji rizik da se napravi neka greška.

Ako neko ima nestalu osobu u porodici i to nam javi, mi ćemo otvoriti slučaj za tu osobu i tražit ćemo od članova porodice da nam pošalju krvni uzorak kako bi napravili profil. Onda to uporedimo sa DNK profilima koje već imamo i koje smo uzeli iz kostiju pronađenih osoba. Ako se DNK nalazi podudaraju, onda šaljemo uzorke Institutu za nestale osobe i slučaj može biti zatvoren.

U BiH je dosta toga urađeno, ali postoji još, primjerice, gotovo tri hiljade slučajeva neidentificiranih ostataka tijela koja se nalaze u mrtvačnicama. Dobili smo uzorke tih ostataka, ali oni se ne podudaraju sa genetskim uzorcima koje smo dobili od porodica koje traže svoje nestale. Tako da se također može desiti da porodice nađu svoje nestale i nakon toga ne žele dati krvni uzorak, a postoji mogućnost da su našli pogrešne ostatke, a ostaci njihovih nestalih su još u mrtvačnicama. To je jako kompliciran proces i takvi se slučajevi moraju riješiti kako bi se završio proces traženja nestalih osoba na ovim prostorima. Skoro pola posmrtnih ostataka ljudi koji se vode kao nestali su već iskopani, ali su još neidentificirani i to je veliki problem. Pitanje je sada kako ćemo to riješiti.

  • Vaš rad podrazumijeva i susrete s porodicama nestalih osoba, čiji ostaci još nisu pronađeni. Kako izgledaju ti susreti, koja je Vaša poruka tim ljudima?

- ICMP od svojih početaka radi sa porodicama nestalih. Naučili smo mnogo stvari, upravo zbog porodica nestalih. Oni imaju krucijalnu ulogu u procesu pronalaženja nestalih osoba. Oni su najjači faktor koji tjera države da ispune svoju ulogu i lociraju grobnice. Nisu oni samo žrtve, oni su važan dio civilnog društva koji može pokrenuti stvari. Radimo jako puno da se prebrode te neke ratne podjele u regiji. Pomažemo im da rade zajedno, a mislim da žrtve to i prepoznaju i smatraju važnim. Svi oni imaju članove porodice koji su nestali tokom ratova. Znaju da zajedno mogu biti puno efektivniji kada je u pitanju ovaj proces. Veliki problem je ovdje što je taj cijeli proces, kako sam već rekao, duboko, duboko ispolitiziran.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.