Oglasi

Politizacija hadža

Ovo nije prvi put da se peta vjerska dužnost svake muslimanke i muslimana politizira.
Vladajuće dinastije su oduvijek preko hadža i brige oko svetih mjesta islama pokušavali ostvariti vlast nad muslimanskim svijetom

Piše: Muhamed Jusić

Otvoreno rivalstvo Kraljevine Suadijske Arabije i Irana za lidersku poziciju u muslimanskom svijetu i regionu posljednjih godina je preraslo u ozbiljnu konfrontaciju. Ratovi preko proksija u Siriji, Iraku, Jemenu i Libanu su postali otvoreni sukobi u kojima obje strane imaju svoje vojnike involvirane u sukobe posebno u Jemenu i Siriji. Zadnjih nekoliko dana Islamska Republika Iran je otišla korak dalje u tom sukobu pozivima da se Saudijskoj Arabiji uskrati organizacija muslimankog godišnjeg hodočašća - hadža. Ovo su mnogi u muslimanskom svijetu, a pogotovo u samoj Saudiji, protumačili kao neprimjerenu politizaciju hadža.

Zahtjev „da muslimanske zemlje preispitaju saudijsko upravljanje svetim mjestima“ Iran pravda prošlogodišnjim smrtnosnim metežom za koji krive lošu saudijsku organizaciju obreda. Zvanični Teheran i njihovi mediji tvrde kako je u incidentu stradalo 2400 hadžija, među kojima 464 Iranaca. Zvaničan stav Saudijske Arabije je da je broj stradalih 700, te da se incident desio zbog toga što organizatori hadžijskih grupa nisu poštovali instrukcije organizatora.

I dok su se hodočasnici okupljali u svetim gradovima Meki i Medini, vrhovni lider Ayatollah Ali Khamenei je u svom godišnjem obraćanju povodom hadža ustvrdio kako su „Saudijci ubili hadžije“ dok je iranski predsjednik Hassan Rouhani izjavio kako bi „muslimanski svijet trebao kazniti Saudiju zbog prošlogodišnjeg fatalnog incidenta“. Kao odgovor na ove pozive vrhovni muftija Saudijske Arabije Abdul Aziz  Aal-Sheikh je braneći Kraljevinu izjavio kako „Iranci nisu muslimani već potomci `zaratrustrijanaca“ i da je „njihov animozitet prema islamu, a naročito prema sunitima veoma star".

Zabrana u Iranu

Eskalirajuća retorika nije jedino za čim su ove dvije zemlje potegle u svom sporenju oko organizacije hadža. Iran je zabranio svojim hodočasnicima da ove godine prisustvuju hadžu. Ta odluka je uslijedila nakon što su propali pregovori sa saudijskim predstavnicima. Tokom pregovora Iran je tražio neke dodatne mjere sigurnosti za hadžije, ravnomjernu podjelu transporta hadžija između iranskog i saudijskog zračnog operatera kao i to da protokol o organizaciji koji se potpisuje sa nadležnim ministarstvom sadrži paragrafe koji im dozvoljavaju organiziranje nekih ši'itskih obreda. Nakon što su pregovori propali, saudijski prijestolonasljednik Muhammad bin Naye je ustvrdio kako je Iran imao „zahtjeve suprotne načelima tog obreda i to na način koji izlaže hodočasnike opasnosti“ te da im saudijska strana može „pružiti sve uvjete, kao i svim ostalim hodočasnicima“.

Ali ovo nije prvi put da se ove dvije zemlje sukobljavaju oko hadža i da se ova peta vjerska dužnost svake muslimanke i muslimana politizira. Od osnivanja Islamske republike, odnosno od iranske „islamske revolucije“ Ayatollah Ruhollah Khomeini je zagovarao proglašavanje Meke i Medine distriktom kojim bi upravljale sve muslimanske zemlje. Bio je to bitan dio njegove vizije izvoza revolucije i već 1980. Khomeini je u duhu ideala „islamske revolucije“ poziva sve muslimane da koriste hadž kako bi organizovali proteste protiv „neprijatelja islama“. Homeini je duboko vjerovao kako hadž nije samo vjerski obred i kako je to neka vrsta svemuslimanskog skupa na kojem bi se trebale donositi bitne odlike koje se tiču muslimanskog svijeta. Hadž sveden samo na rituale je po njegovom tumačenju ali mnogih drugih naročito iz islamističkih pokreta ustvari obesmišljen. Saudijci, a pogotovo njihova zvanična ulema su upozoravali da bi pretvaranje hadža u politički skup oskrnavilo ovaj vjerski obred i pretvorilo ga u prostor političkog, sektaškog i mezhebskog sukobljavanja.

