Politika se preko rehabilitacije na sudovima miješa u historiju

Napasni i arogantni prema žrtvama, a prema ostalima dragi i ljubazni, navodi se u opisu sociopata (Wikipedia)

Procesi rehabilitacije vođe četničkog pokreta Dragoljuba Mihailovića ili čelnog čovjeka kolaboracionističke srbijanske vlade u Drugom svjetskom ratu Milana Nedića očito su „vrh ledenog brijega“ rehabilitacijskih postupaka u Srbiji. Iako statistički podaci, do kojih su došli novinari, ukazuju da je pred sudovima u Srbiji vođeno više od 3.000 postupaka, a na Višem sudu u Beogradu rehabilitirano najmanje 1.611 ljudi koji su osuđeni u vrijeme Jugoslavije iz političkih, vjerskih, nacionalnih i brojnih drugih razloga, analitičari ukazuju kako je broj procesa barem trostruko veći. No, rok za podnošenje zahtjeva za rehabilitaciju okončan je krajem 2016. godine te se očekuje završetak procesa.

Među onima koji su rehabilitirani su, uz spomenutog Mihailovića, i članovi kraljevske dinastije Karađorđević, premijer izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu Slobodan Jovanović, ali i njegov prethodnik Dragiša Cvetković, koji je 1941. potpisao Trojni pakt u kojem su bili nacistička Njemačka, fašistička Italija i saveznik im Japan te njihovi europski saveznici.

Bilo je i nepravedno osuđenih i stradalih

Nebojša Milikić smatra kako je „pseudonaučnim mađijama i pravnim kalamburima konstruisana ‘više naša’ i ‘antifašistička’ strana u ratu, koja više odgovara građanskoj tj. buržoaskoj svesti i vlasti, a nikako ne onoj predvođenoj komunističkom partijom“.

„Naravno, bilo je i nepravedno osuđenih i stradalih, što je vredno svake dodatne pažnje i istraživanja, a samim tim i rehabilitacija. To međutim nije cilj inspiratora i izvršioca ove kombinatorike. Njima eventualno nevine žrtve, po svemu sudeći, služe prevashodno da koprenu njihove nevinosti i stradanja nekako prevuku i preko imena i dela kolaboranata i zločinaca“, ukazuje.

Analizirajući procese rehabilitacije postavlja se pitanje jesu li se, ponovno, u tumačenje povijesti umiješali pravosuđe i politika, odnosno je li sve posljedica stvaranja klime po kojima su i pripadnici četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu bili na „pravoj“ strani, odnosno antifašisti. I radi li se, zapravo, u brojnim slučajevima više o imovinsko-pravnim odnosima, a manje o stvarnom povratku časti, kako to pišu neki mediji u Srbiji?

Isprepletenost istorije, pravosuđa i politike

Povjesničarka Jelena Đureinović, doktorantica na Odsjeku za istočnoeuropsku povijest na Sveučilištu Justus Liebig u njemačkom Giessenu, ukazuje kako je, posebice u slučajevima prominentnijih povijesnih osoba, „sigurno u pitanju isprepletenost istorije, pravosuđa i politike, jer najčešće nije u pitanju samo pravna rehabilitacija već i politička, koja se svakako odvija u drugim sferama društva, pa se kroz procese rehabilitacije pravno potvrđuje“. Kao savršene primjere navodi Mihailovića i Nedića, za koje kaže da su se „procesi njihove političke rehabilitacije trajali decenijama, zatim se prelili u sferu službene politike sećanja, a onda i u pravosudne okvire“.

Nebojša Milikić iz Inicijative „Ne rehabilitaciji!“ ide i korak dalje, pa navodi kako je „Zakon o rehabilitaciji sudijama prepustio da tumače istoriju“. Pretpostavlja da je to i bila „namera donosioca zakona – da se izbegne bilo kakvo ozbiljno razmatranje činjenica o kolaboraciji i zločinima, a da se striktno formalno pravno razmatra procesuiranje i kažnjavanje“. Podsjeća kako procesi, a uglavnom je riječ o slučajevima koji su vođeni nakon Drugog svjetskog rata, „u datim istorijskim okolnostima nisu ni bili, niti su uvek mogli biti u skladu sa današnjim shvatanjima pravnih načela i sudskog postupka“. „Po tom i takvom zakonu, mogli bi da se rehabilituju i mnogi od osuđenih i kažnjenih u Nirnbergu, u posleratnoj Francuskoj, Holandiji“, navodi Milikić.

„U Srbiji je odavno sve politika, pa je tako govoriti o nezavisnom sudstvu potpuno iluzorno. Tako i brojne sudske rehabilitacije osuđenih ili proskribiranih ličnosti koji su manje ili više sarađivali sa okupatorskom vlašću za vreme Drugog svetskog rata, služe ne samo da se njihovi naslednici domognu vrijedne imovine u Beogradu i drugim gradovima Srbije, nego i da rehabilituju nacionalističku i hegemonističku politiku koju je, nažalost, uspešno obnovio Slobodan Milošević“, konstatira novinar Goran Mišić.

Pseudorevizija kao prikladniji termin

„Ideja revizije istorije je naučno poželjna, ali revizija koja se dešava u regiji, pa i šire, većinom se zasniva na krivotvorenju istorijskih činjenica, brisanju arhiva i marginalizacijom sećanja ljudi na znatno dostojanstveniji život u socijalizmu. Zato bi pseudorevizija bila mnogo prikladniji termin“, smatra Nenad Porobić.

Po njegovom mišljenju, „i pravosuđe je, kao jedan od ključnih državnih aparata, pod uticajem ekonomske transformacije, te staje na stranu vladajućeg sloja, a protiv onih koji rušenjem socijalizma gube sve“.

Često se u svojim tekstovima bavio procesima rehabilitacije, njihovim posljedicama po odnose u društvu, ali i stvaranja potpuno drugačije percepcije događaja u Drugom svjetskom ratu od one kakva je stvarno bila. „U krivotvorenju istorijskih činjenica išlo se dotle da je donesen zakon o dva ravnopravna antifašistička pokreta, partizanskog i četničkog, pa je Draža Mihailović rehabilitovan sa tendencijom da se jednog dana kanonizira u sveca, a onaj koji ga je pobedio – Josip Broz Tito da se maksimalno satanizuje“, primjećuje Mišić.

Ideološki teror nad narodom

Usmjeravajući priču na znanstveni aspekt i tumačeći okolnosti u cjelokupnom društvenom ozračju, sociolog Vladimir Marković smatra da je kontekst rehabilitacije u Srbiji „daleko širi od političkih okolnosti i odnosa u nacionalnim ili regionalnim okvirima“. Po njemu, „istorijski poraz čitave civilizacije zasnovane na socijalizmu i demokratiji koji se odigrao početkom poslednje decenije 20. stoleća dao je odrešene ruke vlasnicima kapitala i njihovim politički predstavnicima da istaknu primat svojih interesa agresivnim nametanjem istorijskih tradicija koje prepoznaju kao svoje“.

„Rehabilitovanje ratnih zločinaca i izdajnika iz Drugog svetskog rata ima ulogu u sprovođenju buržoaskog ideološkog terora nad narodom“, smatra Marković. Nije mu slučajnost, kako kaže, što je konačnoj odluci o rehabilitaciji Draže Mihailovića prethodila rezolucija Evropskog parlamenta o napretku Srbije u procesu eurointegracija, pri čemu se Vlada Srbije poziva da „u potpunosti i bez diskriminacije sprovede Zakon o rehabilitaciji, kao i da se otklone proceduralne prepreke vezane za restituciju oduzete imovine“.

Neprijatelj nije prestao da pobjeđuje

Vladimir Marković podsjeća na riječi njemačkog filozofa i književnog kritičara Waltera Benjamina, prema kojem „istorijski artikulisati prošlost znači ovladati sećanjem, odnosno slikom prošlosti kakva se javlja u trenutku opasnosti“.

„Tumačenje prošlosti je uvek od prvorazrednog značaja za politiku, a pravosuđe se pojavljuje kao jedan od instrumenata represivnog uticaja u pravcu prihvatanja tog tumačenja. Slučajevi rehabilitacije u Srbiji ilustruju Benjaminovo upozorenje da ni mrtvi neće biti sigurni pred neprijateljem ako pobedi – a taj neprijatelj nije prestao da pobeđuje“, upozorava Marković.

Kad su pravosudni procesi u pitanju stajališta je da tu „nije reč samo o aktuelnim interesima pojedinih ‘naslednika’ za regulisanjem imovinsko-pravnog statusa onoga što je oduzeto od fašističkih saradnika, izrabljivača i špekulanata, već o nametanju civilizacijskog modela u kojem će se bilo koji bivši, sadašnji ili budući kolaboracionisti, izrabljivači i špekulanti osećati sigurno, znajući da su im posed i vlast zagarantovani“.

Vraćanje imovine ili časti

Po Milikiću, u priči o stvarnom povratku časti osoba čije je ime, navodno, „ukaljano“ presudama jugoslavenskih sudova i, s druge strane, imovinsko-pravnim odnosima i povratka nasljednicima svega što su osuđene osobe imale, zapravo nema puno dileme jer te „dve stvari nisu ni odvojene“.

„Kolaboranti su u svom podilaženju i služenju okupatorima odlično i odlučno zastupali i praktikovali logiku kompradorske buržoazije svog vremena. Mnogi od njih su se u sve to upetljali upravo da bi usred okupacije, pljačke i satiranja naroda i zemlje po svaku cenu sačuvali, a po mogućstvu i uvećali imovinu i privilegije“, konstatira Milikić.

Po njegovim riječima, „prevashodna istorijska uloga fašizma je i bila u tome da očuva kapitalistički poredak tj. buržoasku vlast, koristeći se pri tom sličnim retoričkim i političkim mađijama kao i današnji revizionisti“. „Da u ratu koji je bio kolonijalni i svodio se na povratak tvoje zemlje i naroda u feudalno ropstvo sačuvaš i vlast i mast i čast, to nikako nije moglo, ali evo, demokratski političari Srbije, uz podršku svojih EU mentora, uspeli su retroaktivno to da izvedu“, dodaje.

I novinar portala Mašina Nenad Porobić vraća priču u vrijeme pojave i uspostavljanja fašizma za koji kaže kako je bio „radikalni pokušaj da se odbrani kapitalizam u vreme ekonomske krize“ te povlači paralelu s aktualnim trenutkom. Po njemu, „može se očekivati da će razne elite, lokalne i međunarodne, rehabilitacijom onih koji su zločinački branili kapitalizam da učvršćuju ideju bezalternativnosti novom talasu besomučne kapitalističke eksploatacije i destrukcije“.

Nisu samo materijalni motivi u pitanju

Povjesničarka Jelena Đureinović ne odobrava da se generalno govori o motivima podnositelja zahtjeva za rehabilitaciju, iako i materijalna odšteta i restitucija, kako navodi, igraju veliku ulogu. Kao primjere navodi spomenute slučajeve Mihailović i Nedić. U prvom slučaju niti ne postoji imovina, a potomci se, barem javno, nisu zanimali za odštetu, dok je u Nedićevom slučaju posve druga priča.

„Agencija za restituciju imao pravo da odbije zahtev bez obzira na ishod rehabilitacije – i to je upravo slučaj sa Nedićem, ali i sa Nikolom Kalabićem. Proces rehabilitacije Nikole Kalabića je odličan primer za to da uglavnom postoji istovremeno i težnja da se kroz rehabilitaciju dobije odšteta ili oduzeta imovina, a i da se na sudu dokaže da član porodice nije bio zločinac ili saradnik okupatora“, objašnjava Đureinović.

„Ideje četničkog pokreta, kao i njegova zločinačka politika, su već odavno rehabilitirani. Trenutno se odvija rehabilitacija onih društvenih snaga koje su direktno i otvoreno sprovodile nacističku okupaciju, a sve se to dešava pod okriljem fašizacije evroatlantskog sveta. Antifašizam je kao termin ispran od svih ideja koje su se suprotstavljale kapitalizmu, a za tu transformaciju su odgovorni konzervativci i liberali svojim desničarskim politikama“, povezuje Porobić cijelu priču o posljednjih osam desetljeća moderne Europe.

Kako je završio Drugi svjetski rat?

Ako se govori o odnosu prema fašizmu, odnosno tko je sve bio na strani antifašista, a prema politici koja je dominirala u Srbiji neposredno nakon pada Slobodana Miloševića, moglo se zaključiti da se Drugi svjetski rat za Srbiju završio strašnim porazom, podsjeća Đureinović. I konstatira da jeste, ali „samo za neke vojne i političke snage, koje su na različite načine stajale uz snage okupacije“. No u posljednjih 10-ak godina, nastavlja, „dešava se preokret od potpunog odbacivanja partizanskog pokreta u Drugom svetskom ratu ka njegovom prisvajanju, posebno kada je u pitanju status pobednika“.

„Tome se ne treba radovati kao pozitivnoj promeni, jer je u pitanju samo druga vrsta istorijskog revizionizma, gde se Narodnooslobodilačka borba nacionalizuje i depolitizuje, pa partizanski pokret postaje srpski, a njegov komunizam puka dekoracija na zastavama“, kaže Đureinović. Upozorava, zaključno, i kako se „pritom niko nije službeno potpuno ogradio od političke ili pravne rehabilitacije četničkog pokreta“.

Nije novost da mnogi ratovi na području bivše Jugoslavije, a pogotovo sukobi iz ‘40-ih godina prošlog stoljeća, kao da nikad nisu završeni. Tome u prilog svakako idu i svakodnevno politiziranje događaja, uloge aktera i posljedice tih sukoba, a rehabilitacija, ako je i imala poštenu i pravednu namjeru, samo je podjele dodatno produbila.

Izvor: Al Jazeera