Pokolj u Podravanju: Tajna crvene ciciban cipelice

Gleda Zijad ispred sebe planinu Sušicu. Iza nje je četničko selo Podravanje, pa slobodna Srebrenica. Eh, tako je tog 27. juna 1992 godine njemu i njegovoj ženi Begajeti izgledala Srebrenica. Daleko, slobodno i nedostižno. 

A valjalo je živjeti i preživjeti. 

Ne zbog sebe, nego zbog djece. Zbog malog Ede od dvije godine i zbog onog blaga u stomaku Begajetinom, još nerođenog djeteta. Begajeta je u osmom mjesecu trudnoće i sporo se kreće. Šiblje i nisko rastinje, para ih po nogama i krvlju šara ionako premorene žene i djecu. 

Zijo nije sam. Zapravo Zijo Mujić je sam sebi nevažan u tom trenu. 

Sedmorka u planini

Samo da se spasu ove žene i djeca, misli se. Uz njegovu Begajetu tu je i Hatidža Špiodić sa dječakom Adisom od pet godina i djevojčicom Adisom od dvije godine. Malena Adisa, nervozno pruža ruke od svoje majke Hatidže ka Begajeti i njenom Edi u naručju. Adisa i Edo, zajedno imaju četiri godine. Bebe vršnjaci, koje se i u vremenu zla sporazumijevaju savršenim jezikom znakova, gestikulacija i pogleda-svetim jezikom beba. 

Koliko života, koliko ljepote pod ovom šumom, na ovoj strmini, misli se za sebe Zijo. Dvije majke, troje dječice, nerođeno dijete i on. 

– A ja, Zijo, kao da ga je čuo maleni rođak Hasib, koji sve vrijeme ide uz Zijada, steže ga za ruku i sa njim hrabro stupa kroz trnje i draču. 

Hasib ima 12 godina i u svojim očima je već veliki dječak. Instinktivno osjeća da treba nekako pomoći Ziji u ovom zlu. Drugi dan su u planini i znaju samo jedno, trebaju se iz pravca Luke i Krušev Dola probiti do Srebrenice. U tim selima su bili dva mjeseca. Izbjeglice od četničkog zulumarenja po Sreberenici ostalim mjestima u okolini grada. 

Vrijeme im je da se vrate među svoje. Među svoj narod, slobodne Srebrnice tog 27. juna 1992. godine. 

Eh, zakašlja se Zijad, valja prvo preći ovu Sušicu, pa onda kroz Podravanje, koje je još u Drugom svjetskom ratu bilo četničko uporište. I opet se povampirilo!

Progonjeni kao zvijeri

Žena mu Begajeta prilazi i daje malog Edu. Trudna je i gubi snagu, a dijete je posve nervozno od gladi. Zijad u naručju stišće Edu, svoju ljubav i snagu ovozemaljsku, dok za ruku drži malenog rođaka Hasiba. Na oku mu je stalno Hatidža i još dvoje djece. 

Kakva sedmorka, pomislio bi neko!

Iscrpljena grupa ljudi, taj život u povojima, koji se treba slaviti, taj život koji porađa novi život, dobrotu i ljepotu, luta po šumi nadomak Srebrenice, tako bliske, a tako daleke. Progonjeni kao zvijeri, zbog drugačijeg imena i prezimena. A ljudi su, nisu zvijeri! Ljudi najljudskiji!

Još da je proći Podravanje, misli se Zijad, pa da dušom dahnem. I šta ću ako se Begajeta počne porađati ovdje u šumi, šta ću ako ne bude hrane za djecu, jagode šumske su prošle, a gljiva više i nema. Šta ću…sve misli jedna drugu sustižu i taru, dok Zijad grli svog sinčića, dvogodišnjeg Edu, koji nervozno nogicom u onoj ciciban cipelici udara oca u prsa. 

Ti udari su milovanje za Ziju. Jak je njegov sin, preživjeće. I on i ostala djeca i žene u ovom malenom zbjegu, na kraju ili na početku svijeta i svega. 

„Stoj, ko ide“, čuo je Zijad glasove iz šume. 

I ono šta zna je da su se brzo stvorili tu. U šarolikim uniformama. Arkanovci, “vukovarci”, “Beli orlovi”, nakakvi policajci, a svi zajedno četnici. Tako su se i sami zvali. 

