Pokušava li Turska doći do nuklearnog oružja?

Erdogan je u svojim izjavama skrenuo pažnju na Izrael (EPA)

Piše: Zaher al-Baik

Prošlosedmične izjave turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana vezano za nuklerano oružje potaknule su brojne rasprave u turskim medijima, a pogotovo njegove riječi: ”Neke zemlje imaju rakete s nuklearnim glavama, ne jednu ili dvije, a nama kažu da ih ne smijemo imati. Ja to ne mogu prihvatiti.”

Erdogan je u svojim izjavama skrenuo pažnju na Izrael, kao državu koja nije potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnoga naoružanja, napominjući kako je ta zemlja nabavila nuklerano oružje i da je zbog toga niko ne može ni taknuti.

Posmatrači na različite načine tumače izjave turskog predsjednika i mogućnost njihove izvodljivosti u stvarnosti. Pojedini su ove riječi razumjeli kao pokušaj da dođe do nukleranog oružja po uzoru na velike sile. Drugi pak smatraju da je govor usmjeren nacionalnim osjećanjima masa, s obzirom na to da Turska trenutno nema dovoljno kapaciteta za proizvodnju nuklearnoga oružja.

Turske ambicije

Samir Salha, profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Kocaeli i turski vojni stručnjak, rekao je da se mnogi centri za istraživanje i strateške i sigurnosne studije gotovo deceniju susreću u svojim analizama presjeka turskih nuklearnih ambicija u svjetlu napetosti prisutnih u regiji.

Pojašnjava kako je Turska jedan od aktera koji će pažljivo pratiti međunarodna kretanja, s obzirom na to da ima snažne poticaje da krene nuklearnim putem ako se uzmu o obzir njene slabosti i strateški položaj.

Salha kaže da ”više od jednog tehničkog i naučnog pokazatelja potvrđuje da je Ankara krenula nuklearnim putem i da neće oklijevati da prihvati ponude Moskve, a možda kasnije i Pekinga, sve dok njena nacionalna sigurnost, regionalni interesi i održavanje strateške vojne ravnoteže u regiji budu na vrhu liste njenih ciljeva”. 

Smatra da ubrzavanje radova na nuklearnoj elektrani ”Akkuyu”, koja se gradi na osnovu tursko-ruskog ugovora po modelu kupovine, vlasništva i poslovanja, zatim insistiranje Turske na unaprjeđenju rada i obima svog domaćeg raketnog sistema, kao i zabrinutosti da neke prijestolnice u regiji žele nabaviti ovo oružje, čini izvjesnijim scenarij da će Turska na ovaj ili onaj način raditi na tome da dođe do ovog oružja.

Različiti ciljevi

Salha ističe kako se turski cilj ovog puta u potpunosti razlikuje od procurjelih informacija i stavova koji dolaze iz pojedinih evropskih i bliskoistočnih prijestolnica o turskom nukleranom programu koji još od ranih devedesetih traži načine da se razvija i da ispuni naučne i industrijske uvjete i specifikacije za pridruživanje ovom polju kako bi dobio obogaćeni uranij od azijskih partnera i saveznika s kojima je ranije sarađivao. 

”Ovdje je važno spomenuti to da ne postoje nikakve obznanjene cifre u turskom vojnom budžetu za razvoj ovog sektora, uprkos pričama o procjenama koje idu do 25 milijardi dolara u okviru turskih petogodišnjih planova za proizvodnju nekonvencionalnog oružja”, dodao je Salha.   

Istakao je kako će napeti tursko-američki odnosi i kontinuirano približavanje Turske i Rusije na kraju natjerati Ankaru da revidira svoju nuklearnu politiku u smislu da počne razmišljati o vlastitom nuklearnom oružju, uprkos ekonomskim i političkim troškovima s kojima se može suočiti, pa čak i toga da se Ankara suoči s evropskim prijetnjama vezano za članstvo u zajednici.

Naglašava da bi takvo usmjerenje, u slučaju da je analiza tačna, također potaknulo Ankaru da sa zakonskog aspekta preispita svoje stajalište o Sporazumu o neširenju nuklearnoga oružja, kojim se zabranjuje nabavka nuklearnog oružja ili korištenje nuklearne tehnologije u vojne svrhe.

Nedovoljni kapaciteti

Ali Hussein Bakir, istraživač strateških pitanja iz ankarskog Centra za strateške studije Bliskog istoka (Orsam), nije se složio sa svojim prethodnikom. “Turska trenutno nema dovoljno kapaciteta za proizvodnju nuklearnog oružja, ni sa naučnog aspekta, ni u pogledu pripravnosti neophodne infrastrukture, niti ima finansijske mogućnosti neophodne za finansiranje projekta ovakve vrste.”

Bakir dodaje da je “Turska potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa. Ovi ugovori zabranjuju Turskoj da razvija nuklearne programe vojne prirode. Čak i ako pretpostavimo da Ankara želi imati vojni nuklearni program, u tom slučaju će se morati povući iz ovih sporazuma ili ih kršiti, a u oba slučaja će snositi međunarodne posljedice.”

Bakir je istaknuo da Turskoj ne treba nuklearno oružje sve dok je članica NATO-a. Zahvaljujući tom članstvu, osim prednosti produženog odvraćanja koju SAD pruža, imala je priliku da bude jedna od samo pet zemalja koje su uživale pravo skladištenja američkih nuklearnih bombi na svom teritoriju, među kojima su još Italija, Belgija, Holandija i Njemačka.

Pojašnjava da ove bombe, koje su pohranjene u turskoj zračnoj bazi Incirlik, nisu pod direktnom kontrolom Turske, ali da su i dalje prisutne. Sve dok postoje odnosi s Washingtonom a članstvo u NATO-u bude aktivno, Turska će teško opravdati nabavku nuklearnog oružja.

Izvor: Al Jazeera