Manji protesti

Odgovarajući na poziv Homeinija u više navrata organizovani su manji protesti iranskih hodočasnika koje su podržavale i neke šiitske manjine iz drugih država. Iako su saudijske vlasti poduzimale posebne mjere u sprječavanju njihovog organizovanja, svake godine demonstracije su postajale sve veće. Policija je redovno oduzimala transparente i blokirala mjesta na kojima su se demonstranti okupljali. Sve je eskaliralo 1987. kada je došlo do otvorenog sukoba iranskih demonstranata i saudijskih sigurnosnih snaga. U sukobima je stradalo više od 400 ljudi,od kojih preko 200 Iranaca. Nakon toga dvije zemlje su preknule diplomatske odnose, a Iran je svojim hadžijama zabranio hodočašće sve do 1991. Jedan prijatelj iz Medine mi je lično pričao kako je kao mladić svjedočio mućnim slikama sukoba koje je ne samo on, nego čitav muslimanski svijet, želio što prije zaboraviti. Možda se baš zato o ovim nemilim događajima koji skrnave svetost za muslimane blagoslovljenjih mjesta nerado govori, ali to objašnjava zašto se mnogi s pravom brinu kada se pitanje hadža ponovo politizira.

Naravno da za vladajuću porodicu Sauda čiji kraljevi nose počasnu titulu Sluga dvaju harema (svetih mjesta Meke i Medine) svako problematiziranje njihovog suvereniteta nad svetim gradovima ne samo da nije prihvatljivo, nego podriva same temelje njihove vlasti i potkopava njihovu poziciju u muslimanskom svijetu.
Ali ta politizacija hadža nije počela u posljednjih nekoliko decenija. Vladajuće dinastije su oduvijek preko hadža i brige oko svetih mjesta islama pokušavali ostvariti vlast nad muslimanskim svijetom. Oni koji su vladali Mekom i Medinom bili su po nepisanom pravilu halife i vladari svih muslimana. Halifa je organizovao hadž i ako je bio spriječen da prisustvuje centralnom skupu na visoravni Arefat pored Meke onda je morao poslati svoga izaslanika. Njegovo ime se spominjalo na hutbi, centralnom govoru tokom skupa na Arefatu.

I ne samo to. Oko  svakog detallja upravljanja Mekom i Medinom se vodio isti politički rat. Svi vladari su se utrkivali ko će ostaviti više vakufa (legata) u Meki i Medini. Skoro svaki značajniji sultan ili halifa se pobrinuo da neka građevina, makar neko proširenje, vrata ili bunar nosi tarih (natpis) sa njegovim imenom.

Čak se i oko plašta Kabe (kisve) vodila prava politička borba. Onaj ko je pokrivao Kabu bio je njen zaštitnik i pretendovao je da bude i „vladar pravovjernih“. Nakon pada Abasijskog hilafeta (656. h.g./ 1258. g.), plašt za Ka`bu je dolazio iz Egipta ili Jemena. Kada je vladar Salih Ismail Kalavun uvakufio (zavještao) tri sela nedaleko od Kaira u korist Ka`bina plašta on je redovno počeo stizati iz Egipta.

S istim ciljem osmanski sultan, Selim Han, 1541. godine je uvakufio još sedam sela. Muhamed Ali Paša kasnije će oformiti državnu instituciju koja je godišnje pripremala plašt u Egiptu i slala ga u Meku. Plašt je u to vrijeme svake godine dostavljan svečanom karavanom koja se nazivala mahmel uz posebne počasti, udaranje defova i ilahije. Bio je to dokaz osmanske dominacije nad svijetom islama.

Kada je Hidžaz ušao u okvire Kraljevine Saudijske Arabije, pristizanje plašta je prestalo (1343. h.g./ 1924. god.) zbog političkih nesuglasica između egipatskog vladara i porodice Sauda. Tada je kralj Abdulaziz Ali Saud odlučio u Meki sagraditi specijaliziranu tvornicu za tkanje plašta Ka`be. Nešto kasnije, ponovo će biti postignut dogovor između dvije države prema kojem je Egipat nastavio slati plašt i to u periodu od 1937. do 1962. g.1963. saudijska država je uzela na sebe obavezu tkanja kisve. Od tada i ta nadležnost je u rukama Saudijaca. Nešto kasnije (kamen temeljac je postavljen 1397. h.g./ 1977. god.) bit će izgrađena i nova specijalizirana tvornica za tkanje plašta Ka`be u Meki koja i danas proizvodi plašt za Kabu.

Sazdana na vjeri 

Ali i pored svih tih političkih peripetija koje kao što nam historija govori nisu počele sa današnjim državama i vladarima muslimanskog svijeta hadž nikada, u srcima miliona onih koji su iz najudaljenijih krajeva svijeta na iznurenim kamilama dolazili da makar simbolično posvjedoče jedinstvu vjernika u samo jednog Boga, nije gubio na značaju. Tako vjerovatno i danas. Političke igre oko hadža će se nastaviti ali oni koji spremajući se čitav život za taj put ne čine to zbog sultana i vladara čije ime će se spominjati u centralnoj hutbi na Arefat. Njih ne privlače brojne građevine sa tarihima velikih vladara koji su ih gradili.

Ne privlače ih ni građevinska čuda koja se tamo ovih dana grade. Njih privlači najednostavnija građevina koju je sagradio ostarjeli Ibrahim/Abrahama sa sinom Ismailom/ Jišmaelom kako bi bila prvi hram u svijetu kojem se klanja samo jednom Bogu. I kao što je ta jednostavna građevina koja je sazdana na vjeri nadživjela vjeru Farona i njihove kolosalne piramide tako će, ako nas historija ičemu uči, i vjera iskrenih hadžija nadživjeti političke igre.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.