Gleda Zijad onu djecu, gleda dvije žene, svoju trudnu Begajetu i onu drugu Hatidžu. Privija na prsa malenog Edu i jače steže za ruku Hasiba. Svi su ućutali. 

Genocid prije genocida

U tom jednom trenu nestalo je sve i stalo je sve. Pod tim suncem na proplanku planine Sušice prema selu Podravanju počeo je pako na zemlji. 

Prvo su ih udarali – da, i žene i djecu! Onda su ih četnici  tako krvave potovarili kao vreće krompira u nekakav kamion i odvezli u osnovnu školu u Podravanju. I da, nisu ih ubili odmah. Mučili su ih. Da, i trudnicu i djecu. Onda su ih izveli ispred škole i pokoslili rafalima. Da, i žene i djecu. Njih sedmoro, nesrećnih, što su pokušali do svjetlosti doći. 

Jedina krivica im je bila ime i prezime, četniku mrsko. Genocid prije genocida!

Nikada nećemo saznati koliko dugo su im muke trajale. 

Ono što znamo je sljedeće-među živima nisu:

Mujić (Bajro) Zijad (1959 – 1992)

Mujić (Mehmed) Begajeta (1965 – 1992)

Mujić (Zijad) Edin (1990 – 1992)

Mujić (Azem) Hasib (1979 -1992)

Špiodić (Alija) Hatidža (1969 – 1992)

Špiodić (Šefik) Adis (1987 – 1992)

Špiodić (Šefik) Adisa (1990 – 1992)

Nisu među živim, ali nisu niti među mrtvim. Zauvijek “nestali”, zauvijek između svjetova, za koje nema niti nišana, niti smiraja kostima, niti nade.

Djeca, petoro djece, svijete moj, jedna trudnica, jedna žena i Zijo, čovjek koji se nadao životu, dobroti i ljepoti. 

Možda bi se neko i ponadao nečemu, ali već sljedeća grupa Bošnjaka koja je krenula u Srebrenicu na planini Sušici, pored prašnjavog puta, zapazila je rasutu dječiju garderobu i crvenu cipelicu. Da, bile su to crvene cicibanke koji je mali Edo dobio za rođendan od djeda i nene.

Šakali ubijaju i nakon smrti

Crvene cipelice svjedoče o melenom Edi, koji niti drugi rođendan dočekao nije, ali svjedoče i o surovosti čeničkoj. Divljaci su skinuli i opljačkali žene i djecu, možete li to prihavatiti u glavama svojim? Pa su ih onda mučili, pa tek onda ubili. I tijela im kao šakali vukli iz grobnice u grobnicu. 

Divlji psi rata su sve ove godine nastavili mučiti preživjele članove porodica, tražeći novac za informaciju o sedmoro ubijenih. Govorilo se da su u masovnoj grobnici na području Podravanja. Ne, nije ih bilo. Prekopana zemlja, svojom prazninom je šutila da su im kosti premještene. 

I tako iz godine u godinu-idu i decenije. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Tačno, dobri čovječe, prije 28 godina u dan desilo se zlo, zapravo organizovano ubistvo sedmoro ljudi, treba reći petoro djece, jedne trudnice, mlade majke i jednog odraslog mušarca na čija se pleća prije smrti sručila sva bol ovog svijeta. 

Danas, 28 godina poslije nema ubica iza rešetaka, ubice nekažnjeno hodaju tu oko nas i osmjehuju se morbidno, jednako kao što su se tog 27. juna osmjehivali dok su mučili djecu prije egzekucije. 

Danas, 28 godina poslije, nema porodice Mujić i Špiodić. Nema svijeta, ni savjesti. Nema grobova, nema utjehe za rodbinu, od koje je dobar dio pobijen nakon toga u srebrerničkom genocidu. Nema ničega… 

Par fotografija, nekoliko dokumenata, naša savjest i malena, malena iskra kolja se zove neprebol i nezaborav. Pamćenje, koje nas možda, samo možda dovede do kostiju malene Adse, Adisa, Edina, Hasiba, do nerođenog djeteta u utrobi Hatidže, do Begajete i do Zijada na koncu. 

Hoćemo li osim crvene ciciban cipelice kazniti zločince, pronaći žrtve, hoćemo li spasiti i sebe od moralnog propadanja koji nosi zaborav?

Isključivo je do nas. 

Da se ne zaboravi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera