Pohlepna i nemarna digitalna industrija

Piše: Mario Pejović

Teško je naći osobu kojoj se nije desilo da (skupo) plaćeni softverski alat jednostavno nije radio kako je bilo reklamirano, da su programi “zamrzavali” i “padali”, da preplaćene AAA videoigre ne daju vizualno iskustvo kako je bilo najavljivano ili da jednostavno ne pružaju ugodno iskustvo zbog brojnih “bugova”.

Osim što se kupac osjeća izigrano, jer je platio proizvod koji ne radi kako bi trebao, ovakav pristup digitalne industrije predstavlja i brojne sigurnosne prijetnje, upozoravaju stručnjaci.

Jedan od najčešćih razloga za redovno objavljivanje nedovršenog softvera, bilo da su u pitanju igre ili programi za produktivnost, jeste pritisak dioničara, navodi Senad Matić Karić, novinar IT portala info.ba.

Svaki finansijski kvartal mora da donese planiranu zaradu, jer u suprotnom kompaniji prijeti pad tržišne vrijednosti i samim time, masovni otkazi.

“Drugim riječima, poslovanje takvih firmi je najčešće zasnovano na pogrešnim vrijednostima, ocijenio je Matić Karić.

Prava potrošača

U BiH se potrošači o svojim pravima mogu informirati na stranici Ombudsmana za zaštitu potrošača ili putem udruženja za zaštitu potrošača.

U Hrvatskoj je sistem zaštite potrošača dosta razvijeniji i građanima je na raspolaganju sistem podrške koji nadzire hrvatsko Ministarstvo gospodarstva, te su pored udruga u funkciji i savjetovališta za zaštitu potrošača, a u slučaju prekogranične kupovine, u rješavanju prekograničnih pritužbi i sporova hrvatskima državljanima je na raspolaganju i Europski potrošački centar za Hrvatsku.

U Srbiji se građani putem stranice Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija mogu informirati o svojim pravima, kao i udruženjima za zaštitu potrošača.

Kako kaže, mnogi veliki proizvođači softvera korisnike više ne posmatraju kao grupu ljudi kod kojih kvalitetom trebaju potaknuti lojalnost prema svom brendu, nego kao ovisnike kojima treba na redovnoj bazi, u pravilnim razmacima, davati nove doze sadržaja.

Umjesto jednog potpuno dovršenog i zaokruženog proizvoda u nekoliko godina, prisutan je trend usporenog dodavanja novih mogućnosti kako bi se svake godine ili eventualno svake dvije godine mogao izbaciti proizvod sa jednim ili dva relativno zvučna noviteta na kojima se može zasnivati njegova reklamna kampanja.

Druga bitna stvar su rastući troškovi testiranja softvera koji postaje sve kompleksniji, podsjeća novinar infa.

“Developeri se sve češće oslanjaju na to da će kupci biti njihovi testeri – bilo da kupci to znaju ili ne”.

Zloupotreba sistema

Lucijan Carić, jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za informatičku sigurnost, navodi da svaki sistem koji u sebi ima računar i koji je spojen na internet, direktno ili indirektno, vrlo vjerojatno se može kompromitirati i zloupotrijebiti.

“Tim više što se sigurnosne ispravke i popravci propusta izdaju samo za mali broj najpopularnijih kompjuterskih sustava i aplikacija, dok najveći broj uređaja koji u sebi imaju kompjutere i programe nikada ne bude dorađen i ispravljen, čak i kada se radi o bitnoj opremi”.

Zbog toga zabrinjava paušalan i nonšalantan pristup računarskoj sigurnosti, jer je malo računarskih sistema i aplikacija koje su pravljene sa namjerom da budu sigurne, već je sigurnost najčešće nekakav nusproizvod, na kojeg se gleda tek na samom kraju priče, ocijenio je Carić.

Osim pitanja sigurnosti, nedovršen softver neke kompanije u kombinaciji sa visokom cijenom može dovesti do povećanja piratiziranja, jer korisnici ne žele trošiti novac na nešto što će se nakon nekog vremena pokazati kao nestabilno ili polufunkcionalno, smatra Senad Matić Karić.

“U vezi s tim, dolazi i do zaziranja od prelaska na nove verzije softvera, recimo Windowsa. Mnoge firme će radije koristiti stariji i relativno pokrpljen softver, nego da rizikuju zastoj u poslovanju zbog migriranja na potencijalno nestabilan sistem ili softverski paket”.

Ne treba zanemariti ni političku motivaciju za postojanje nesigurnog softvera, upozorava Matić Karić.

“Godine zanemarivanja sigurnosnih propusta u operativnim sistemima i različitim servisima sada su došle na naplatu zbog napetosti između SAD-a i Kine, odnosno, Rusije”.

Zbog navedenog se postavlja kakve opcije imaju kupci nepotpunih programa.

Prava kupaca

Profesor Zlatan Meškić, stručnjak za Pravo Evropske unije i Međunarodno privatno pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, kaže da su sve države regije implementirale direktive EU kojim se pruža zaštita potrošača u slučaju materijalnih nedostataka na stvarima sa jedne, te online kupovine sa druge strance.

Oblici zaštite kada roba ima nedostatak su klasični: zamjena proizvoda ili popravak, sniženje cijene i raskid ugovora, kazao je profesor Meškić.

“Pod uticajem prava EU u Zakonima o zaštiti potrošača odnosno u Zakonima o obligacionim odnosima je zaštita povećana na način da rok za navedena sredstva iznosi dva mjeseca ako je nedostatak vidljiv uobičajenim pregledom robe, odnosno dvije godine ako je nedostatak skriven”.

Tmurna budućnost

Novinar iz oblasti IT industrije navodi da je skeptičan u vezi drugačijeg pristupa razvojnih studija spram kupaca.

“Mislim da će proizvođači softvera nastaviti da rade to što rade, jer mogu. Niko ih ne sprečava u tome. Softverske kompanije i izdavači prije svega odgovaraju investitorima, a ne kupcima”.

“Kupci, s druge strane, poput đaka u školskom razredu, nisu nikada dovoljno složni da se organizuju i izbore kod softverskih kompanija za fer uslugu. Štaviše, često brane loše proizvode kako bi opravdali svoj trošak”, kazao je Matić Karić.

Dodatno uz ovu zaštitu pod utjecajem direktiva EU-a, potrošač ima pravo u roku od sedam ili 14 dana (zavisno u kojoj državi regije se nalazi) bez ikakvog obrazloženja da odustane od ugovora koji je zaključio online putem.

“To znači da i ako proizvod nema nedostatak, ako je kupljen online, potrošač može da odustane od ovog ugovora u navedenom roku bez ikakvog obrazloženja (npr. ako u međuvremenu otkrije neki povoljniji proizvod)”.

Najčešće zakonodavstva u regiji zahtijevaju da se odustajanje od kupovine trgovcu dostavi u pismenoj formi. Pri tome je trgovac dužan da potrošaču vrati puni iznos koji je potrošač platio. Jedine troškove koje potrošač snosi su troškovi vraćanja proizvoda, što u slučaju online kupljenih softverskih proizvoda nije potrebno, kazao je profesor Meškić.

Uprkos navedenom, Matić Karić smatra da u softverskoj, za razliku od ostalih industrija, ne postoji adekvatna svijest korisnika o njihovim pravima. “Barem ja nisam svjestan nekih konkretnijih i ozbiljnijih pokušaja da se kupci softvera i igara izbore za to da proizvod kojeg kupe bude funkcionalan i obavlja ono za što proizvođač kaže da može”.

On navodi primjer korisnika ACDSee alata za pregledanje i obradu slika, koji su se žalili da njegovi developeri “ne krpe” starije verzije čim izađe nova (a nove izlaze svake godine). Ali, osim žalbi na zvaničnom i drugim forumima, ne preduzimaju ništa konkretno povodom toga, kazao je novinar portala info.ba.

“Teško je reći šta je tačan uzrok tome: da li ljudi ne cijene svoje vrijeme i novac ili smatraju da ne treba mnogo da se žale oko nečega što ionako mogu piratizirati”.

Izvor: Al Jazeera