Poigravanje jasenovačkim žrtvama

Nije prihvatljivo niti bilo kakvo relativiziranje zločina ili „njegovo stavljanje u politički kontekst“, što je eufemizam za njegovo negiranje (Arhiva)

Piše: Davor Gjenero

Odnos prema logoru Jasenovac i njegovim žrtvama već je desetljećima jedna od najsramotnijih priča o hrvatskoj politici. Jasenovački logor, odnosno sustav logora koji su činili njegovu cjelinu, formiran je u rano ljeto 1941. i djelovao je tijekom cijeloga Drugoga svjetskog rata, sve do 22. travnja 1945.

Logor je bio i koncentracijski, i prolazni, iz kojeg su zatočenici upućivani u druge logore, i radni, i kažnjenički, ali prije svega logor smrti u kome se provodila NDH-ova režimska politika genocida nad Srbima i Romima iz holokausta nad Židovima.

Utvrđeno je kako je u logoru stradalo najmanje 83.000 zatočenika. Tek je u novije vrijeme sastavljen poimeničan popis žrtava, a on se podudara s demografskim procjenama o broju stradalih. U logoru je stradalo najviše Srba, njih oko 45 – 50.000, 13.000 Židova, 12.000 Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) te 10.000 Roma.

Umjesto da je odmah nakon Drugoga svjetskog rata bio utvrđen točan broj žrtava, da se onda, kad bi to bilo lakše, utvrdilo poimenično tko je stradao u Jasenovcu, da se sustavno kažnjavalo počinitelje zločina, da se obilježila žrtva, a da su preživjeli stradalnici i njihovi bližnji obeštećeni, te da se stvorio takav sustav učenja o genocidu kojim bi se zatrla svaka mogućnost ponavljanja ovakva zločina, upotrijebljena je posve drukčija strategija.

Broj žrtava je bio sustavno povećavan, tako da je u nekim interpretacijama dosegao čak i brojku od 800.000, a potkraj Jugoslavije „jasenovačka matematika“ bila je jedno od najžešćih bojišta hrvatskih i srpskih nacionalista.

Umjesto kažnjavanja počinitelja i svih inspiratora genocida i holokausta, koji su bili dio službene politike takozvane NDH, kombinirane su dvije međusobno kontradiktorne strategije: strategija „pometanja pod tepih“ i strategija „kolektivne krivice“, odnosno iskorištavanja zločina da bi se isključilo svakog potencijalnog političkog protivnika.

Jedna od najsramotnijih epizoda Tuđmanova režima sigurno je ona vezana uz djelovanje Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja se upustila u nevjerojatni povijesni revizionizam, negiranje holokausta nad Židovima i genocida nad Srbima i Romima u tzv. NDH, te relativizaciji jasenovačkog zločina.

“Državni pečat”

U demokratskom poretku, kojem je stalo do toga da se zločini totalitarizama nikad ne ponove, zadnje što se smije dopustiti taj je tip povijesnog revizionizma, a takav je pristup naročito opasan onda kad ima „državni pečat“, kad se provodi u ime javnih vlasti i kad uživa oficijelnu potporu.

Demokratska društva moraju uspostaviti standard prema kojem povijesni revizionizam, zasnovan na negiranju ili relativiziranju genocida, odnosno njegovoj „kontekstualizaciji“, jednostavno nije prihvatljiv.

Genocid i holokaust, međutim, kao što ne smiju biti predmetom relativiziranja i negiranja, ne smiju biti niti instrumentalizirani radi političke borbe. Neprihvatljivo je na mjestima najstrašnijih zločina činiti bilo što drugo osim odati poštovanje žrtvama. Hrvatskoj se u posljednjih nešto više od godine dana dogodilo nešto najgore što može zadesiti političku arenu u nekoj državi: dioba političkog tijela na dva pola.

Pritom je strašno što se društvo dijeli i oko onoga što bi u svakom pristojnom društvu trebalo biti „opće mjesto“. Jedna strana u sukobu sklona je „privatizirati“ žrtve, definirajući sebe kao „sljedbenike antifašizma“, a drugoj strani automatski pripisati suodgovornost za žrtve.

Umjesto mjesta pijeteta, komemoracija u Jasenovcu, koja se održava povodom dana proboja logoraša koji se dogodio nakon što su ustaške vlasti donijele odluku o pogubljenju svih zatočenika logora i uništavanju tragova zločina, već je lani bila pretvorena u neugodno „bojno polje“, pa je tako bio izviždan logoraš iz Auschwitza Branko Lustig, slavni filmski producent, koji je pod Jasenovačkim cvijetom govorio kao izaslanik predsjednice Republike.

Židovska zajednica u Hrvatskoj, odnosno koordinacija židovskih općina, ove je godine odlučila da ne sudjeluje u komemoraciji žrtvama u organizaciji javnih vlasti RH. Tom odlukom pokazuju svoje nezadovoljstvo javnim politikama u Hrvatskoj, ali i odbijaju biti kolateralnom žrtvom političkih sukoba koji se u Hrvatskoj odvijaju.

Još nije jasno kako će se postaviti organizacije srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj, kao niti one romske. Neki od utjecajnih lidera srpske zajednice skloni su tome da se pridruže židovskom bojkotu službene komemoracije, a neki drugi najavljuju da će ondje biti, ne radi politike, nego zbog pijeteta prema žrtvama, između ostaloga i vlastitim rođacima, stradalima u Jasenovcu, ali da ondje neće davati nikakve izjave, jer da je to mjesto za odavanje počasti i sjećanja na žrtve, a ne za političku utakmicu.

Blokovska podjela društva

Istovremeno s političkim napetostima što ih izaziva blokovska podjela društva, a koje se održavaju i na odnos prema povijesti i žrtvama koji bi u demokratskom društvu morao biti neupitan, u javnosti se pojavio i novi oblik povijesnog revizionizma. Naime, iako je ustaški režim razorio jasenovački logor, kako bi prikrio razmjere stradavanja i obujam holokausta i genocida, upravo kao što su i pripadnici njemačkih fašističkih snaga ubijali logoraše i uništavali tragove logora prije prodora trupa Antifašističke koalicije, sada se tvrdi da je Jasenovac bio komunistički logor u kome su likvidirani pripadnici režima tzv. NDH.

Izlazak iz blokade, u koju je zaplelo suvremeno hrvatsko društvo, morao bi biti jednostavan. Niti jedno demokratsko društvo ne smije tolerirati negiranje ili relativiziranje holokausta i genocida. Kao što nije prihvatljivo da se u političkoj areni negira genocid u Srebrenici, tako se ne smije negirati niti genocid i holokaust u Jasenovcu.

Nije prihvatljivo niti bilo kakvo relativiziranje zločina ili „njegovo stavljanje u politički kontekst“, što je eufemizam za njegovo negiranje. Ne smije se, međutim, tolerirati niti bilo kakav koncept „kolektivne krivnje“, niti „privatizacije“ pozicije žrtve od strane neke od političkih opcija.

I na kraju, suprotnost fašizmu nije „antifašizam“ unutar kojeg je lako sakriti najgore oblike staljinizma (i onda zapodjenuti raspru o tome koji je totalitarizam za sobom ostavio više žrtava: komunizam ili fašizam).

Suprotnost fašizmu je liberalna demokracija, poredak koji jamči sigurnost svakom svom građaninu i svima osigurava jednakost pred zakonom. Sve drugo samo je potpaljivanje verbalnoga „građanskog rata“ i sprečavanje stvaranja pretpostavki za demokratski poredak, koji će biti jamstvo da se strašni zločini iz novije povijesti nikad više neće moći ponoviti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera