Političko suočavanje s povijesti

Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora u prvostepenom postupku (EPA)

Piše: Davor Gjenero

U Hrvatskoj je presuda Prliću i skupini još petorice vođa paradržavne Herceg-Bosne dočekana posve očekivano. U medijima su iskrsnuli bivši obavještajci iz paradržavne i vojne strukture susjedne države, koji sada nastupaju kao „eksperti“ i ocjenjuju kako je prvostupanjska presuda neodrživa, jer da je ozbiljno podriva izdvojeno mišljenje predsjedavajućega Sudskog vijeća, a većina javnosti posve je nezainteresirana za slučaj.

Dežurni „patrioti“ govore o tome kako Vijeće nije govorilo o dobrome što su Tuđman i njegov režim napravili za BiH, dakle o tome da su podupirali raspisivanje referenduma o neovisnosti BiH, prije inkriminiranoga razdoblja u kome su utvrđeni zločini šestorice optuženih, ali i postojanje zločinačkog poduhvata u kome su sudjelovali i Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, general Janko Bobetko i predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban. Tvrde da Vijeće nije govorilo niti o savezništvu koje je uspostavljeno Splitskim sporazumom, nakon kojeg su hrvatske vojne snage s Armijom BiH usklađeno oslobađali obje zemlje.

Branitelje Franje Tuđmana u hrvatskoj javnosti smetaju dvije dikcije u presudi: ona o zločinačkom poduhvatu na čelu s Tuđmanom i ona o međunarodnome karakteru vojnoga sukoba u BiH.

Odnosi Hrvatske i BiH

Ipak, i protivnici tih elemenata presude priznaju da se ova presuda bitno razlikuje od presude generalima Gotovini i Markaču, koji su u prvostupanjskoj presudi bili osuđeni za sudioništvo u zločinačkom poduhvatu, a u drugostupanjskoj presudi oslobođeni. Presude se razlikuju u tome što je ova utemeljena u čvrstoj argumentaciji o nedvojbeno počinjenim zločinima za koje optuženi izravno snose odgovornost.

Ipak, unatoč prvom dojmu, izrečena presuda nema veliko političko značenje za odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naime, političke elite u Hrvatskoj možda nisu spremne govoriti kategorijalnim aparatom „zločinačkog poduhvata“, ali su svjesne odgovornosti za agresiju koju je režim Franje Tuđmana proveo prema susjednoj državi.

Presuda ne bi trebala imati niti velik utjecaj na odnose među Bošnjacima i Hrvatima u BiH. Istina je da presuda, zapravo, Herceg-Bosnu definira kao plod zločinačkog poduhvata, da se radi o konceptu stvaranja ekskluzivnog hrvatskog entiteta u BiH koji bi ili funkcionirao kao treći, etnički entitet u BiH i zaoštravao unutarnje centrifugalne sile, ili bi se, pak, izdvojio iz bosanskohercegovačke države i priključio Hrvatskoj.

Bez dikcije o zločinačkom poduhvatu, ova presuda bila bi samo presuda protiv „šestorice Hercegovaca“ i potvrda stereotipa kako su „Hercegovci krivi za sve“.

Danas je politička arena u Hrvatskoj jedinstvena kad je riječ o odnosu prema konceptu „trećeg entiteta“. Svi, od socijaldemokrata do HDZ-a, dakle sve stranke ustavnoga luka, suglasne su u tome da koncept trećeg entiteta nije održiv, da nije prihvatljivo nikakvo savezništvo političkih snaga Hrvata iz BiH s Miloradom Dodikom i njegovim entitetom, protiv Federacije i Bošnjaka u BiH. 

O tome posve jednako misle Vesna Pusić, koja je bila jedna od inicijatora peticije kojom se tražila Tuđmanova ostavka zbog agresije na BiH, i koja je kao parlamentarna zastupnica otvoreno u Saboru progovorila o toj agresiji i Tomislav Karamarko, koji danas vodi HDZ.

U tom smislu, presuda „herceg-bosanskoj šestorci“ došla je kasno, jer ključni dio političkog suočavanja s tamnom stranom vlastite povijesti u Hrvatskoj je već obavljen.

Uostalom, oba predsjednika Republike koja su u Hrvatskoj nakon Tuđmana obavljala tu funkciju, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, jasno su se distancirali prema Tuđmanovoj politici i izrazili žaljenje zbog stradanja tijekom onoga što je sada definirano kao zločinački poduhvat predvođen Franjom Tuđmanom.

Svoju ispriku predsjednik Josipović je izrekao na samome početku svoga mandata i to ne samo u bosanskohercegovačkom državnom Parlamentu, nego i na mjestu koje je inkriminirano u presudi šestorici osuđenih.

Hrvatska i Bosna i Hercegovina već su za života Franje Tuđmana počele za sobom ostavljati dio tereta agresije Tuđmanova režima na BiH. Važan je bio i sporazum kojim je utemeljena Federacija i kojim je počela razgradnja Herceg-Bosne, kao i sporazum o vojnome savezništvu koje je dovelo do djelomične kapitulacije srpskog agresora, ali su još važniji bili sporazum o razgraničenju i sporazum Neum-Ploče.

Nažalost, ova dva sporazuma niti do danas nisu ratificirana, granično pitanje nije jednom zauvijek riješeno, Bosna i Hercegovina nije dobila nesmetani pristup otvorenom moru kroz pločansku luku i priznanje predratnih investicija njene privrede u nju, te koridor od Ploča do Metkovića, odnosno državne granice. Hrvatska nije dobila koridor kroz neumski pojas kojim bi dubrovačku regiju povezala s korpusom državnog teritorija.

Pitanje odgovornosti

Izrečena presuda šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, u kojoj se govori o tome da su oni bili dio zločinačkog poduhvata što su ga predvodila tri visokopozicionirana bivša funkcionara hrvatske države, donesena je u vrijeme kad bi mogla koristiti i Hrvatskoj i BiH.

Većina u Hrvatskoj je svjesna da je presuda utemeljena, a znatan dio političke elite, kad je riječ o priznanju Tuđmanove agresije na BiH, samo još mora verbalizirati to priznanje, na neki način „izići iz ormara“.

Najveći problem u suočavanju građana Hrvatske i političkih elita u Hrvatskoj sa mračnim stranama novije prošlosti proizlazi iz činjenice da se često olako izriče tvrdnja kako je Hrvatska u jednom razdoblju bila žrtvom interesa dijela političke elite iz Hercegovine.

Bez dikcije o zločinačkom poduhvatu, ova presuda bila bi samo presuda protiv „šestorice Hercegovaca“ i potvrda stereotipa kako su „Hercegovci krivi za sve“.

U Hrvatskoj često s pravom mnogi apostrofiraju da su pripadnici srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj u protekom razdoblju bili žrtve velikosrpske politike režima iz Beograda, a da su na kraju odbačeni i prepušteni samima sebi.

Upravo to se na neki način dešava Hrvatima u BiH, koji su bili instrumentalizirani od strane Tuđmanova režima u njegovoj avanturi pokušaja „podebljavanja kifle“ ili obnove Banovine Hrvatske, a kad je projekt propao, prepušteni su svojoj sudbini i na koncu su u BiH pretrpjeli ozbiljnu demografsku devastaciju, raseljavani su i u mnogim dijelovima BiH, gdje su svojim identitetom doprinosili pluralističkom društvenom identitetu, danas su iskorijenjeni.

Osim na odgovornost prema Hrvatima u BiH, presuda podsjeća Hrvatsku da snosi odgovornost i prema susjednoj državi, a da crna povijesna stranica Tuđmanove agresije – koja bi bivšeg autoritarnog vladara morala izložiti i „povijesnoj kazni“ u Hrvatskoj, jer je tu agresiju provodio bez suglasnosti Sabora, ilegalno se koristeći vojskom kojoj je bio vrhovni zapovjednik, time kršeći Ustav – tu odgovornost prema BiH samo zaoštrava.

Koncept integriranja Hrvatske kao dijela Europske unije, zaobilaženjem BiH mostom kopno-Pelješac nije izraz svijesti o toj odgovornosti. A ta odgovornost ne leži samo na Hrvatskoj, nego i na cijeloj Europskoj uniji, koja za razliku od Hrvatske nije tijekom rata sudjelovala grijehom činjenja (pridruživanja agresoru), ali jest grijehom nečinjenja.

Istina je, prve reakcije hrvatskih političara na presudu ispod su razine očekivanoga, negiranje zločinačkog poduhvata od strane premijera Zorana Milanovića samo je još jedan od poteza koji pokazuje da se on u zadnje vrijeme posve izgubio i da ni na što nije sposoban reagirati kao odgovoran politički vođa.

Još smješnije od njegovih reakcije su one koje govore o tome da je Hrvatska bila žrtvom agresije iz BiH, zato što je tijekom cijelog rata bila izložena artiljerijskim napadima s pozicije srpskog agresora u BiH.

Ipak, većina u Hrvatskoj je svjesna da je presuda utemeljena, a znatan dio političke elite, kad je riječ o priznanju Tuđmanove agresije na BiH, samo još mora verbalizirati to priznanje, na neki način „izići iz ormara“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera