Oglasi

Pokreti kao alternativa ili drugi naziv za stranke

Iza konkretnih projekata stoje i nezavisne liste, i političke stranke, i pokreti, pa je pitanje – u čemu se oni, zapravo, razlikuju?
Svugdje je na djelu trend rasta nezavisnih lista i pokreta koji mogu i na vlast, ali najčešće ostanu tek glasna opozicijaEPA - Ilustracija

Okupljeni oko nekog konkretnog projekta u lokalnoj zajednici, bilo da se radi o manjoj sredini poput Metkovića ili velikoj poput Beograda, pojedinci stvaraju nezavisne liste s kojima izlaze na lokalne izbore. Ukoliko na njima i ostvare dobar rezultat, apetiti rastu, šire se aktivnosti i članstvo, a liste prerastaju u mnogo snažnije političke organizacije, pa se dogodi – kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj – da spletom okolnosti uđu i u vlast. I tada će tvrditi da nisu stranka, nego neki drugi organizacijski oblik, da su tu kako bi ukazali na nepravilnosti i ispravili nepravde, potaknuli građane da stvari uzmu u svoje ruke, ako nikako drugačije, onda na izborima.

Otprilike na tom tragu u Srbiji, konkretno u Beogradu, nastao je i Pokret Samoodbrana, na čelu s glumcem Nikolom Kojom. Uvjeravaju javnost da ne razmišljaju o političkom djelovanju, niti imaju takvih ambicija, nego su tu, kako kaže arhitekt Dragoljub Bakić, jedan od osnivača, da „ljudima otvore oči da shvate da je teror u pitanju i da moraju da se pobune“.

No, iza konkretnih projekata i uz želju za „male“ pobjede, o čemu trenutno govore u Samoodbrani, stoje i nezavisne liste, i političke stranke, i pokreti, pa je pitanje – u čemu se oni, zapravo, razlikuju? I otkud trend rasta nezavisnih lista i pokreta koji, kako je nekad bilo to vidljivo u spomenutom slučaju Mosta nezavisnih lista u Hrvatskoj ili danas u Pokretu Pet zvjezdica u Italiji, mogu i na vlast? Ili ostanu tek glasna opozicija, kao Živi zid u Hrvatskoj ili svojedobno Dosta je bilo u Srbiji.

Korektivna funkcija u počecima

Vraćajući priču unatrag, politički filozof Filip Balunović podsjeća kako su „društveni pokreti nastajali sa ciljem da pritiskaju institucije i političke partije da rade svoj posao bolje“, pa im je i funkcija bila „korektivna“. No danas, dodaje, „kada čak ni politički akteri ne mogu puno da učine pred interesima korporacija i ostalih nedržavnih centara moći, društveni pokreti postali su manje-više izlišni“.

Kritike Pokretu slobodnih građana i Samoodbrani

Kad su u pitanju iskustva Srbije, Filip Balunović smatra kako je Pokret slobodnih građana (PSG) „primer kako stvari ne treba raditi u iole zdravijem društvu, ali istovremeno i kako možda treba raditi u političkoj i društvenoj kaljuzi kakva je Srbija“.

„Na veliku žalost samog društva, lider PSG skoči za par hiljada ili desetina hiljada glasova svaki put kad lupi neku glupost. Njegova šizofrena politička angažovanost je nešto što bolesnom društvu sipa so na ranu, ali je naše društvo pored toga što je bolesno još i mazohističko, tako da je to onda idealna kombinacija“, ukazuje Balunović.

Kad je u pitanju „Samoodbrana“ napominje kako je on „fina ideja da se predstavi na nekoj tribini u Kolarcu i na kraju dobije aplauz, da možda podele i neku publikaciju posle, sa karikaturama i aforizmima, ali sve preko toga nije vredno pomena“.

„Pritisak da se izvrši pokoja kozmetička promena i dalje možda ima smisla, ali kozmetičke promene ne mogu napraviti puno više od toga da još više zamaskiraju stvarnost. Zato su se pokreti počeli uključivati u političke procese i postaju sve više pandan političkim partijama“, objašnjava.

Ukazuje kako je razlika pokreta u odnosu na stranke dvostruka. S jedne strane, kaže, „pokreti naglašavaju da su jedino oni u stanju održati kontakt sa svojom društvenom bazom, jer su ga političke partije odavno izgubile“. S druge strane, dodaje, „pokreti uglavnom insistiraju na horizontalnoj unutrašnjoj organizaciji koja bi trebalo da zameni hijerahijski ustrojene (tradicionalne) političke partije i tu vrstu organizovanja pokreti vide kao budućnost koja bi u znatnoj meri oslabila značaj liderstva i više dala na značaju demokratskom odlučivanju“.

„Ni jedno ni drugo, međutim, se u proteklih desetak godina nije pokazalo učinkovitim. Što se tiče čvršćeg odnosa sa bazom, pokazalo se kroz iskustva nekolicine tzv. 'pokreta-partija', da društvena baza u jednom momentu postaje teret pokretu koji je ušao u političku arenu – jer promatra stvari iz perspektive društvenog, a ne političkog procesa“, kaže Balunović.

Kad je u pitanju spomenuta horizontalnost, napominje da se ni ona nije pokazala kao učinkovita, „jer se u mainstream politici ne takmičite protiv drugih idejnih rešenja – već u većini slučajeva protiv personifikacija tih rešenja, tj. lidera“.

„Za sada, pokreti nisu uspeli da ubede glasače da je ideja važnija od ljudi, a pitanje je koliko i oni sami u to veruju“, dodaje.

Ulazak u političku borbu 'na finiji način'

Ukazujući također na teorijske postavke, Đorđe Bojović, istraživač na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti, ukazuje kako je „razlika između pokreta i partija jasna – članovi pokreta su okupljeni oko zajedničkih politika koje zastupaju, bez obzira koje partije imaju takve stavove, dok su članovi partije tradicionalno odani svojoj organizaciji bez obzira na izbor određene politike“. U tom smislu, dodaje, „može se desiti da članovi pokreta podržavaju različite partije u zavisnosti od određenih politika koje zastupaju“.

„To u državama regiona svakako nije slučaj, jer do bujanja pokreta kao alternative partijama ne dolazi zbog razvijanja i podržavanja različitih javnih politika, već kao mogućnost da se na finiji način uključe u političku borbu“, konstatira.

Prema njegovim riječima, „partije i sama politika su omražene na Balkanu, a biti političar ili član partije ne nosi sa sobom pozitivnu konotaciju“. Zbog toga je, navodi, „pravljenje pokreta koji su u svojoj suštini političke partije – od Pokreta slobodnih građana, preko Samoopredeljenja do Živog zida – samo maska kako bi biračima rekli da su oni drugačiji, da nisu partija“.

„Međutim, kada pogledate programske i strukturne okvire ovih organizacija, videćete da ne postoji suštinska razlika između balkanskih pokreta i partija“, konstatira Bojović.

Pobunjenički raspoloženo biračko tijelo

Govoreći o fenomenima hrvatske političke scene, Krešimir Macan podsjeća kako je Most nezavisnih lista dva puta sudjelovao u vlasti, a „krenuo je kao pokret nezavisnih lista da bi se sveo na stranku nekoliko pojedinaca i danas pleše oko izbornog praga“. Tu je i Živi zid koji se, navodi Macan, „nakon velikog uspjeha na izborima također prvo osuo, zatim podijelio i sad ih nema nigdje“.

„Ipak, to pobunjenički raspoloženo biračko tijelo i dalje postoji i samo će se prebaciti nekom novom pokretu. I tako u krug. Pokazuje se da je takvih birača u Hrvatskoj do 20 posto, što je već značajna brojka ako se ne rasprši“, kaže Macan.

I Krešimir Macan, stručnjak za politički marketing, ukazuje kako su se „biračima ogadile stranke i njihov način rada koji se uglavnom sveo na promicanje interesa članova stanke na štetu općih interesa“, pa su alternativa na lokalnoj razini nezavisne liste građana, a na nacionalnoj pokreti.

„Oni kreću kao alternativa postojećim političkim strukturama, djeluju kao narod protiv struktura. S početka i ne djeluju stvarno organizirani kao stranke, već pravi pokreti koji se u opoziciji koordiniraju putem društvenih mreža. Ne trebaju neku bolju infrastrukturu jer društvene mreže omogućuju praktično sve potrebno za koordinaciju pokreta istomišljenika uz minimalno sredstava“, objašnjava Macan.

No, prvi problemi nastaju kad u bilo kom obliku – kao vladajući ili opozicija – pokreti izađu na veliku političku scenu, jer sve to nosi, napominje Macan, konkretne prednosti za pojedince u odnosu na masu. I to je, po njemu, prvi izazov za njihovu autentičnost. S druge strane, dodaje, članov pokreta „moraju početi zauzimati jasne stavove o konkretnim pitanjima i tu se mogu pogubiti ili ih se može svesti u neke poznate okvire u kojima su već stranke, što velike stranke i priželjkuju“.

Pokreti osvajaju i vlast

Politički pokreti u Europi posljednjih godina bilježe značajne uspjehe i osvajaju vlast u brojnim državama, uključujući one najveće. Na balkanskim prostorima još uvijek dominiraju stranke, no sve je više i pokreta. Boris Raonić iz Građanske alijanse Crne Gore objašnjava njihovo osnivanje posljedicom postojanja „slabo organizovanih, autokratskih partija, koje ne reaguju na impulse građana“.

„Ono sto je specifičnost regiona je da su to uglavnom antirežimski pokreti, bez jasne ideološke definisanosti, a da ne govorimo o ekološkim, feminističkim, radničkim ili sličnim pokretima koji pokušavaju uticati na društvene procese. Najčešće su to populistički pokreti, čija poruka počinje i završava se sa 'vlast je loša', bez jasne alternative, pa su najčešće ograničeni na jedan izborni ciklus“, ukazuje Raonić dodajući kako je takvih primjera u Crnoj Gori bilo nekoliko.

A da bi jedan pokret bio uspješan, objašnjava Macan, „treba imati karizmatičnog lidera kojeg se ne može ucjenjivati klasičnim metodama koje politika poznaje i koji je dovoljno pametan prepoznati sve zamke koje mu se postavljaju putem“. Uz to, dodaje, uspješnost pokreta ovisi i o slabosti velikih stranaka, ali i uspješnosti lidera da učinkovito vode jedan takav šarolik skup, te fokusiranja na što manji broj tema koje svi razumiju.

Pokret je 'uvijek u pokretu'

Iz standardne politološke perspektive gledano, ukazuje Sanja Badanjak, „pokret je upravo to – uvijek u pokretu, traži nešto novo, 'a new cause', dok se političke stranke stabiliziraju, institucionaliziraju, čak i kad im je početna točka neki društveni pokret“.

„Veliko pitanje je, doduše, da li je klasična zapadnoeuropska politička analiza prikladna za tranzicijska društva kao što su naša i kao što su, uostalom, trenutačno i mnoga zapadnoeuropska. Ideološki konzistentne, stabilne, organizirane stranke su možda povijesna iznimka, a ovaj trend stranaka-pokreta, niske institucionalizacije i slabe stranačke strukture je možda tu na duže staze“, zaključuje Badanjak.

Kao dodatnu opasnost za opstojnost pokreta navodi i da „same vladajuće strukture u pokrete ubacuju svoje 'spavače' kako bi ih kasnije koristile za destabilizaciju istih“.

„I tu je neizbježan prelazak iz pokreta u stranku kako bi postali operativni i efikasni, jer jednom kad postanete faktor morate biti sposobni igrati igru u koju ste ušli. Od financiranja iz proračuna do ozbiljnih pregovora o koalicijama ili ad hoc podršci pojedinim rješenjima u parlamentima gdje nema jasne većine. Za to trebate strukturu, jer se inače raspadate“, ukazuje Macan.

Pokreti-stranke uvijek u slabijem položaju

Vraćajući se na usporedbu pokreta i stranaka, Sanja Badanjak sa Sveučilišta u Edinburghu, ukazuje kako u tranzicijskim [balkanskim] društvima „razlike zapravo nema u nekom kratkom periodu“. Podsjeća kako su političke stranke „organizirane teritorijalno, imaju jasne ideološke nazore i nalaze se u kompeticiji s drugim strankama koje nude alternativna objašnjenja svijeta i alternativne opcije za rješavanje političkih problema“. No kad se u dužem roku, od nekoliko izbornih perioda, promatraju pokreti „jasno je da im nedostaje ta ideološka konzistencija koju političke stranke barem pokušavaju nekako održati“.

„Uz to, organizacijski su pokreti-stranke uvijek u slabijem položaju, nedostaju im stranačke strukture, lokalni ogranci, pravila, jasna slika autoriteta u stranci. Pogledajte recimo kaos u kojem se Živi zid našao nakon izbora za Europski parlament. Očito je da nemaju institucionalizaciju i disciplinu koju u Hrvatskoj ima HDZ (pa čak i SDP, HNS, IDS). To su faktori koji dugoročno pogoduju preživljavanju stranaka, ali i karakteristike koje pokreti-stranke moraju razviti ako misle preživjeti duže od nekoliko izbora. Naravno, ništa ne sprečava pokrete da se institucionaliziraju kao stranke, niti je nečuveno da stranka propadne politički, organizacijski“, ukazuje Badanjak.

Na kraju, Balunović napominje da je „period rasta važnosti i uticaja društvenih pokreta koji narušavaju balans u mainstream politici, zapravo, iza nas“.

„Kriza tradicionalnog političkog organizovanja trajala je svega desetak godina, ako i toliko. Čini mi se da posle nekoliko propuštenih šansi, ponovo krećemo ispočetka – ali uz nove nedaće oličene u veliko naletu desnih populističkih lidera i partija“, konstatira.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.